Simbolično, samostalna izložba slika Zorke Stevanović pod nazivom PRINOŠENJA predstavlja krunu dugogodišnjeg istraživanja slike religijske ikonografije, koju je umetnica, uz duhovno posvećenje i studiju baštine, uspela da reformiše, apstrahuje i oživi, u potpuno autentičnom tumačenju njene pikturalne i filozofske suštine. Eteričnost svetačkih figura na fonu u varijacijama belog, postali su prepoznatljivi elementi njenog slikarstva u kome se hrabro razvija klica ikonopisa budućnosti, svedenog i dramatičnog u isto vreme.
Postavka traje do subote 28. 12 2019. g.
B e l o - p o t v r d a s t v a r i n e v i d lj i v i h
Krajem šezdesetih i tokom sedamdesetih godina HH veka Zorka Stevanović stiče temeljna ikonopisačka znanja dok osamdesetih i devedesetih utvrđuje i razvija nešto do tada u našoj sredini nepostojeće, jedan tip ikono-slike i/ili sliko-ikone u kojem se vizantijska srednjovekovna matrica baštini u najsvetlijem tradicijskom vidu ali u okviru kojeg ona emancipovano nastupa kao autonomna savremena slikarka. Zorki uspeva da ikonu srednjovekovlja uvede u žagor savremenog života, uspeva da vitalizuje arhivirani, naizgled podrazumevani religijski smisao lika sa ikone tako što svojim slikarskim postupkom, vrlo jednostavnim ali maestralnim, takav lik oprisutnjuje i ''utopljava'' svakodnevicom u kojoj sama živi i stvara.
Ruke/šake/prsti - delo koje do sada nije izlagano a budući nastalo u autorkinoj mladosti, u prilici je da uvodničarski - svečano i simbolički otvori ovu izložbu.
Dlanovi sa prstima koji blagosiljaju, miropomazuju, krstom osenjuju, preuzete su ‘’desnice’’ Žiče, LJeviške, Gračanice… "Izvajane'’ u sjaju i nemiru starog srpskog slikarstva, a ovde rekontekstualizovane, one suočavaju posmatrača sa imaginarnim razgovorima između srednjovekovnog Astrape, Mihaila, Eutihija i drugih neznanih majstora 13. i 14. veka i Zorke 21. veka. Takođe, ova unekoliko psihodelična predstava, neizbežno, htelo se to ili ne, pojavno i misaono aludira na pangenijalno ‘’sikstinsko Stvaranje Adama’’ ali se istovremeno, asketski-posna, vizantijski strogo od takve bujice renesansne telesnosti duboko distancira. Ovu činjenicu kao da potcrtava autorkina intervencija u prvom planu slike, u vidu kosog zraka kobaltne munje koja ‘’seče’’ snagom rezolutnosti duha, snagom lične opredeljenosti ka istočno-hrišćanskim uzorima.
Vrhunac procesualnosti i sinemaskopske naracije autorka postiže u svojim zrelim godinama kada se nakon hiljada naslikanih svetačkih obraza, u jednom trenutku autoportretski odeva u asketske haljine skromnosti i pogruženosti kako bi, reverzibilno, opipala svoje religiozno bilo – svoj puls vere i žilu kucavicu istrajnosti i nade. Triptih Linija 1, 2, 3 prikazuje nam krajnje konkretno, čak brutalno svedeno, trostepene korake spasavanja sopstvenog bića iz mulja sveta: scene izvlačenja, trežnjenja i prinošenja zahvalnosti. U toj završnoj predstavi figura sa likom slikarke, ogrnuta dodatnim plaštom kao dodatnom spoznajom, blagom linijom-uzvišice svojim martirskim instrumentima, četkom i podlogom za slikanje, prinosi uzdarje Onom od koga je darove i dobila.
Iz kataloškog teksta istoričarke umetnosti Svetlane Jovičić
objavljeno13.12.2019.