Od početaka avangarde pa do današnjih majstora video arta, ekran je stalno bio podvrgavan eksperimentisanju onih koji nisu prihvatali ustrojstvo filma kao komercijalne, industrijske, linearne, narativne forme. Nelinearnost, fragmentacija, odbacivanje prostorno-vremenskih parametara na koje smo navikli i teranje gledaoca da aktivira asocijativne i manje svesne perceptivne aparate svoga uma, oruđa su tih stvaralaca.
Postupcima remmapinga (korišćenjem već postojećih inserata i scena na koje se primenjuje proces rekonfiguracije u formalnom, vremenskom ili prostornom smislu) i multiple projekcije autor stvara nove veze i značenja koje proizlaze iz odnosa kadrova iz različitih filmova a dobijeni rezultat nudi otvoreno polje za različita tumačenja, od metafilmskih, preko rodnih do mitskih.