Zgrada Zetske banovine

 

Zgrada Zetske banovine na Cetinju (1932) predstavlja značajno arhitektonsko ostvarenje nastalo u periodu između dva svetska rata prema projektu jednog od najistaknutijih ruskih arhitekata u emigraciji Nikolaja Petroviča              Krasnova (1864-1939). Podignuta u periodu teritorijalne reforme Kraljevine Jugoslavije, kada je uspostavljeno devet banovina, objekat Zetske banovine predstavlja jedno od najznačajnijih ostvarenja tog tipa. Ipak, i pored očiglednih istorijskih i arhitektonskih vrednosti, celovito istraživanje i tumačenje zgrade Zetske banovine još uvek nije sprovedeno.[1]

Istorijski razvoj Cetinja počinje u petnaestom veku što potvrđuju srednjovekovni izvori i istoriografska tumačenja.[2] Ekspanzijom Turskog carstva 1482. godine duhovna i svetovna vlast Zetske države bila je primorana da napusti svoju dotadašnju prestonicu na Žabljaku. Dve godine kasnije gospodar Zete Ivan Crnojević izmestio je prestonicu na Obod a potom na Cetinje. Izmeštanje Zetske prestonice pokazalo se kao vrlo efikasno rešenje u revitalizaciji i očuvanju prvobitne crnogorske države. Smeštena u podlovćenskom kršu, geografski zaštićena i teško pristupačna, nova prestonica, Cetinje, uspešno je odolevala turskim osvajanjima. Odstupajući od tradicionalnih normi klasično komponovanih antičkih gradskih celina, po principu Cardo - Decumanus, urbana celina Cetinja se spontano širila shodno potrebama stanovništva. Ipak, i pored slobodne i naizgled haotično sprovođene urbanizacije, Cetinje nikada nije preraslo u ,,divlje naselje”. Nekada ograničeno starom Katunskom, danas Njegoševom ulicom i njoj paralelnoj ulicom Baje Pivljanina, Cetinje je imalo izgled planski koncipovanog grada.

Ključni događaj u osnivanju Cetinja kao nove prestonice bila je izgradnja dvora i manastira Ivana Crnojevića od kada ovaj grad i zvanično počinje da prerasta u urbano organizovanu gradsku celinu. Nakon višegodišnjeg perioda previranja i nemira unutar Zetske države,[3] obnovljen je dalji razvoj Cetinja koji je trajao do početka Prvog svetskog rata.Cetinje je doživelo kulturni i arhitektonski procvat u periodu između dva svetska rata.

Donošenjem zakona od 3. oktobra 1929. godine ustanovljeno je konačno ime Kraljevine Jugoslavije kao i njena administrativna podela na banovine. Nakon obnardovanja ovog zakona, prvo svečano zasedanje veća Zetske banovine bilo je održano u periodu od 10. do 18. decembra 1930. godine u svečanoj sali doma ,,Sloboda” na Cetinju.[4] Pored ostalog, na ovoj sednici je pokrenuto i pitanje izgradnje  zgrade Zetske banovine. I ako je podatak o raspisivanju konkursa za izgradnju ovog objekta ostao nepoznat, opravdano se može predpostaviti da je investitor predhodno bio dobro upoznat sa objektima i njihovim načinom gradnje i estetskog oblikovanja angažovajući ruskog arhitektu emigranta Nikolaja Petroviča Krasnova. Monumentalna arhitektura Nikole Krasnova, koji je svoja najuspešnija dela podigao u Beogradu, zasigurno je najviše odgovarala ukusu investitora ali i geografski nemirnom i krševitom podneblju Cetinjske doline.

Svi nacrti za izgradnju Zetske banovine su završeni 5. avgusta 1930. godine. Tokom konkursnog perioda u razradi projekta Zetske banovine Krasnovu je pomagala arh. Radmila Jevrić. [5] Dve godine kasnije radovi su bili završeni i objekat je pušten u rad. Kada je podignuta, zgrada Zetske banovine je bila obimom i po kvadraturi najveća zgrada na Cetinju.[6]

Objekat Zetske banovine izgrađen je u obliku masivnog izduženog pravougaonog bloka sa dva unutrašnja dvorišta koja su međusobno razdvojena skupštinskom salom. Pored gore dva pomenuta postoji i treće unutrašnje dvorište malih prostornih dimenzija. Ovaj objekat izgrađen je u kombinaciji opeke, od kojih su izgrađeni pregradni i noseći zidovi, kamenih blokova i betona od kojih je izgrađena noseća konstrukcija. Sve fasade, osim ,,kamenih” lezena i imitacija arkada iznad otvora, pokrivene su malternom oplatom. Krovna konstrukcija je izvedena od drvenih greda.[7] Ovakva sinteza materijala pružila je slobodu manevrisanja izvesnog ukidanja nepoželjnih i projektovanje novih prostora. Obzirom da je objekat Zetske banovine koncipovan kao blok zgrada, on poseduje četiri slobodne fasade koje su usmerene prema  uličnim potezima: Pročelje ili južna fasada je usmerena prema ulici Baje Pivljanina, istočna fasada prema ulici Vojvode Batrića, severna prema ulici Vuka Mićunovića dok je zapadna usmerena prema prolazu koji zgradu Zetske banovine deli od zgrade Zetskog doma koji se nalazi u neposrednoj blizini. Kao i kod većine predhodnih građevina, Krasnov je glavnu pažnju posvetio obradi pročelja u ulici Baje Pivljanina.[8] I ako delimično skrivena iza dvorišnog rastinja, zgrada Zetske banovine svojim dekorativno obrađenim fasadnim platnima i izrazito velikih dimenzija dominira između reprezentativnog zdanja bivšeg ruskog poslanstva i zgrade Zetskog doma.

Fasadno platno pročelja (usmereno prema jugu) izdeljeno je na pet vertikalnih celina kojim dominiraju centralni i dva bočna rizalita. Centralni rizalit izdeljen je na tri ose otvora. Najistaknutiji i najupadljiviji element centralnog rizalita je balkon na prvom spratu koji istovremeno ima ulogu ulaznog trema u prizemlju. Balkon se oslanja na četiri stubca koji se lučno završavaju obrazujući arkadu. Masivnost stubaca akcentovana je soklovima koji su, u visini do dva metra, ukrašeni oplatom od rustično isklesanih kamenih ploča dok je ostatak izgrađen od kamenih tesanika. Svi stubci imaju krstastu osnovu. Skromnih dimenzija, balkon je ,,razvučen” u širini centralnog rizalita. Zaštitna ograda balkona izvedena je od okvira kamenih tesanika čiji su međuprostori ispunjeni stubićima kvadratne osnove od istog materijala. I ako je na prvobitnom planu pročelja predviđeno da na svakom uglu balkona stoji po jedna kamena kugla, kao svedeni oblik dekoracije, one nikada nisu postavljene na predviđena mesta.[9] U tri pravougaona polja kasetirane tavanice ulaznog trema, postavljeno je po jedno telo rasvete.[10] Bočno od glavnog ulaza smeštena su dva otvora suturena ukomponovana u rustično obrađene kamene tesanike naglašavajući nadprozorne grede isticanjem ključnog kamena. Ispod balkona centralnog rizalita tri lučno zasvedena otvora prizemlja nalaze se u strogoj simetriji nasuprot tri luka arkade ulaznog trema ne remeteći horizontalni niz ostalih otvora u prizemlju. Otvori prvog, drugog i trećeg sprata centralnog rizalita međusobno su odeljeni plitkim lezenama izvedenim u imitaciji kamenih tesanika. Ove lezene se na vrhu sustiču i završavaju lučno sa akcentom na ključni kamen uslovljavajući istovremeno i oblik lučno zasvedenih otvora trećeg sprata. Između otvora prvog i drugog sprata centralnog rizalita nalaze se držači za jarbole čija pojava i trostepena forma vociraju modernistička stremljenja autora. Prostori između otvora drugog i trećeg sprata ispunjeni su svedenom fasadnom dekoracijom sa prikazom kartuša.[11] Centralni rizalit kruniše jednostavna četvoroslivna krovna konstrukcija.

Dva fasadna platna bočno od centralnog rizalita izdeljena su na tri ose otvora. Otvori suturena ukomponovani su u masu visokog sokla na isti način kao i oni bočno od glavnog ulaza. Svi otvori suterena ukrašeni su naglašenim ključnim kamenom na nadprozornoj gredi kao i zaštitnim rešetkama izrađenim u tehnici kovanog gvožđa. Lučno zasvedeni otvori prizemlja izdeljeni su naglašenim lezenama koje obrazujući lažnu arkadu uokviruju svaki od ovih otvora. Kao i kod ostalih otvora, ukrašenih imitacijom kamenih arkada, ponovo je akcentovana dekorativna uloga ključnog kamena. Fasadna platna prvog i drugog sprata, sa akcentom podcrtanih prozora, koncipovana su kao bezornamentalne i puristički obrađene fasadne površine modernog izgleda.

Dva masivna i naglašena bočna rizalita čine pročelje ali i siluetu zgrade dominantnijom i vizuelno stabilnijom odajući utisak bedema dobro utvrđenog zamka. Međutim, obzirom na namenu i funkciju ovog objekta stremljenje prema takvom utisku možda i nije slučajno. Oba rizalita podeljena su na tri ose otvora. I ako su rizaliti istureni izvan linije ravni fasade pročelja, horizontalni niz otvora suturena je ostao ne poremećen. Obrađeni i ukomponovani u zidnu masu sokla, na isti način kao i ostali otvori, otvori suturena bočnih rizalita se bitnije ne razlikuju osim po dimenzijama. Otvori središnje ose rizalita su širi od bočnih koji su primetno uži. Svi otvori bočnih rizalita izdeljeni su plitkim i prilično uzanim kamenim lezenama. Ove lezene se pod pravim uglom sustiču iznad otvora drugog sprata naglašavajući po jedan ključni kamen iznad svakog otvora. Između otvora prvog i drugog sprata nalazi se po jedan medaljon kartuša. Oba rizalita uokvirena su plitkim ali naglašenim lezenama koje doprinose utisku masivnosti i monumentalnosti. Osim na glavnoj i zadnjoj fasadi, četiri bočna ili ugaona rizalita na bočnim fasadama ne poseduju prozore. Ova masivna fasadna platna monumentalnih dimenzija uokvirena su plitkim lezenama dok centralni motiv na vrhu rizalitnog platna predstavlja kartuš.

Nasuprot složenoj kompoziciji fasadnog platna centralnog rizalita i njemu bočnih fasada, fasadna platna bočnih rizalita podstiču utisak napetosti stremeći ka visini i vertikalizmu. Kompletna krovna konstrukcija iznad fasada bočno od centralnog rizalita je dvoslivna i niža za jedan sprat od istog. Takva visinska razlika doprinela je njegovoj dominaciji ali i veličanju simetrije kao primarnog postulata u projektovanju ovog objekta.

Obrada bočnih fasada je gotovo u celini preneta sa pročelja. Prenoseći gotovo sve osnovne elemente sa glavne fasade, osim centralnog rizalita, istočna fasada ne narušava harmoniju i red utvrđene kompozicije. Uokvirena bočnim rizalitima, istočno fasadno platno izdeljeno je na devetnaest osa otvora. I ako je znatno svedenije obrade portal istočne fasade podseća na koncepciju glavnog portala. Bočne lezene, koje su zapravo nastavci ,,kamenog” sokla suturena, naglo se prelamaju upolje pod uglom od 60° obrazujući dve masivne konzole koje nose balkon na prvom spratu. Ove konzole se ispod balkona sustiču obrazujući duboku polukružnu nišu u kojoj je smešten lučno zasvedeni otvor iznad ovog portala. Zaštitna ograda balkona je rešena na isti način kao i na pročelju. Uloga ovih konzola je višestruka. Dekorativno naglašavajući istočni portal one istovremeno imaju i konstruktivnu ulogu nosača. Nakon ovog portala stupa se na široko kameno stepenište koje vodi u predvorje ispred skupštinske sale na prvom spratu.

Zapadna fasada se bitnije ne razlikuje od istočne. Fasadno platno zapadne fasade izdeljeno je na sedamnaest osa otvora. Na centralnom delu fasade masivni sokl je prekinut portalom. Nakon ovog portala stupa se direktno u bočni hodnik zapadnog krila zgrade u prizemlju. Obrada ovog portala je prilično svedena. Međutim, celovitost zapadne fasade remete vertikalne kubične mase bočnih rizalita koje znatno prelaze izvan ravni fasade. Situacija zatečenog stanja može se tumačiti na više načina ali ipak ostaje nerešeno pitanje: da li su bočni rizaliti zapadne fasade previše istureni izvan ravni fasade ili je kompletna fasada pomerena prema unutrašnjosti objekta? Ovaj fenomen se najadekvatnije može sagledati na planovima spratova na kojima se istovremeno uočava i nepravilnost izražena zakrivljenošću fasade za dva stepena prema zadnjem ulazu. I ako je ova pojava tokom istraživanja ostala neodgonetnuta, svakako se može odbaciti teorija naknadnih intervencija na ovoj fasadi.

Severna ili zadnja fasada obrađena je na skoro identičan način kao i istočna. Severna fasada izdeljena je na sedam osa otvora. Kao nedostatak koji stvara diskontinuitet obrade severne fasade sa ostalim fasadama uočavaju se prekidi lezena, bočnih rizalita, neobrađenim pravougaonim poljima koja naglašavaju horizontalnu podelu otvora. Slična situacija pratila je i realizaciju portala ove fasade. Obzirom da je zadnji ulaz bio namenjen za transportna vozila, on je većih dimenzija od ostala tri. Prvobitna koncepcija ovog ulaza, koju je Krasnov prezentovao na svojim planovima, nije realizovana. Na ovim planovima uočava se masivni portal ukrašen drugostepenom fasadnom plastikom. Uokviren masivnim bočnim lezenama iznad nadvaratnika bilo je predviđeno postavljanje kamene ploče sa natpisom. Kao povod za ovakvu odluku o izmenama severne fasade možemo pripisati eventualnoj težnji autora za izbegavanjem monotonije ponavljanja, što se pokazalo se kao neslavno rešenje. Kao jedini oblik fasadne dekoracije i na ovoj su u blizini ulaza postavljena dva kartuša. Zadnji ulaz bio je projektovan za promet transportnih nabavnih vozila. Na polovini hodnika, čija dužina iznosi ukupnu širinu zadnjeg dela zgrade, sa leve i desne strane nalazi se po jedan ulaz u zgradu. Levi ulaz je vodio do prizemlja i toaleta smeštenog na istom spratu dok je desni, nakon nekoliko stepenika, vodio prema stepeništu koje vodi do drugog sprata.[12]

Stilskom analizom uprošćene estetske obrade eksterijera objekta Zetske banovine uočljivo je da je reč o eklektičkom delu. Stilski višeslojna obrada fasada sintetiše dekorativne elemente više različitih stilova umanjujući utisak težine i preterane masivnosti objekta. Takva stilska sinteza najprimetnija je u obradi fasada ali i u prostornim rešenjima enterijera. Međutim, zanimljivo je da ovaj objekat, kao eklektičko delo, jasno prezentuje međusobna stilska razgraničenja kojih se autor očigledno nije ustručavao da prikaže jasno uočljivo. Dok se većina arhitekata ,,eklektičara” pobrinula da oblikovanje stilske sinteze na svojim delima učine što homogenijom i vizuelno neprimetnijom, Krasnov je, sasvim neočekivano, podjednako na eksterijeru i u enterijeru razgraničio i definisao svaki stilski manir posebno. Ipak, takva inovacija u obradi eksterijera nije doprinela i njegovom neskladu i ne celovitosti izraza, već naprotiv. Posmatrana u celini zgrada Zetske banovine predstavlja multifunkcionalno rešeni objekat koji koncipovan kao blok zgrada poseduje veliki broj radnih prostorija raspoređenih duž svih fasada. Međutim, funkcionalna organizacija prostora, komponovana kao predhodnica socrealističkog manira beskrajno dugih hodnika sa bočno raspoređenim prostorija i identičnim rasporedom na svakom  spratu, svakako nije u skladu sa spoljašnjim izgledom ovog objekta i njegovim neoklasicističkim pročeljem kojim dominiraju neorenesansni motivi fasadne plastike. Primenom lokalnog građevinskog materijala, kamena, istovremeno postignuta je i umerena dramatika koja doprinosi živosti svih fasada. Svoj vrhunac dramatika dostiže u sukobu horizontala kamenih arkada u prizemlju i vertikala bočnih rizalita. Ipak, harmoniju i umurujuće svojstvo uspostavljeno je mirnim i bezornamentalnim fasadnim platnima bočno od centralnog rizalita. I ako je odnos suprotstavljenih faktora definisan a potom uravnotežen na upečatljiv i dovitljiv način obrada eksterijera, jasna većini istraživača, ipak nije naišla na razumevanje i adekvatnu valorizaciju nekih matičnih istoriografa.

Glavni dvokrilni portal je izveden u kombinaciji masivnih drvenih ramova sa staklenim ispunama ukrašen stilizovanom dekoracijom izvedenom u tehnici kovanog gvožđa. Načinom i intezitetom obrade dekoracije glavnog portala uspostavljena je veza sa drugostepenom fasadnom plastikom. Nakon portala stupa se na prvi nivo stepeništa koje vodi u predvorje visokog prizemlja. Glavnim ulaznim predvorjem dominiraju masivna hrastova dvokrilna vrata iza kojih je smešteno glavno stepenište koje vodi do drugog sprata. Sa bočne leve strane stepeništa smešteni su toaleti dok je sa desne strane smeštena prostorija za portira. Istovetan raspored ovih odelenja i glavnog stepeništa ponavlja se i na ostalim spratovima.[13] Bočno od glavnog stepeništa nalaze se dva ulaza koja iz predvorja vode u ophodne hodnike zgrade. Kao posledica visinske razlike glavnog portala i prizemlja ulazno stepenište deluje stešnjeno između dve bočne zidne mase. Nasuprot glavnom stepeništu, smeštene bočno od ulaznog stepeništa nalaze se dva prostora čija je uloga čekaonica ostala nepromenjena do danas. Dekorativnoj obradi ovih prostora posvećena je velika pažnja. Ovi prostori pravougaonog oblika poseduju po jedan lučno zasvedeni prozorski otvor koji je usmeren prema jugu tj. prema dvorištu ispred zgrade. Nasuprot ovom otvoru nazazi se otvoreni ulaz u čekaonicu. Bočne strane čekaonica, prema ulaznom stepeništu, podeljene su sa po tri stubca kvadratne osnove. Dva noseća stubca koja se nalaze u predvorju su masivnija i jednostavnije obrađena. Ovi stubci imaju masivne baze ukrašene u terazzo tehnici. Uglovi stubaca su dekorativno zaobljeni čime je postignut utisak masivnosti kapiteli koji su zapravo monolitni delovi stubca. Obzirom na stilsku nedefinisanost ovih stubca zanimljiva je pojava abakusa iznad kapitela koji bi mogao predstavljati vokaciju autora na dorski red. Nasuprot ovim stubcima nalaze se pilastri koji su obrađeni na identičan način. Osim dekorativne uloga ovih stubaca je prvenstveno konstruktivne namene da nose betonsku gredu koja spaja dva kraja predvorja. Ostali stubci u ovom redu su manjeg prečnika ali složenije dekorativne obrade. Ovi stubci stoje na visokim postoljima iznad kojih su jednom trećinom stabla kanelirani. Stubci se završavaju modifikovanim ali jasnije definisanim dorskim kapitelima. Po dva pilastra sa svake strane stepeništa, okrenuti jedan prema drugom, ukomponovana su u masu glavnog stubca u predvorju i zidnu masu glavne fasade. Međuprostori stubaca su ispunjeni niskom balustradom. Naglašena baza glavnog stubca i postolja ostalih stubaca ukomponovane su u parapetnu gredu balustrade dok je kapitel postolja stubaca ukomponovan u rukohvatnu gredu. Osim dekorativne namena ovih stubca je ista kao i kod glavnih nosećih stubaca. Ovi pilastri nose betonske grede koje spajaju glavnu gredu u predvorju i spoljašnju fasadu. Isturenošću betonskih greda dobijena su polja visokog plafona ukrašena dekorativnim bordurama dok su grede sa donje strane plitko kasetirane. Efektnost koja je postignuta možda i ne bi došla do izražaja da nije ostvaren uspešan efekat polihromnih površina. Tavanice iznad ulaznog stepeništa, bočnih čekaonica i glavnog predvorja su obojene svetlo zelenom bojom koju naglašavaju tamno žute bordure koje uokviruju svaku tavanicu posebno. Stubići balustrade su obojeni u mrkocrvenu boju dok su stubci obojeni belom bojom. Centralni motiv svakog tavaničnog polja krasi po jedno telo rasvete. Šestokraki zvezdoliki lusteri izrađeni u tehnici kovanog gvožđa sa staklenim ispunama dekorativno su obogaćeni ukrasnim lancima. Nasuprot ovih stubaca na zidnoj površini čekaonica nalaze se po tri slike izrađene u tehnici al seko. Kao autor  ovih slika potpisao se Gojko Berkuljan pored čijeg imena je ispisana 1966. godina kada su slike nastale. Svih šest slika su pejzažnog karaktera sa motivima crnogorskih krševitih predela. Tri slike u istočnoj čekaonicu prikazuju crnogorske predele dok tri slike u zapadnoj čekaonici prikazuju pejzaže Cetinja i Cetinjski manastir. Sve slike su međusobno odeljeni pilastrima koji predstavljaju pandan stubcima ulaznog stepeništa.

Nakon portala predvorja kreće se reprezentativno stepenište koje se od prvog odmorišta deli na dve rampe. Bočne strane prvog nivoa stepeništa od prizemlja do prvog odmorišta su zaštićene dekoracijom izvedenom u tehnici kovanog gvožđa. Oštre i ravne forme gvozdenih cevi upotpunjene su dekoracijom aluminijumskih traka i galvaniziranih ukrasnih nitni. Ovaj sistem bezbednosnih rešetki se nastavlja na oba sprata. Prvi nivo dvokrilnog stepeništa vodi na prvi sprat. Svako krilo ovog stepeništa izlazi na slikana platna velikog formata na suprotnom zidu. Autor je takođe Gojko Berkuljan koji je i ove slike izveo iste godine kao i one u prizemlju. Obe slike su izvedene u tehnici al seko. Leva kompozicija predstavlja portrete tri istorijski nepoznata lika crnogorca koji dominiraju ispred krševitih crnogorskih predela. Kompozicija sa desne strane predstavlja portrete tri crnogorke čiji su pogledi usmereni prema drvetu nara. Naracija obe kompozicije je posebno istaknuta detanjima koji daju izvestnu živost ovim kompozicijama. Između ovih slika nalaze se dvokrilna vrata koja vode u prvobitnu kancelariju bana. Tavanica iznad ovog prostora, odakle kreću ophodni hodnici na prvom spratu, rešena je na sličan načina kao i u prizemlju. Tavanica je podeljena na tri polja svetlo zelene boje uokvirenih žutim dekorativnim bordurama u štuko dekoraciji. Na centralnom polju nalazi se luster istog načina obrade kao u prizemlju.  Iz ovog prostora kreću se dva bočna ophodna hodnika zgrade. Drugi nivo dvokrilnog stepeništa vodi na drugi sprat. Bočni polazni stubovi rukohvatne grede na odmorištu između prvog i drugog sprata ukrašeni su svedenom dekoracijom pehara koji stoje na vrhovima ovih stubova. Krajnje svedenu formu pehara, koji više liče na velike saksije, ističu polihromne površine svetlo žute i bele boje. Zaštitna ograda stepeništa je izveden u kombinaciji kovanog gvožđa i mesinganih traka. Bočne zidne površine stepeništa od prizemlja do drugog sprata uokvirene su stilizovanom bordurom žute boje koja ističe svetlo zelena polja. Tavanica iznad glavnog stepeništa je takođe ukrašena bordurama koje uokviruju centralno polje u čijem centru je smešteno jedno telo rasvete.

Obzirom na svoju namenu administrativnog centra Crne Gore, a danas Cetinja, ovaj objekat je morao da ispuni visoke funkcionalne kriterijume. Dugački ophodni hodnici su se pokazali kao najadekvatnije rešenje u povezivanju svih prostorija na tom spratu. Svi hodnici su kvalitetno osvetljeni preko velikog broja otvora koji su usmereni prema unutrašnjim dvorištima. Sve administrativne prostorije na jednom spratu su iz razloga kvalitetnije komunikacije zaposlenih međusobno povezane. Kao i kod većine stereotipnih administrativnih zdanja raspored prostorija ostao je nepromenjen na svim spratovima. Raspored administrativnih odeljenja bio je organizovan po spratovima na sledeći način: u suturenu su bile smeštene prostorije Ekonomata, stanova za poslugu i Odelenje poljoprivrede. U prizemnju se nalazilo Opšte odelenje, Odelenje za trgovinu i industriju i Finansijsko odelenje. Prvi sprat je bio predviđen za smeštaj Upravnog odelenja i prostorije bana dok je na drugom spratu bilo smešteno Odelenje socijalne politike i Tehničko odelenje.

Istočno od glavnog stepeništa na drugom spratu nalazi se spiralno stepenište koje vodi na treći sprat. Jednostavnom obradom betonskog stepeništa na veoma ograničenom prostoru i svedenom dekoracijom zaštitne ograde uočljiva je sekundarna uloga koju je imao ovaj sprat. Kompletan treći sprat centralnog rizalita bio je predviđen za čitaonicu i prostoriju za štampanje.[14] Od ulaza u ove prostorije kreće se još jedna spirala stepeništa koja vodi na tavan. Na polovini oba spiralna stepeništa nalazi se po jedan otvor koji je usmeren prema unutrašnjem dvorištu.

Kao posebno poglavlje ovog objekta nameće nam se skupštinska sala. Projektovana u centralnom delu ,,pravougaonog tambura” skupštinska sala se delimično može posmatrati i kao poseban objekat. Zidovi sale su izgrađeni od opeke i betnoskih stubova. Spoljašnje fasade su omalterisane i obojene u svetlo žutu boju kao i sve zidne površine unutrašnjih dvorišta zgrade. Podcrtani otvori sale prate horizontalni niz otvora u prizemlju i na prvom spratu bočnih fasada koji su usmereni prema unutrašnjim dvorištima. Dvoslivna krovna konstrukcija izvedena je od drvenih greda a potom pokrivena limenim pločama velikog formata. Konstruktivni sklop sale koncipovan je kao višenamenski prostor zgrade. Obzirom da se parter sale nalazi u visini prizemlja takav položaj omogućio je projektovanje posebnih prostorija ispod sale u suterenu zgrade. Ovaj prostor, velikih dimenzija, pretvoren je u garažu i kotlarnicu zajedno sa ostavom za gorivo.[15] Funkcionalna prednost skupštinske sale ogleda se i u njenoj ulozi komunikacionog čvorišta povezujući hodnike zapadne i istočne fasade u prizemlju i na prvom spratu.[16] Ovi hodnici su kvalitetno osvetljeni preko otvora koji su usmereni prema unutrašnjim dvorištima. Istovremeno svetlost iz hodnika delimično je osvetljavala i skupštinsku salu. Komunikacija između prvog i drugog sprata uspostavljena je stepeništima koja su smeštena uz istočni zid skupštinske sale. Ova stepeništa povezuju prostore velikih dimenzija ispred ulaza u skupštisku salu u prizemlju i bočne hodnike sale na prvom spratu. Obzirom na broj skupštinskih mesta ovi prostori su adekvatno poslužili kao mesta okupljanja pre sednica i u toku skupštinskih pauza. Ovi prostori su uvučeni u dubinu prema sali za širinu hodnika istočnog krila zgrade od koga su odvojeni sa po dva masivna stubca.

Na zapadnoj strani skupštinske sale nalazi se treće unutrašnje dvorište. Uloga ovog dvorišta je višestruka. Činjenica da skupštinska sala nije natkrivena staklenom tavanicom dok su otvori bočnih hodnika u prizemlju i na prvom spratu dovoljni da kvalitetno osvetle samo bočne hodnike bilo je neophodno sprovesti direktan izvor prirodne svetlosti u salu. Zapadni zid skupštinske sale je izdeljen sa pet lučno zasvedenih otvora izuzetno velikih dimenzija koji su usmereni prema trećem unutrašnjem dvorištu tj. bočnom svetlarniku. Projektovanje ovih otvora pokazalo se kao veoma uspešno rešenje u osvetlenju velikog prostora sale. Centralni prostor sale je kvadratnog oblika.[17] 

Bočni hodnici u prizemlju odeljeni su od sale nizom masivnih stubaca koji probijaju gornji nivo prizemlja obrazujući na polovini zidne mase prvog sprata lučno zasvedene otvore. U sali postoji ukupno osam masivnih stubaca koji nose stažno istaknuti i dekorativno višeslojno rešenu arhitravnu gredu na koja nosi masivnu duboko kasetiranu tavanicu.  Uglovi sale su rešeni na ne klasičan način projektovanjem stubaca L-profila. Centralna osa stubaca ukrašena je duboko kaneliranim pilastrima. Pilastri koji stoje na visokim dekorativno rešenim postoljima masivnim kapitelima prividno nose tavanicu sale. I ako sadrže osnovnu konotaciju dorskog reda ovi kapiteli su uočljivo eklektički. Iznad klasično rešenih otvora pravougaonog oblika u prizemlju, namenjenih za mesta zapisničara, strogo simetrično nastavljaju se lučno zasvedeni otvori prvog sprata. Svi otvori prvog sprata odeljeni su od sale balustradom. Bočni hodnici na prvom spratu prvenstveno su bili namenjeni novinarima koji su u danima skupštinskih zasedanja imali svoja mesta u ovim ,,novinarskim ložama”. Svi otvori prizemlja i prvog sprata usmereni prema skupštinskoj sali ukrašeni su okvirnim bordurama izvedenim u štuko dekoraciji. Sve zidne površine, osim dekoracije u štuko tehnici, su prekrivene malterom. Preovlađujuća boja zidnih površina je svetlo plava dok su balustrade, pilastri, tavanica i dekorativne bordure bele boje. Sve podne površine su pokrivene hrastovim parketom.[18] Primenom različitih funkcionalnih rešenja kao i modifikacijom stilskih elemenata i odabranih motiva Krasnov je i pored nedostataka koje ova sala sadrži uspeo da uspostavi njenu celovitost i utisak prijatnog ambijenta.

Dominantna u prostoru i epohi u kojoj je nastala zgrada Zetske banovine i pored brojnih adaptacija enterijera koje su realizovane poslednjih godina, danas predstavlja objekat od velike arhitektonske i istorijske vrednosti nastalo na tlu međuratnog Cetinja. Ipak, zgrada Zetske banovine stvara diskontinuitet u primeni dotadašnjih tradicionalnih načela gradnje i stilskih osobenosti graditeljskog nasleđa Cetinja. I ako je ovaj objekat obeležio početak modernih stremljenja u arhitekturi ovog crnogorskog grada do drugog svetskog rata podignuto je još samo nekoliko savremenih objekata.

Nakon oslobođenja, nastupio je novi period u razvoju Cetinja. Uloga modernog industrijskog grada imala je za cenu hiperprodukciju funkcionalnističkih, uglavnom, stambenih objekata izgrađenih u duhu posleratne moderne arhitekture. Izgradnjom savremenih objekata bezoranamentalne i purističke arhitekture grubo je narušena prvobitna koncepcija grada. U periodu između dva svetska rata na tlu Cetinja realizovan je veći broj objekata visokih istorijskih i arhitektonskih vrednost čiji je značaj i celovito valorizovanje arhitekture međuratnog Cetinja, ostalo je na margini dosadašnjih istoriografsih istraživanja.

Zgrada Banske uprave*
(Snimak iz 30-tih godina)
Plan osnove prizemlja zgrade Banske uprave*

[1]  O arhitekturi Zetske banovine videti: D. i U. Martinović, Cetinje, 1975; Ilustrovani zvanični Almanah-Šematizam Zetske banovine, 1931; A. Kadijević, Prilog proučavanju dela arhitekte Nikole Krasnova u Jugoslaviji (1922-1939), Saopštenja XXVI, Beograd 1994, str.181-192; B. Milić, Arhitektura dvadesetog vijeka u Crnoj Gori, u ,,Arhitektura HH vijeka. Umetnost na tlu Jugoslavije”, Beograd, Zagreb, Mostar 1986. str.76; Č. Vujičić, Cetinje, u ,,Umetnički spomenici Crne Gore”,  1997.

[2]  D. i U. Martinović, nav. delo; Č. Vujičić, nav. delo.

[3] Nakon odlaska poslednjeg Crnojevića 1495. godine u Mletke duhovna i svetovna vlast Zetske države prešla je u ruke mitropolita iz različitih plemena što je doprinelo destabilizaciji državnog upravnog sistema. Ovaj period, ocenjen kao najteži u istoriji Zetske države, trajao je do 1528. godine kada je ponovo uspostavljen red u državi.

[4] Videti: Ilustrovani zvanični Almanah-Šematizam ..., 1931.

[5] A. Kadijević, nav. delo, str.182.

[6] Bliži podaci i detalji o gradnji nisu poznati.

[7] Kompletna krovna konstrukcija, osim skupštinske sale, pokrivena je ternitskim pločama.

[8] Videti: B. Nestorović, Postakademizam u arhitekturi Beograda (1919 – 1941), Godišnjak grada Beograda, knj.XX, 1973, str. 350.

[9] Kada je pristupio realizaciji zgrade Ministarstva poljoprivrede i voda i Ministarstva šuma i rudnika u Beogradu, Krasnov  je takođe projektovao velike kugle od veštačkog kamena na uglovima rukohvatnih greda balkona.

[10] Dva masivna fenjera, izrađena u tehnici kovanog gvožđa u kombinaciji sa staklenim ispunama, i danas stoje na predviđenom mestu.

[11] Predpostavlja se da su površine kartuša bile ispunjene grbovima kraljevine Crne Gore.

[12] Desni ili istočni ulaz je nakon adaptacije ovog objekta zazidan

[13] Nakon adaptacije enterijara prvog i drugog sprata prostorije bočno og glavnog stepeništa su izgubile svoju prvobitnu namenu.

[14] Arhiva projekta ruskih arhitekata u Muzeju arhitekture u Beogradu.

[15] Danas je ova prostorija isključivo u nameni kotlarnice koja je modernizovana.

[16] Nakon adaptacije enterijera zapadna vrata četiri bočna hodnika sale u prizemlju i na prvom spratu su zazidana.

[17] Nakon adaptacije enterijera na kvadratnom parteru sale izgrađen je masivni polukružni amfiteatar podignut na gvozdenim nosačima. Adaptacija se pokazala kao neophodna obzirom na osavremenjavanje skupštinske sale koje zahteva nove prostore za premošćavanje instalacija.

[18] Adaptacijom enterijera sale i izgradnjom novog amfiteatra, parket prvobitnog partera sale je premešten u bočne hodnike na prvom spratu sale dok je za oblaganje amfiteatra primenjena nova parketna obloga.

Search

Zašto ARTE?

Arte je namenjen umetnicima, udruženjma umetnika, likovnim kolonijama, izložbenim i prodajnim galerijama, likovnim kritičarima, istoričarima umetnosti, muzejima, aukcijskim kućama i drugim institucijama kulture.

Svako se kroz portfolio predstavlja biografijom, sadržajem predstojećih događanja, stručnim kritikama, galerijom dela iz opusa, prodavnicom i kontakt informacijama.

Angažovanjem kompetentnog redakcijsko-uredničkog tima, savremenim tehničkim i vizuelnim rešenjima Arte svakom korisniku portala pruža jednostavnost i sigurnost prisustva.

Subscribe to mailing list

Insert your e-mail address

Insert code

Unreadable code? Generate new

Why suscribe?

Privacy policy.