Izložba je završnica istraživackog procesa koji prati prisustvo predstava lava u društvenom okruženju "tranzicione" Srbije (i delimično u zemljama regiona - Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Makedoniji). Reljefi i slobodne figure lavova prisutni su, kao dekorativni element, u evropskoj urbanoj arhitekturi (javnoj i privatnoj) od vremena renesanse pa sve do dvadesetog veka, delom kao reminiscencija na drevne "čuvare kapija" starih civilizacija, na primer one u hititskoj prestonici Hatuci - Bogazkej (oko 1400 god. pre hriscanske ere) ili u Mikeni (800-700 pre hrišćanske ere). Pojava "masovne reprodukcije", izrazito jeftine izrade replika uvodi sasvim novi kontekst. Prvi betonski lavovi u naše krajeve stižu posredstvom "gastarbajtera" a krajem dvadesetog veka razvija se i domaća manufakturna proizvodnja. Za sada ograničeni broj kalupa ne usmerava istraživanje u pravcu tipologije sâmih artefakata, već prema kontekstima u kojima se ovaj prefabrikovani topos pojavljuje.
Rasprostranjenost fenomena podvlači i njegovu ambivalentnost: sa jedne strane on se može posmatrati kao izvorni impuls za "ulepšavanjem" životnog ambijenta, a sa druge postoje "prosvetiteljske", iz mnogo razloga sumnjive, propovedi o "lošem ukusu". Naravno, suviše bi naivno bilo verovati da je betonski lav puka dekoracija, on je pre svega znak. Postavljen na fasadu ili još češće raskošnu ogradu on govori o shvatanju pozicije moći u savremenom srpskom društvu.