Od kraja devedestetih godina prošlog veka može se pratiti proces osvajanja prostora štafelajne slike koja je stišala eksploziju tranzicione umetnosti. Istraživanja se kreću u pravcu najrazličitijih metamorfoza oblika koji ga čas potpuno razdvajaju a čas stežu. To dovodi i do simbioze apstraktnog doživljaja i kolorističke forme. Ukoliko oblik nadjača, tada prevagu odnosi figurativni naboj i obrnutno. U svakom slučaju je sporedno koji je pristup stariji, pošto oba podjednako učestvuju u sklopu elemenata iz kojih nastaje umetnički doživljaj. Taj postupak je primaran i u umetničkom istaživanju Maše Đuričić na izložbi u galeriji ULUS. Oseća se furiozan tempo u svakom potezu kičice što svedoči o nestrpljenju umetnice da se belina platna napadne iz svih „oružja“. Eksplozija se lančano rasprostire po celoj površini platna „uništavajući belinu“ koja je pretila da umrtvi dinamiku. Podjednaku važnost poseduju boja i forma, pošto i jedan i drugi element neraskidivo definišu događaj. Primetno je da na različit način prilazi portretu i figuri u kretanju. Iako figura u igri sama po sebi naglašava dinamiku događaj je ipak smiren, čak stegnut. Portret je pak uznemiren i svaki potez treperi što često dovodi do ubrzavanja ritma. Ovo dvojstvo niukoliko ne smeta, već na platnima oživljava opštu situaciju. Boja plamti i razbija oblik da bi, na čudan način preuzela ulogu kohezionog faktora. Sledeći ovu metodu umetnica ne dozvoljava kompoziciji da pređe u kolorističku mrlju, svesna da bi na taj način uništila figurativnu predstavu koja je osnov njenog likovnog izražavanja. Izložene slike mogu se svrstati u jedan od oblika Nove figuracije oko dvehiljadite, u onaj koji bi nosio predznak „raspevanog kolorizma“. Termin je uslovan i ne zahteva ništa drugo osim da registruju fenomen.
Vasilije B. Sujić
VEČERNJE NOVOSTI, četvrtak, 26. februar 2009. str.25