Zgrada Ministarstva saobraćaja u Beogradu

 

Nakon Prvog svetskog rata novoformirana Kraljevina SHS pristupila je reorganizaciji starih i osnivanju novih ministarstava. Tokom druge i početkom treće decenije 20. veka u Beogradu su izgrađeni objekti Ministarstva poljoprivrede i voda, šuma i rudnika, Ministarstva finansija i Ministarstva saobraćaja, među kojima se kao najreprezentativniji izdvaja poslednje navedeni objekat, građen u periodu od 1927. do 1931. godine, prema projektu renomiranog arhitekte Svetozara Jovanovića. Sa najvećim brojem prostorija i monumentalnih dimenzija, ovaj objekat zadržao je primat najveće zgrade u Kraljevini Jugoslaviji do kraja tridesetih godina 20. veka.[1]

Iako monumentalno i urbanistički dominantno, nakon više od sedamdeset godina postojanja ovo zdanje ostalo je nedovoljno istorografski rastumačeno.

Svetozar Jovanović rođen je 15. VIII. 1882. godine u Ćupriji. Nakon završenog osnovnog i srednjeg obrazovanja u rodnom mestu, upisao se na Tehnički fakultet u Beogradu, na arhitektonski odsek.[2] Ubrzo pošto je diplomirao, zaposlio se u Ministarstvu građevina u Beogradu 1905. godine. Već na početku rada u Ministarstvu, Jovanović je stekao dragocena iskustva ali i afirmaciju učestvovanjem u izradi projekta za zgradu Oficirske zadruge u Beogradu (1908), zajedno sa arh. Danilom Vladisavljevićem i arh. Vladimirom Popovićem. Iste godine država je poslala Jovanovića na dalje studije arhitekture, na Tehničku višu školu u Šarlotenburgu. Nakon diplomiranja 1912. godine, vratio se u Srbiju. Osim podatka da je služio kao vojni obveznik, graditeljska delatnost ovog arhitekte pred početak i u toku Prvog svetskog rata nije poznata. Nakon završetka rata, Jovanović nastavlja rad u Ministarstvu građevina.[3] U tom periodu on napušta koncepciju secesijske arhitekture i okreće se klasicističkim oblicima amademizma. Godine 1923. izabran je za vanrednog profesora na Arhitektonskom odseku Tehničkog fakulteta u Beogradu na predmetu Građevinske konstrukcije. Paralelno sa nastavničkom delatnošću, Jovanović je nastavio svoj angažman u Ministarstvu građevina. Nekoliko godina potom postao je redovni profesor Tehničkog fakulteta. Graditeljski opus Svetozara Jovanovića uglavnom je bio koncentrisan na Beograd, ali i na još neke gradove u Srbiji.[4] Izgradio je više porodičnih vila i kuća u Beogradu, bio je glavni projektant na izradi nacrta za dva naselja, objekat Ministarstva saobraćaja, dve bolnice, dva medicinska instituta i zgradu Bogoslovskog fakulteta. Nekoliko godina pred kraj života arh. Jovanović odlikovan je Sedmojulskom nagradom 1967. godine. Značajan srpski arhitekta i jedan od začetnika akademizma u Srbiji preminuo je 28. IV. 1971. godine u Beogradu. Među njegovim najznačajnijim ostvarenjima ističu se:

Zgrada Oficirske zadruge, sa Danilom Vladisavljevićem i Vladimirom Popovićem (1908),[5] zgrada Bogoslovskog fakulteta, sa Sinišom Švabićem (1923), projekat naselja Profesorska kolonija (1925),[6] zgrade Fiziološko-histološkog i Patološkog instituta Medicinskog fakulteta u Beogradu (1925)[7] i zgrada Ministarstva Saobraćaja (1932).[8]

Predratni broj ministarstava, kao i prostorije u kojima su se nalazile, nisu zadovoljavale nove potrebe teritorijalno uvećane Kraljevine SHS. Povećanjem broja ministarstava državna uprava bila je primorana da ih smešta u iznajmljene objekte. Tokom stabilizacije državnog aparata, ministarstvima je omogućeno uzimanje velikih kredita za izgradnju objekata za sopstvene potrebe. Odluka o podizanju zgrade Ministarstva saobraćaja doneta je u februaru 1921. godine.[9] Iste godine ministarski savet odobrio je izgradnju objekata Ministarstava poljoprivrede i voda, šuma i rudnika i Ministarstva saobraćaja,[10] koja je bila predviđena na državnom zemljištu poznatijem kao „Stara šivara”.[11] Kada je pitanje zemljišta bilo regulisano, Generalna direkcija Državnih železnica raspisala je 1922. godine konkurs za novu zgradu.[12] Konkursnim odborom predsedavao je generalni direktor Mihailo Ilić, koji se posebno zalagao da izabrani konkursni rad zadovolji najviše funkcionalne i estetske standarde. Međutim, nepovoljne finansijske prilike u zemlji narednih nekoliko godina nisu dozvoljavale izgradnju. Iako se bez potrebnog kredita banke početak izgradnje još uvek nije nazirao, 1924. godine raspisan je prvi konkurs za izvođačke radove.

Tek 1927. godine, tadašnji ministar saobraćaja Svetislav Milosavljević uspeo je da kreditom kod Hipotekarne banke obezbedi finansijska sredstva prvenstveno za podizanje stambenih objekata i kancelarija za zaposlene u ministarstvu,[13] a zatim i za izgradnju nove zgrade Ministarstva saobraćaja.[14] Nakon zaključenja ovog kredita, raspisan je novi konkurs za izvođenje grubih radova.[15]

Početkom jula 1927. godine temeljnim otkopom i zvanično su započeti radovi na realizaciji ovog objekta. Nastavak izgradnje bio je, međutim, znatno usporen zbog nepovoljnih okonosti koje su nastupile. Naime, utvrđeno je da je zemljište na ovoj lokaciji veoma rastresito i nekvalitetno, dok su dodatne probleme građevinarima izazvale podzemne vode. Po tom pitanju formirana je posebna krizna komisija. Do kraja iste godine svi su temelji ponovo drenažirani, ali ovog puta na drugačiji način.

Zbog neadekvatnog zemljišta, odlučeno je da stope temelja budu dvostruko šire od predviđenog i izrađene od armiranog betona. Kao dodatnu preventivu zbog mogućeg intezivnijeg sleganja zemljišta, projektovana je dodatna mreža odvodnih kanala ispod površine objekta, čime je značajno osigurana stabilnost građevine.

Obrada svih spoljašnjih fasada, takođe značajno je redukovana kako bi se smanjila težina objekta.[16] Do kraja 1928. godine izgrađeni su podrum, suteren, visoko prizemlje i ploča prvog sprata. Tokom iste godine česti odroni zemljišta, podzemne vode koje su plavile podrumske prostorije i stalna opasnost zbog velike visinske razlike već izgrađenog objekta Ministarstva poljoprivrede i voda, šuma i rudnika, znatno su usporile izgradnju.

Krajem 1929. i početkom 1930. godine raspisani su konkursi za izradu kanalizacione mreže.[17] U drugoj polovini 1930. uvedene su električne instalacije.[18] Zatim su usledili konkursi za završne radove postavljanja parketa, keramičkih radova, specijalnih stolarskih radova i dr.[19]

Tokom aprila 1930. godine, u novu zgradu Ministarstva saobraćaja započeto je unošenje kancelarijskog inventara. Do marta 1931. godine, objekat je u potpunosti dovršen, kada su postavljene fasadne skulpture.[20]

Zgrada Ministarstva saobraćaja podignuta je u obliku masivnog nepravilnog pravougaonog bloka, sa šest unutrašnjih dvorišta. Objekat je izgrađen od opeke, veštačkog kamena i armirano betonskih nosećih konstrukcija. Fasadni zidovi istovremeno su i noseći. Površina spoljašnjih fasadnih platna dekorativno je obrađena u kombinaciji veštačkog kamena i malternih oplatnih površina, dok fasade unutrašnjih dvorišta nisu dekorativno obrađene već samo pokrivene malternom oplatom. Površina osnove zgrade iznosi 5.500 kvadratnih metara, a šest stotina prostorija, bez hodnika i stepeništa, zauzima površinu od 16.000 kvadratnih metara.

Izvedena kao blok, zgrada Ministarstva saobraćaja poseduje četiri slobodne fasade, usmerene prema sledećim ulicama: glavna fasada prema Sarajevskoj ulici i parku između ulice i objekta, istočna bočna fasada nalazi se u Nemanjinoj ulici, zapadna bočna fasada u Birčaninovoj ulici, dok se južna ili zadnja fasada nalazi u uzanom prolazu nasuprot bivšeg Ministarstva voda i poljoprivrede, šuma i ruda. Bez obzira na nejednak promet u ovim ulicama, sve četiri fasade estetski su podjednako kvalitetno obrađene.

Fasadno platno pročelja podeljeno je na tri horizontalne zone. Prvu zonu predstavlja visoki sokl, visine tri etaže, tj. podrumskih prostorija, suterena i visokog prizemlja.

Fasada u pojasu podrumskih prozorskih otvora oblikovana je u imitaciji masivnih kamenih fino glačanih blokova velikih dimenzija, koji su radijalno slagani iznad svakog otvora doprinoseći vizuelnom utisku stabilnosti objekta. Rustično oblikovana fasada u zoni prozorskih otvora suterena i visokog prizemlja naglašena je imitacijom blokova od veštačkog kamena.

Prozorski otvori visokog prizemlja dodatno su obrađeni. Svi prozori poseduju naglašenu parapetnu gredu oslonjenu na dve profilisane konzole, između kojih se nalazi po jedna rozeta u obliku osmolisnog cveta upisanog u krug. Iznad svakog prozora nalazi se imitacija zaglavnog kamena klinastog oblika. Nakon podeonog venca svedene profilacije, nastavlja se druga fasadna zona pročelja.

Stepenovanjem kubičnih masa fasade pročelja značajno je naglašen volumen objekta, čime je istovremeno središnji rizalit postao upadljiviji. Rizalit je izdeljen na tri horizontalne zone koje čine masivni postament velikih dimenzija, kolonada četiri monumentalna pseudokorintska stuba i trougaoni zabat koji ovi stubovi nose.

Postament kolonade stubova istaknut je izvan linije ravni fasade u širini rizalita. U visini tri etaže sokla, na središnjem delu postamenta projektovan je reprezentativni vestibil iznad glavnog portala. Bočno od vestibila, na fasadi sokla, nalazi se po jedna osa sa dva prozorska otvora suterena i visokog prizemlja. Ulaz ispod vestibila dekorativno je istaknut sa dve skulpture muškarca i žene, od veštačkog kamena, čiji je autor Lojze Dolinar.[21] Postavljene frontalno prema Sarajevskoj ulici, sa harmonično usaglašenim pokretima tela, ove skulpture nadljudskih dimenzija značajno doprinose upotpunjavanju estetske obrade vestibila glavnog portala.[22] Iznad skulptura nalazi se po jedno telo rasvete u obliku glava orlova koji u kljunu drži dekorativno obrađen fenjer. Obrada ovih sijaličnih tela izvedena je na portalima svih fasada.

Vestibil je projektovan kao niša duboko uvučena u masu sokla rizalita. U temenu luka vestibila nalazi se dvostepeni ključni kamen, iste obrade i na prozorskim otvorima visokog prizemlja. Masivan dvokrilni portal izveden je od hrastovine, sa po tri staklene ispune kvadratnog oblika, na svakom krilu. Svaka staklena ispuna delimično je skrivena iza dekorativnih zoomorfnih motiva stilizovane obrade u obliku frontalno postavljene stojeće figure ptice raširenih krila. Iznad portala nalazi se istaknuta profilisana kamena greda, oslonjena na dve masivne konzole u obliku latiničnog slova S. Iznad grede  je lučno zasveden prozorski otvor, direkno ispod svoda vestibila.[23]

Pseudokorintski stubovi u drugoj zoni rizalita izgrađeni su od opeke i dodatno su ojačani čeličnim konstrukcijama ispod malterne oplate kojom su baze, stabla i kapiteli pokriveni. Ovi stubovi nose profilisanu arhitravnu gredu ukrašenu širokom bordurom, izvedenu od astragala i klinastih ispusta.

Iznad arhitrava nalazi se trougaoni zabat, koji predstavlja poslednju zonu konstrukcije rizalita. Profilacija i dekorativna obrada bordura nagnute i položene kime urađena je na isti načina kao i na arhitravnoj gredi. Površina trougaonog zabata ispunjena je kompozicijom u visokom reljefu. Položaj tela sedam prikazanih figura prilagođen je kosini zabata, a različitim atributima i simbolima koji nose i prikazuju, ova figuralna kompozicija ističe namenu objekta. Kompletna skulpturalna kompozicija izvedena je od prirodnog kamena.[24]

Fasadno platno pročelja iza kolonade rizalita, projektovano je u istom nivou sa dve fasadne celine bočno od rizalita ali je zbog naglašavanja ovog dela pročelja efekat celine ostao neprimetan sa ulice. Posmatrano kao celina, ovo fasadno platno podeljeno je na devet osa prozorskih otvora. Slično kao i na centralnom rizalitu, na središnjem delu fasade bočno od rizalita u suterenu nalazi se po jedan vestibil, nakon kojih se stupa u dva međusobno razdvojena unutrašnja dvorišta. U drugoj i trećoj horizontalnoj zoni pročelja, fasadna platna bočno od rizalita u ravni su sa fasadom rizalita, tj. sa površinom iza monumentalnih stubova, čime je obrazovano neprekinuto fasadno platno izdeljeno na devet osa otvora. Ipak, prelaz je delimično i ne napadno naglašen dvostepenom lezenom koja poseduje dvostepeni pseudokorintski kapitel i bazu. Iako ova fasadna celina deluje monolitno, zbog naglašenog položaja ali i dimenzija stubova, monotonija je znatno umanjena isturenošću rizalitne mase. Drugostepenom fasadnom plastikom otvori prvog sprata flankirani su dvostepenim okvirom čija je spoljašnja ivica posebno naglašena. Otvori drugog sprata obrađeni su na sličan način osim što je dvostepeni okvir u gornjim uglovima naglašeniji, a u donjim obrazuje baze iznad parapetne poče otvora. Između otvora prvog i drugog sprata nalazi se po jedno dvostepeno pravougaono polje. Posmatrani u celini, okviri ovih otvora, jednostepeno su istaknuti izvan linije ravni fasade između bočnih monumentalnih lezena. Međutim, osobito su zanimljive istaknute profilisane kamene grede, ukrašene dekorativnom bordurom akantusovog lišća, iznad okvira otvora drugog sprata. Naime, ako se ove grede posmatraju zajedno sa pomenutim otvorima, stiče se utisak da se radi o lezenama koje su preforirane otvorima dve etaže.

Svi otvori ove fasadne celine međusobno su odeljeni plitkim lezenama sa bazama svedene obrade, nekanelovanim stablima i pseudokorintskim polukapitelima. Lezene, kao i stubovi rizalita, probijaju podeoni venac između otvora trećeg i četvrtog sprata, vizuelno noseći arhitravnu gredu. Podeoni venac između prozorskih otvora trećeg i četvrtog sprata pročelja dekorativno je obrađen meandrirajućom bordurom.

Iznad svakog prozorskog otvora trećeg sprata nalazi se fasadna dekoracija u obliku glave antičkog boga Merkura.[25] Na bočnim ugaonim ispustima krovne konstrukcije središnjeg korpusa pročelja postavljene su skulpturalne grupe sa po tri Atlanta, koji na leđima nose kugle. Međutim,                 s obzirom na visinu od preko petnaest metara na kojoj su instalirane, preciznost obrade ovih skulptura nije u celosti saglediva sa ulice.[26]

Dva sasvim bočna fasadna platna pročelja izdeljena su sa po osam osa prozorskih otvora. Prozorski otvori prvog i drugog sprata obrađeni su kao i na rizalitu, odnosno na fasadama bočno od njega, osim što ne poseduju naglašene dekorativne kamene grede iznad otvora dugog sprata. Ovi otvori međusobno su odvojeni plitkim lezenama sa bazama i pseudodorskim kapitelima svedene obrade. Površina stabla lezena rustifikovana je plitkim urezima, koji doprinose utisku da su izgrađene od kamenih blokova. Lezene se završavaju ispod podeonog venca između trećeg i četvrtog sprata, koji je veoma naglašen i može se posmatrati kao plitka  atika. Njegova frontalna strana ukrašena je prvostepenom zoomorfnom fasadnom dekoracijom u obliku lavljih glava malih dimenzija, u pravcu iznad lezena i osa prozorskih otvora sa donjih etaža. Fasadno platno četvrtog sprata, sa kvadratnim prozorskim otvorima, obrađeno je veoma jednostavno i  bez fasadne plastike.

Kao posebna fasadna celina pročelja ističe se složena arhitektonska kompozicija satne kule, koja dominira vizurom ovog dela grada. Konstrukcija kule počiva na trostepenom kvadratnom postolju, izgrađenom na zidanoj platformi u obliku nepravilnog kvadrata. Na njegovom središnjem delu projektovana je zidana konstrukcija kubusa, za smeštaj satnog mehanizma, na unutrašnjoj, i časovnika sa tri spoljašnje strane. Četiri fasadne površine ove kubične konstrukcije flankirane su na uglovima udvojenim lezenama bez baze i sa pseudodorskim kapitelima redukovane dekorativne obrade. Uglove postolja naglašavaju po tri pseudodorska stuba, koja istovremeno flankiraju i uglove kubusa za smeštaj satnog mehanizma. Ukupno devet stubova nosi platformu niskog sprata satne kule, uokvirenu zaštitnom zidanom ogradom ukrašenom balustradom.

Iznad tambura, stubovi nose još jednu platformu, na kojoj počiva kvadratna lanterna.[27] Njene frontalne strane dekorativno su obrađene kao arhitravna greda dorskog hrama. Na svakoj strani je po jedan lučno zasveden prozorski otvor u dvostepenom pravougaonom okviru. Lanternu kruniše zvonolika kupola sa knaufom na vrhu. Kupolna konstrukcija izvedena je od drvenih greda, a potom je obložena šavovanim bakarnim pločama. Njena pomalo zdepasta forma i dominantan položaj u odnosu na korpus građevine podsećaju na zvonike gradskih kuća u glavnim gradovima bivših Austrougarskih provincija.[28]

Obzirom na arhitektonski sklop, mnoštvo motiva i dekorativnu obradu, primarna namena satne kule u potpunosti je zanemarena. Iako postavljeni sa tri strane, časovnici nisu vidljivi gotovo ni iz jednog ugla osim frontalnog, prvenstveno zbog ugaonih stubova koji nose gornju konstrukciju kule. Takođe, ako uporedimo odnos prečnika časovnika, koji je širi od jednog metra, i visinu kule od gotovo deset metara od temeljne platforme do knaufa, primarna funkcija ove arhitektonske konstrukcije je, kako se čini, više estetska,  a manje funkcionalna.

Bočne fasade obrađene su na gotovo identičan načina kao pročelje, osim dimenzija i pojedinih detalja dekorativne drugostepene plastike. Fasadno platno bočne fasade u Birčaninovoj ulici poseduje centralni rizalit koji je obrađen na isti način kao i onaj sa pročelja, s tom razlikom što su monolitne stubove zamenili prislonjeni polustubovi. Površina zabata ispunjena je skulpturalnom kompozicijom sa predstavom dva polu naga mladića koji se oslanjaju i uokviruju kartuš velikih dimenzija.[29] U njihovo obradi veoma je izražen princip ogledalske simetrije i naglašavanje centralnog motiva, odnosno kartuša. Mladić sa desne strane predstavljen je sa desnom rukom na grudima a levom kako drži osnovicu kartuša dok mladić sa leve strane desnom rukom pridržava kartuš a levu polože na grudi. Do koje mere je autor išao u primeni ovog prncipa najbolje se vidi u obradi frizura mladića, jer razdeljak skulpture sa desne strane potpuno odgovara svom odrazu ili razdeljku na skulpturi sa leve strane. Skulpture mladića u poluklečećem stavu vešto uklopljene su u kosinu zabata.

Kartuši su obrađeni veoma dekorativno sa prikazom voluta, nizova perli, dva lovorova venca, akantusovog lišća i dva velika pupoljka u njihovim osnovicama.[30] Na krajevima iznad zabata, povučene prema unutrašnjosti objekta, nalaze se dve akroterije u vidu dva grifona. Bočno od rizalita, dva fasadna platna podeljena su sa po pet osa otvora. Ove fasade obrađene su na isti način kao i fasade bočno od rizalita na pročelju.

Bočna fasada u Nemanjinoj ulici ne razlikuje se od one u Birčaninovoj, osim u jednom elementu. Središnji deo sokla, koji okružuje čitavu građevinu, snažno je isturen izvan linije ravni fasade, kao na pročelju. Na taj način dobijen je prostrani balkon na prvom spratu. Na uglovima balkona nalazi se po jedna skulptura muškarca sa draperijom obavijenom oko tela.[31] Obe skulpture više su od dva metra, poseduju kvadratna postolja i izrađene su od prirodnog kamena. Položaji obe skulpture međusobno su harmonizovani kontrapostom, dok dodatnu dinamiku unose zaustavljeni pokreti različiti gornjih delova tela. Veština autora posebno je izražena u obradi fizionomije. Ipak, locirane na balkonu bočne fasade, ove skulpture nemaju jasno definisanu estetsku funkciju osim da eventualno naglase značaj ovog balkona.

Zadnja fasada na rizalitu nema stubove već plitke široke lezene. Takođe, obrada portala znatno je svedenija od drugih. Portal je istaknut dovratnicima i nadvratnikom. Bočne i zadnja fasada imaju po jedan ulaz sa naglašenim vestibilom, a na pročenju se nalazi ukupno pet ulaza.

Sasvim suprotan tretman od reprezentativnog načina obrade eksterijera primenjen je u enterijeru glavnog ulaznog foajea. Nakon portala stupa se na stepenište izvedeno od kamenih profilisanih blokova na čijem vrhu se nalaze dvokrilna vrata svedene obrade, iza kojih se nalazi glavni komunikacioni centar zgrade.  U prostoru, ograničenih dimenzija u odnosu na objekat, smeštena je čekaonica, kao izdvojeni prostor ograđen niskom pregradom, portirnica i nekoliko bočnih prostorija.[32] Njegov centralni plato predstavlja i polazište glavnog stepeništa, koje vodi kroz sve etaže, i centralnog hodnika, koji deli objekat po sredini. Stepenišne rampe izvedene su od veštačkog kamena a zaštitna ograda u kombinaciji kovanog gvožđa i rukohvatne grede izrađene od hrastovine.

Ograda od kovanog gvožđa ukrašena je vertikalnim nizom stubića, koji nose stilizovane motive spiralnih uvojaka završenih kuglama. Stepenišna odmorišta, između svake etaže, kvalitetno su osvetljena dnevnom svetlošću preko višekrilnih prozorskih otvora usmerenih prema unutrašnjem dvorištu. Estetska obrada ulaznog foajea krajnje je svedena. Osim dva pseudo dorska stuba prenaglašenih dimenzija i vanredno istaknutog radijusa entasisa, zidne površine obojene su belom bojom dok su podovi pokriveni keramičkim pločicama crne i bele boje.

Portal bočne fasade usmerene prema Nemanjinoj ulici obrađen je na isti način kao i onaj sa pročelja, osim što je timpanon ulaza znatno niži. Nakon portala stupa se na široko stepenište a potom na prostrano odmorište u nivou visokog prizemlja. U sastavu odmorišta smeštena je portirnica, dok se na bočnim stranama pružaju dva hodnika. U pravcu ulaznog portala, na odmorištu se nalaze dvokrilna leptir vrata sa staklenim ispunama. Nakon maasivnih dvokrilnih vrata, koja su na bočnim stranama flankirana masivnim pseudo dorskim stubovima od mrkožućkastog mermera, stupa se na stepenište koji vodi na prostrano odmorište koje, zapravo, predstavlja polazište reprezentativnog dvokrakog stepeništa usmerenog prema Nemanjinoj ulici. Na taj način dolazi se do svečanog predprostora, male sale za konferencije na prvom spratu, koja se nalazi tačno iznad prvog stepeništa posle ulaznog portala iz Nemanjine ulice. Prostrani hodnik okružuje reprezentativno dvokrako stepenište sa četiri strane. Na svakoj strani hodnika, prema stepeništu, nalaze se po četiri monumentalna pseudo dorska stuba. Njegova tavanica zasvedena je pravougaonim travejima, čije dimenzije odgovaraju rasponu između dva stuba. Tavanice traveja holkelovane su širokim profilisanim bordurama. U središnjem delu svakog traveja nalazi se po jedno dekorativno telo rasvete. Obzirom da je ophodni hodnik na severnoj strani znatno širi nego na južnoj, bilo je neophodno postaviti još jedan red stubova delimično u pravcu pomenutih dorskih stubova, prvenstveno zbog obezbeđivanja dodatne stabilnosti noseće ploče drugog sprata na ovom delu zgrade. Ovi stubovi su krstasti u osnovi, bez baze i kapitela, dok je dekorativna obrada svedena na jednostavnu  oplatu od mermernih ploča u mrko i tamnožućkastoj nijansi. Između dorskih stubova postavljena je dekorativna zaštitna ograda izrađena od livene bronze. Obrada svakog polja ograde izvedena je na isti način. Pravougaoni okvir ispunjen je predstavom dva fantastična bića čija su tela, osim glava i dugačkih vratova, krajnje stilizovana. Ova bića, možda grifoni, okrenuta su jedno naspram drugog, dodirujući se jedino spiriralno uvijenim jezicima posredstvom masivnog prstena koji ih odvaja u gornjoj zoni. U zoni njihovih nogu nalazi se po jedna spirala a ostatak tela sa nagoveštajima krila gubi se u obilju ornamenata u obliku spiralnih uvojaka i dekorativnih pupoljaka. Skulpturalna trodimenzionalna obrada, lepota i preciznost izrade, kao i celokupna kompozicija značajno doprinose kvalitetnijoj estetizaciji enterijera. Zaštitna ograda dvokrakog stepeništa znatno se razlikuje od gore pomenute ograde između stubova. Izvedena je od pravougaonih okvira, tankim stubićima izdeljenih na dva jednaka dela kvadratnog oblika koji su podeljeni krstolikom konstrukcijom na četiri manja kvadratna polja. Unutrašnji uglovi preseka ravnokrakog krsta ukrašeni su dekorativnom spiralom.

Sve zidne površine stepeništa, odmorišta i ophodnog hodnika obložene su mermernim pločama različitih vrsta, nijansi i dimenzija. U velikom trostranom odmorištu obložene su mrkožućkastim mermernim pločama flankiranim trakama od istog materijala, ali u svetlijoj nijansi. Na isti način obrađene su i bočne strane glavnog dvokrakog stepeništa, dok je niski sokl izveden od veštačkog mermera u više nijansi. Obrada zidnih površina ophodnog hodnika znatno je složenija. Površine su izdeljene trakama od sivog mermera, obrazujući pravougaona polja. U centru svakog polja nalazi se romboid od tamnocrvenog mermera, iz čijih se uglova, pod uglom od devedeset stepeni, nastavljaju trake od iste vrste mermera koji uokviruje ova polja. Pravougaone površine između pomenutih krakova ispunjene su pločama od svetložućkastog mermera. Iako svedena, dekorativna obrada mermernih kompozicija zidnih površina dala je enterijeru dodatni elitistički karakter.

Na južnoj strani ophodnog hodnika, zbog njegovog specifičnog položaja, razvijeni su prozorski otvori velikih dimenzija, koji dodatno osvetljavavaju glavno stepenište. Dorski stubovi ophodnog hodika nose masivni okvir u obliku nepravilnog kvadrata, iznad koga se nastavljaju u vidu zdepastih stubaca. Između svakog stupca nalazi se zidana zaštitna ograda drugog sprata, koja je sa prednje strane obložena mermernim pločama na isti način kao i na istočnom zid glavnog odmorišta. Na frontalnoj strani zaštitne ograde, između svakog stupca na galeriji drugog sprata iznad dvokrakog stepeništa, nalazi se po jedan motiv romboida od mrkocrvenkastog mermera. Stupci drugog sprata obloženi su mermernim pločama. Oni nose kasetiranu tavanicu koju naglašavaju armiranobetonske greda čiji su međupsrostori zatvoreni polihromnim staklenim ispunama. Kvadratna osnova ispuna je zelena, dok je motiv romboida crvene boje.

U središtu zgrade, na prvom spratu, nalazi se velika sala za sastanke. S obzirom na brojne rekonstrukcije i adaptacije koje je pretrpela, njen prvobitni izgled nije moguće utvrditi, osim preko malobrojnih fotografija izrađenih tokom kratkog perioda zasedanja senata. Osnova sale je u obliku nepravilnog izduženog pravougaonika. Sve zidne površine sale obložene su mermernim oplatama sa kombinovanim rasporedom oblika i nijansi, kao u ophodnom hodniku svečanog stepeništa, u zavisnosti od dimenzija površine. Po svemu sudeći, kasetirana tavanica prvobitno je podražavala staklenu tavanicu sa zenitalnim osvetlenjem.

S obzirom da iznad sale postoje još dva, odnosno tri sprata, bilo je nemoguće postaviti staklenu tavanicu, pa su u kasetna polja umetana tela rasvete pokrivena peskiranim staklenim pločama. Zidna površina na strani uzanog prolaza, prema susednoj zgradi ministarstva, poseduje četiri para visokih prozorskih otvora. Svaki otvor je na središnjem delu prekinut zidanim poljem obloženim mermernom oplatom, sa motivom romboida na sredini. Na suprotnoj podužnoj strani sale nalaze se ulazi i galerije na spratu. Ispred ulaza u salu je prostrano odmorište koje je imalo funkciju okupljanja učesnika sastanka pre ulaska u salu. Istovremeno, odmorište predstavlja i komunikacioni most između dva dela zgrade.

U ovom delu objekta prisutna su dva lifta i četiri stepenišne rampe. Deo ovog prostora, bliže sali, podeljen je na tri dela sa četiri masivna pseudodorska stuba.[33]  Prolaskom između ovih stubova stupa se direktno u glavnu salu, dok se bočno od njih nalaze dva manja prostora, sa prozorskim otvorima usmerenim u dva unutrašnja dvorišta.

Enterijer ostalog dela zgrade izveden je prema stereotipnim principima, spajanjem velikog broja kancelarijskih prostorija veoma dugačkim hodnicima.[34] Programski rasporedi ostalih etaža međusobno su skoro identični. Obrada vrata i prozora veoma je svedena, a za podnu oblogu upotrebljene su keramičke pločice kvadratnog oblika i malih dimenzija, u crnoj i beloj boji. Niski sokl u svim hodnicima izveden je od crnih keramičkih pločica. Od prvobitnog inventara, ostali su i časovnici velikih dimenzija okačeni na dva lanca na središnjem delu svakog hodnika. U zavisnosti od položaja, hodnici su osvetljeni veštačkom ili prirodnom svetlošću, uspostavljenom preko prozorskih otvora usmerenih prema nekom od unutrašnjih dvorišta.

Istražujući različite programske koncepcije, oblike i motive fasadne plastike, ali i sintezom modifikovanih klasičnih i modernih elemenata, arhitekta Jovanović je tokom svog graditeljskog angažmana projektovao upečatljiva arhitektonska ostvarenja u Beogradu. Ipak, objekat Ministarstva saobraćaja privukao je najveću pažnje, ali je izazvao i podeljene kritike koje su ga ocenjivale kao „vrhunsko ostvarenje postakademizma”, zatim kao delo „oblikovano u eklektičnom, neoklasičnom duhu”[35] i, najzad, kao delo „ozbiljne i umirenije kompozicije ali još uvek preteške strukture”.[36] Iako arhitekturu zgrade Ministarstva saobraćaja nije moguće u celini definisati, ona se ipak može svrstati u red objekata izgrađenih u duhu postakademizma, sa dominirajućim elementima neoklasicizma. Mada reprezentativnost plana proizilazi delimično iz nedostatka jasno definisanog arhitektonskog jezika, objektom Ministarstva saobraćaja arh. Jovanović je uspeo da ostvari pozitivan utisak kako u široj tako i u užoj stručnoj javnosti.

Zahvaljujući paspoloživim informacijama i rezultatima dosadašnjih analiza, buduća istraživanja ukazaće na još neotkrivene arhitektonske, istorijske i ambijentalne vrednosti ovog značajnog objekta.

[1] Do izgradnje objekta Dunavske banovine u Novom Sadu (1939), arhitekte Dragiše Brašovana, zgrada Ministarstva saobraćaja u Beogradu bila je prema dimenzijama i broju prostorija najveća na Balkanu; o zgradi Dunavske banovine videti: Stančić D., - Lazović M., Banovina, Novi Sad 1999.

[2] O arhitekti S. Jovanoviću videti: Popović B., O savremenoj arhitekturi u Beogradu, Beogradske opštinske novine 12, Beograd 1932, 760, 761; Zloković M., Svečana akademija na Arhitektonskom fakultetu povodom odlaska u penziju prof. Svetozara Jovanovića, Pregled arhitekture 4 i 5, Beograd 1955-1956, 93-95; Minić O., Jovanović Svetozar, Enciklopedija Jugoslavije IV, 1960, 545; Nestorović B., Enciklopedija likovnih umetnosti III, 1964, 94; Gordić G., Arhitektonsko nasleđe grada Beograda I: Katalog arhitektonskih objekata na području Beograda 1690-1914, Saopštenja GZZSKGB 6, Beograd 1966, 89; Trnavski V., Poseta starom arhitekti, Politika 13. VII 1967, 9; Zamolo D. Đ., Beograd sa starih fotografija, Beograd 1968, 60; Nestorović B., Beogradski arhitekti Andra Stevanović i Nikola Nestorović, Godišnjak grada Beograda XXII, Beograd 1975, 173; Zamolo D. Đ., Graditelji Beograda 1815-1914, Beograd 1981, 59; Grupa autora, Visoko školska nastava arhitekture u Srbiji 1846-1971, Neobjavljeni rukopis Spomenice Arhitektonskog fakulteta iz 197. godine, Beograd 1996, 135-136, 180; Rakočević M. P., Arhitektonski fakultet univerziteta u Beogradu 1848-1995, Beograd 1996; Manević Z., Leksikon srpskih arhitekata 19. i 20. veka, Beograd 1999, 86; Vujović B., Beograd u prošlosti i sadašnjosti, Beograd 2003, 70, 241, 247; Bogunović S. G., Arhitektonska enciklopedija Beograda XIX i XX veka, II, Beograd 2005, 844; Kadijević A., Estetika arhitekture akademizma (XIX i XXvek), Beograd 2005, 361-363, 365, 425; Ignjatović A., Jugoslovenstvo u arhitekturi 1904-1941, Beograd 2007, 355, 438.

[3] Toševa S., Organizacija i rad arhitektonskog odeljenja Ministarstva građevina u periodu između dva svetska rata, Nasleđe II, Beograd 1999, 171-181.

[4] Arh. Jovanović je izgradio stambeno naselje vazduhoplovne komande u Kraljevu. Videti: Bogunović S. G., Arhitektonska enciklopedija Beograda XIX i XX veka II, Beograd 2005, 846.

[5] O zgradi Oficirske zadruge videti: Gordić G., Arhitektonsko nasleđe grada Beograda I / Katalog arhitektonskih objekata na području Beograda 1690-1914, Saopštenja Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda, 6, Beograd 1966, 73; Škalamera Ž., Secesija u arhitekturi Beograda 1900-1914, Zbornik za likovne  umetnosti 3, Novi Sad 1967, 313-340; Vujović B., op. cit., 246-249; Kadijević A., Dva toka srpskog arhitektonskog Ar-nuvoa: internacionalni i nacionalni, Nasleđe 5, Beograd 2004, 62-63; Bogunović S. G., op. cit., 844.

[6] O projektu Profesorske kolonije videti: Dimić M., Profesorska kolonija, Godišnjak grada Beograda XLV/XLVI, Beograd 1998-1999, 71-82; Bogunović S. G., op. cit., 846; Blagojević Lj., Moderna kuća u Beogradu (1920-1941), Beograd 2000, 24; Zamolo D. Đ., Nedić V. S., Stambeni delovi Beograda i njihovi nazivi do 1941. godine, Godišnjak grada Beograda XL/XLI, Beograd 1993-1994, 86-87.

[7] Bogunović S. G., op. cit., 845-846.

[8] O zgradi Ministarstva saobraćaja u Beogradu videti: Anonim, Nova palata Ministarstva saobraćaja, Vreme 25. 12. 1928; Krunić J., Odraz savremenih stremljenja u arhitekturi na licu Beograda, Tehnika 5, 1954, 5; Popović B., O savremenoj arhitekturi Beograda, Beogradske opštinske novine 12, 12.12.1932, 760-765; Nestorović B., Postakademizam u arhitekturi Beograda, Godišnjak grada Beograda XX, Beograd 1973, 347; Zamolo D. Đ., op. cit., 60; Popović M., Heraldički simboli na javnim zgradama Beograda, Beograd 1997, 109-110; Vujović B., op. cit., 241-242; Popović B., Likovne kritike ogledi i studije, Užice 2004, 562; Kadijević A., Estetika arhitekture akademizma (XIX i XXvek), Beograd 2005, 361-363, 365, 425; Bogunović S. G., op. cit., 845; Marinković M., Arhitektonska plastika javnih objekata Beograda (1918-1941), magistarski rad, Filozofski fakultet, Univerziteta u Beogradu, Beograd 2005, 95-97.

[9] Anonim, Ministarstvo saobraćaja gradi sebi palatu i železničarima stanove, Vreme, 27. 11. 1927.

[10] Vladisavljević S., Zgrada Ministarstva poljoprivrede i voda i Ministarstva šuma i rudnika, Godišnjak grada Beograda XLIV, Beograd 1997, 207-219.

[11] Ovim nazivom bio je naznačen prostor okružen današnjim ulicama Kneza Miloša, Nemanjinom, Birčaninovom i Sarajevskom površine 20.178,41 kvadratnih metara. Na ovoj građevinskoj parceli prvobitno su se nalazili objekti u kojima su se šile unuforme za vojsku. Danas je tu uređen park. Više  o ovome videti: Trajković N., Spomenar o starom Beogradu, Beograd 1984; Grupa autora, Beograd u sećanjima 1919-1929, Beograd 1980.

[12] Anonim, Ministarstvo saobraćaja gradi sebi palatu i železničarima stanove, Vreme 27. 11. 1927; Šmidinger F. K., Istorijat nove zgrade Ministarstva saobraćaja, Godišnjak jugoslovenskih državnih železnica 1931-1932, 209.

[13] Tom prilikom iznos kredita iznosio je 175.000.000 dinara.

[14] Anonim, „...planirano je da prema ugovoru bude završena do juna 1929. godine”, Radovi na podizanju nove zgrade Ministarstva saobraćaja, Vreme 31. 07. 1927; Na kredit je uzeto još  70.000.000 dinara. Vidi: Šmidinger F. K., op. cit., 210. Ibid, Železnički venac, Beograd 1932/33.

[15] Ovi radovi povereni su Sretenu Stojanoviću za ukupan iznos od 31.500 dinara. Videti: Šmidinger F. K., op. cit., 210.

[16] Prema prvobitnoj zamisli arh. Jovanovića, bila je  predviđena je da se dekorativna obrada fasadnih panela Ministarstva saobraćaja izvede od prirodnog kamena. Međutim, nakon statičkih proračuna utvrđeno je da se zbog nekvalitetnog zemljišta na kome je ovaj objekat izgrađen, vrsta materijala dekorativnog fasadnog opusa mora redukovati. Tom prilikom došlo je i do izmene kompletnog projekta fasade pročelja.

[17] Bravarske radove izvodio je preduzimač Sreten Stojanović, za iznos od 12.000.000 dinara. Radovi na izradi kanalizacione i vodovodne mreže, kao i centralnog grejanja, povereni su firmi „Progres” A. D. iz Beograda za 4.000.000 dinara dok su stolarski radovi povereni firmi „Danica” iz Beograda za 4.300.000 dinara. Vidi: Ibid., op. cit., 211.

[18] Uvođenje električnih instalacija povereno je firmi inženjera M. Markovića iz Beograda za 2.500.000 dinara. Videti: ibid., op. cit., 211.

[19] Deo stolarskih radova poveren je firmi „Delo” iz Beograda za 12.800.000 dinara. Vidi: Ibid., op. cit., 209.

[20] Dračinski P. G., „Finansijska politika” Jugoslovenskih državnih železnica, Beograd 1932.

[21] Levo od ulaza nalazi se skulptura žene poluobnaženog tela. Tanka draperija vezana oko struka priljubljena je uz telo. U desnoj ruci, podignutoj na teme glave, nosi simbolični točak na levom ramenu, dok se levom rukom oslanja na predmet pored tela. Desno od ulaza nalazi se skulptura nagog, atletski građenog muškarca. Njegova leva ruka takođe je podignuta na teme glave dok u desnoj ruci, spuštenoj pored tela, nosi zamajac. U analizi dve skulpture, evidentno je da ih autor prilikom obrade nije tretirao jednako. Telu muškarca je, naime, posvećena osobito veća pažnja, izvođenjem svih napetih mišića, obradom lica sa borama, skladnim proporcijama i blagim naglaskom kontraposta, za razliku od skulpture žene, kod koje je najveća pažnja posvećena obradi draperije. Vidi: Sikimić Đ., Fasadna skulptura u Beogradu, Beograd 1965, 114/ kat. br. 282.

[22] Tokom borbi za oslobođenje Beograda 5. oktobra 1944. godine, ispred objekta Ministarstva saobraćaja vodile su se najintezivnije bitke. Ovaj objekat je, naime, predstavljao jedno od poslednjih uporišta nemačke vojske u Beogradu. Razvojem događaja, na ovom delu često je dolazilo do rafala koji su znatno oštetili pročelje i bočnu fasadu u Nemanjinoj ulici. Tada su oštećene i dve skupture ispred glavnog vestibila. Stručna restauracija i zaštita fasadnih površina nije sprovedena od Drugog svetskog rata. O ovome videti u: Nikolić Z. Lj., Golubović V. D., Beograd ispod Beograda, Beograd 2002, 138.

[23] Prema prvom planu pročelja, arh. Jovanović je glavni ulaz projektovao sa sučeonim dvokrakim stepeništem koje se završava odmorištem sa koga bi se stupalo na glavno stepenište. Bilo je predviđeno da se čeona strana stepeništa zatvori zaštitnom ogradom sa balustradom. Konstrukcija bi bila zidana, dok bi čeonu stranu ispod stepenišnih rampi ukrašavala višestepena polja prilagođena centralnom delu, odnosno kosini stepeništa. Na početku stepenišnih rampi predviđeno je postavljanje dve velike kamene kugle. Na prvobitnom projektu glavni ulaz bio je višestepeno flankiran, dok bi se iznad nadvratnika nalazila dekorativna reljefna girlanda, a iznad nje istaknuta profilisana greda balkona malih dimenzija, zatvorenog balustradom.

[24] Autor ove skulpturalne kompozicije je Lojze Dolinar. O ovome videti: Sikimić Đ., op. cit., 115/kat. br. 283.

[25] Autor ovih skulptura je Živojin Lukić. O ovome videti: Sikimić Đ., op. cit., 115/kat. br. 287.

[26] Tri Atlanta međusobno su poduhvaćena laktovima i na svojim leđima nose kuglu. Ono što je neuobičajeno je uspravan položaj ovih figura, bez grčevitog izraza lica zbog tereta koji nose. Sasvim suprotan način obrade primenjen je na nešto starijem objektu Jugoslovenske banke u Beogradu, iz 1923. godine. Na tom objektu, na uglu Makednoske i Kolarčeve ulice u Beogradu, nalaze se dve skulpturalne kompozicije Atlanta iz 1923. godine, autora K. Pavijka iz Praga. Njihova estetska obrada znatno je svedenija od obrade Atlanta na objektu Ministarstva saobraćaja, dok je isticanje pokreta skulpture na zgradi Jugoslovenske banke naglašenije. Autor skulptura Atlanta je Rista Stijović. Videti: Sikimić Đ., op. cit., 115/kat. br. 284.

[27] Na prvobitnom planu pročelja iz 1921. godine, na prvoj osnovnoj i drugoj platformi kule bilo je predviđeno da se postave po četiri skulpture okrenute prema Sarajevskoj ulici. Četiri skulpture prve platforme predstavljale bi četiri naga atletski građena muškarca u različitim pokretima, koji bi verovatno imali i simbolične veze sa namenom građevine. Skulpture gornje platforme predstavljale bi četiri žene obučene u dugačke haljine, u različitim pokretima i sa atributima nepoznatog značenja. Razlog zašto ove skulpture nisu postavljene ostao je nepoznat.

[28] O satnoj kuli Ministarstva saobraćaja videti: Kadijević A., Estetika arhitekture akademizma (XIX i XXvek), Beograd 2005, 361-363; Nestorović B., Postakademizam u arhitekturi Beograda, Godišnjak grada Beograda XX, Beograd 1973, 347.

[29] Autor ove skulpturalne kompozicije je Dragomir Arambašić. Videti: Sikimić Đ., op. cit., 115/kat. br. 285.

[30] Površinu je verovatno ispunjavao reljef sa prikazom grba Kraljevine Jugoslavije, obzirom da je u novijoj istoriji zamenjen tada aktuelnim simbolima. Iako nije moguće utvrditi tačan datum rekonstrukcije ovog grba, može se pretpostaviti da se to desilo u deceniji nakon oslobođenja Beograda od nemačke okupacione vojske. Tada je prvobitna kompozicija grba zamenjena grbom FNRJ, odnosno SFRJ, kada je dodata petokraka zvezda iznad ove kompozicije. Videti: Popović M., op. cit., 109-110; ibid., Grbovi na javnim zdanjima Beograda, Godišnjak grada Beograda XLIII, Beograd 1996, 234-235.

[31] Autor ovih skulptura je Toma Rosandić. Videti: Sikimić Đ., op. cit., 114 - kat. br. 278.

[32] U ovom delu zgrade nalazi se jedinstven lift na ovim prostorima, instaliran 1939. godine. Lift, oznake „Pater noster”, u upotrebi je od 1939. godine, kada je instaliran u novoj zgradi Ministarstva saobraćaja. Njegova glavna karakteristika ogleda se u kontinuiranom toku kabina bez zaštitnih vrata koje se pri redukovanoj brzini ne zaustavljaju već je neophodno stupati i izlaziti iz njih dok su u pokretu. Videti: Radojčić B., Šest decenija jednog lifta, Pruga br. 623, 14. 8. 1996, 8.

[33] Nakon poslednjih adaptacija enterijera ovog dela objekta, frontalne strane nosećih greda, stubovi, holkeli tavanice i podeona pravougaona polja zidnih površina obojeni su narandžastom bojom.

[34] Sredinom 1958. godine, Glavna direkcija Jugoslovenskih železnica izradila je projekat dogradnje mansardnog sprata na unutrašnjem traktu, koji središnji deo objekta deli na dva unutrašnja dvorišta. Autor projekta je arhitekta Ilija Dimić, koji je obavio prednacrtne šeme, a potom i projekat dogradnje. S obzirom da dograđeni sprat vizuelno ne ugrožava estetski karakter objekta, a značajno je unapređena njegova funkcionalna produktivnost i povećana radna površina, može se zaključiti da je dogradnja mansardnog krova realizovana veoma uspešno. Videti: Arhiv grada Beograda F-120-4-1958, F-314-9-1958.

[35] Minić O., Razvoj Beograda i njegova arhitektura između dva rata, Godišnjak Muzeja grada Beograda 1, Beograd 1954, 185.

[36] O ovome videti: Krunić J., Odraz savremenih stremljenja u arhitekturi na licu Beograda, Tehnika 5, 1954, 674.

Posebna napomena: Zahvaljujem se gospođi Snežani Đilas na nesebičnoj podršci i saradnji koju mi je pružila tokom istraživanja. Takođe, svoju zahvalnost izražavam i gospođi Danki Vlajnić, šefu Arhivske službe Državnih železnica, čiji je angažman značajno uticao na otkrivanje do danas malo poznatih podataka o objektu Ministarstva saobraćaja u Beogradu.

Search

Zašto ARTE?

Arte je namenjen umetnicima, udruženjma umetnika, likovnim kolonijama, izložbenim i prodajnim galerijama, likovnim kritičarima, istoričarima umetnosti, muzejima, aukcijskim kućama i drugim institucijama kulture.

Svako se kroz portfolio predstavlja biografijom, sadržajem predstojećih događanja, stručnim kritikama, galerijom dela iz opusa, prodavnicom i kontakt informacijama.

Angažovanjem kompetentnog redakcijsko-uredničkog tima, savremenim tehničkim i vizuelnim rešenjima Arte svakom korisniku portala pruža jednostavnost i sigurnost prisustva.

Subscribe to mailing list

Insert your e-mail address

Insert code

Unreadable code? Generate new

Why suscribe?

Privacy policy.