Nina Todorović (1973) izlaže digitalne printove promenljivih dimenzija, zamišljene da slobodno vise u prostoru, i sa odgovarajućim osvetljenjem kreiraju ambijentalnu instalaciju kojom se oživljava sećanje na sekvence iz filma Čovek iz Ria i parodiraju hladnoratovski trileri postmakartijevske ere. Apstrahovani modeli ljudske egzistencije u velikim gradovima posredovani su beskrajnim umnožavanjem dijagrama prozorskih okana i projekcija njihovih senki. Naglašavanje i ponavljanje semantike arhitektonskih otvora i prolaza, kao mesta hipotetičke komunikacijske razmene odvodi nas, naprotiv u pravcu u kome arhitektura poništava ljudsko prisustvo i postaje opipljiva odrednica novostvorene samodovoljnosti i birane izolovanosti njene individue.
Današnja tendencija u izgradnji savremenog grada kreće se ka jednoj opasnoj homologizaciji koja obećava iluziju poništavanja socijalnih razlika, tamo gde upravo te razlike čine živahnim različite izraze ljudske vitalnosti. To je, u stvari, socijalna grupa koja određuje estetiku, funkcionalnost, odnose, same uslove zgrada koje čine grad. Ali, ako je to ustanovljeno a priori, kako jedna društvena grupa može zaista to da prisvoji? Kroz seriju Alpha Nests (Alfa gnezda) Nina Todorović iznosi na svetlost dana tragičan pokušaj da se poseduje jedna od , ćelija, alfa gnezda kao znak pripadnosti jednoj kasti pseudo dobrostojećih, optimističnih i srećnih građana XXI veka. Alfa nest je ,alfa gnezdo, koje bi moglo da bude sigurno mesto gde sve počinje; ali grčko slovo alfa vrlo često je u recima prefiks sa negativnim značenjem, i umetnica se igra sa tim dvostrukim značenjem, znajući da fotografiše mesto koje je negacija, antiteza različitosti, ličnih identiteta, ličnih želja stanovnika tih gnezda.
Paola Ardicola( Paola Ardizzola) iz predgovora kataloga
