Umetnik

Tamara Đorđević

Prati umetnika

Pretraga

Postkolonijalne studije kulture i „balkanizam“: Bosnian girl

Uvod:

U ovom radu akcenat je na pitanju konstrukcije balkanskog identiteta kao Drugog putanjom stereotip-diskriminacija-diskurs. Polazim od hipoteze da su pojedini modeli kolonijalnog diskursa, detektovani u teorijskim konceptima postkolonijalnih studija, projektovani i na područje Balkana. Kolonijalni diskurs ima političke učinke na deo Balkana, odnosno na područje bivše Jugoslavije u vreme ratnog stanja. Ključni esej u analizi je tekst Homia Babe (Homi K. Bhabha) Stereotip, diskriminacija i diskurs kolonijalizma. Osnovne teorijske postulate sadržane u ovom tekstu dovešću u vezu sa delom Bosnian girl (2003), umetnice Šejle Kamerić. Teza u ovom radu je da pozicioniranje određenog problema u definiciju, posebno kada je reč o postkolonijalizmu, imperijalizmu i sličnim oblicima vladanja u kojima je akcenat na odnosima moći, ima političke implikacije i konsekvence koje se direktno odražavaju na političku realnost i živote ljudi. U skladu sa tim, klasifikacija i definisanje problema nije imperativ – uvek je u pitanju političko pozicioniranje. Zato je Edvard Said (Edward W. Said) u kontekstu kulture napisao: “pre nego što zakucate na njena vrata, dobro razmislite o svom političkom stanovištu.”(1)

Balkan kao metafora (balkanizam(2))

U predgovoru za drugo izdanje knjige Imaginarni Balkan(3) na srpskom jeziku, Marija Todorova sumira prvobitne teorijske refleksije o studiji, promenu određenih političkih okolnosti i naučnih stanovišta. Todorova se ne slaže sa mišljenjem pojedinih teoretičara o mestu Balkana kao predmeta postkolonijalnih studija,(4) i ističe dva aspekta kao argument ovakvom stavu. Zaključke sprovodi putem distinkcije Orjent – Balkan. Prva razlika je “ta da je Balkan geografski i istorijski konkretan, dok Orjent jeste ono što se otkriva na putovanjima i što uglavnom ima metaforičku i simboličku prirodu.”(5) Todorova upravo preko metaforičke manifestacije Balkanu pripisuje sličnost sa Orjentom. Ona koristi kapacitet metafore Balkana, koji je po raspadu Otomanskog carstva “sve više postajao simbol za nešto agresivno, netolerantno, varvarsko, polurazvijeno, polucivilizovano, poluorjentalno,”(6) kako bi definisala značenje balkanizama. Balkanizam opisuje kao pežorativnu diskurzivnu konstrukciju koja igra određujuću ulogu u odnošenju prema Balkanu.(7) Balkanizam i orjentalizam se dodiruju u diskurzivnoj tvorevini (preko “stabilnog sistema stereotipa”) koje su konceptualno različite Zapadnom oku. Dok je Orjent, navodi Todorova, za Zapad predstavljao egzotično i imaginarno mesto bekstva iz urbanizovane sredine, simbol slobode, bogatstva, senzualnosti, kao i želje “engleske gospode”,(8) Balkan je zbog odsustva bogatstva i tadašnje aktuelnosti tema slobode lišen misterije i egzotičnosti. Drugi aspekt “neuklapanja” Balkana u postkolonijalni diskurs, po ovoj autorki, je taj što ga ona ne sagledava kao Otomansko kolonijalno carstvo. Pre svega, Todorova ističe: nepostojanje institucionalne i pravne razlike između osvajača i osvojene teritorije, drugačiji karakter formiranja carstva koji se sprovodio širenjem prostorne oblasti i tretiranjem Balkana kao organske celine, te i to da otomansko osvajanje nije podrazumevalo uvođenje civilizatorske misije.

Sledeću razliku autorka uvodi preko Dejvida Spera. On postkolonijalizam vidi i predstavlja kao istorijsku situaciju koja se odnosi na proređivanje institucija kolonijalne vlasti i potragu za drugačijim diskurzivnim modelima koji su postojali u kolonijalizmu. Istorijska instanca je predmet empirijskog, a diskurzivna “intelektualni projekat i transnacinalno stanje koje, zajedno sa novim mogućnostima, donosi i određene krize identiteta.” Kako se stereotip opire empirijskom dokazivanju, upravo je diskurzivnost tlo preko koga se on može obrađivati. Prema Babi, “za stereotip mora da bude uvek više od onoga što se može empirijski dokazati i logički konstruisati”.

Ovo su argumenti koji idu u prolog osnovnim tezama koje se u ovoj knjizi uspostavljaju. Prva teza je ta da balkanizam nije podvrsta orjentalizma. Druga je i pretpostavka i zaključak – “orjentalizam (se) bavi razlikom između (imputiranih) tipova, dok se balkanizam bavi razlikama u okviru jednog tipa.”

Primena postkolonijalnih teorija na pitanje o Balkanu čini se legitimnom kada se polazi od pojma naučnog istraživanja (kao što je u ovom slučaju stereotip u Babinoj studiji), jer nije neobično da je taj analizirani predmet prisutan u različitim problemskim sferama, niti neosporno da može biti specifičan ukoliko je primenjen na neki drugi kontekst. Još jedan razlog da se Balkan posmatra kroz kolonijalni diskurs jeste veza odnosa moći i znanja – ideja razmatrana u analizama Mišela Fukoa (Michel Foucault)). Ovi koncepti su prisutni u svim socio-političkim sferama, bez obzira na njihov istoriografski karaktr.

Teorija kolonijalnog diskursa Homia Babe

Eksploatacija stereotipa u političke svrhe upotrebljena je kako na Orjent, tako i na Balkan, i to je zajednički kontekst oba područja, bez obzira da li odnos značajno varirao u odnosu na interese, ili je ostajao više-manje isti. Iz tog razloga, sprovešću analizu Babinog teksta u kome on uspostavlja teoriju kolonijalnog diskursa preko specifikacije stereotipa. Prethodno ću se osvrnuti na opštu pojmovnu aparaturu o stereotipu.

Dimenzija predstavljanja u društvu je učvoreni segment ideologije („ideologije kao ideja i vrednosti“) koja kasnije deluje u konkretnom životu, „’naturalizuje’ naš način života i rada“ i delotvorna je zbog širenja moći određenih društvenih grupa, a na štetu drugih.(9) „Stereotipi nastaju u procesu selekcije, preuveličavanja ili redukcije: oni uzimaju jedan atrbut društvene grupe, uveličavaju taj atribut sve dok on ne zaseni druge, a zatim ga isturaju sve dok konačno ne počnu da simbolizuju tu grupu, sažimajući je u nekoj vrsti kulturne stenografije (...) Ideološke implikacije stereotipa su očigledne, pošto su grupe koje su najviše podložne stereotipima one sa manje društvene i kulturne moći. (...) Stereotipi postaju ideološki onoga momenta kada prestaju da budu prosto metod opisivanja i postaju sredstvo za prenošenje vrednosti (...)“(10) Prema Babi, glavna diskurzivna strategija kolonijalnog diskursa je stereotip. Za stereotip, koji se koleba između onoga što je poznato, ali se i stalno ponavlja, od važnosti je funkcija ambivalentnosti i odlika fiksiranosti Ambivalentnost je u funkciji psihičkih i diskurzivnih strategija diskriminacije preko stereotipa kao opštih, poznatih crta i u isto vreme empirijski nedokazivih. „Snaga ambivalentnosti pušta kolonijalni stereotip u opticaj: sigurava njegovu ponovljivost u primenljivim istorijskim i diskurzivnim sklopovima...“(11) Fiksiranost s jedne strane obezbeđuje stereotipu trajanje i nepromenljivost, s druge živi na račun nereda, opirući se dokazivanju.

Na metodološkom nivou, Baba ne ispituje entitete kulturalne produkcije sa stanovišta pozitivnih ili negativnih reprezentacija. Za njega je važan proces subjektifikacije putem stereotipa i delotvornost učinaka koji se proizviodi obostranom identifikacijom kolonijalnih subjekata (kolonizatora i kolonizovanih) u mreži režima istina. Intencija Babine teorije je kretanje od pitanja stereotipa kao ambivalentnog diskursa do političkog odgovora o diskriminaciji unuta kolonijalnog diskursa. Uočavaju se dve razine ambivalentnosti. Prva je na nivou strukture, fantazmične funkcije preko koje se on iskazuje, onoga što se čini imanentnim stereotipu (pozicionalnost i opozicionalnost stereotipa), a drugi je psihološki aspekt (na nivou funkcije) koji se uspostavlja u događajima između subjekata kada se drugost uspostavlja kao predmet želje i poruge.(12)
Sledeći koraci u konstituisanju teorije kolonijalnog diskursa Baba sprovodi pozivjući se na Fukoa, Sigmunda Frojda (Sigmund Freud) i Žaka Lakana (Jacques Lacan). Da bi opisao stratešku igru kolonijalne moći, on pozajmljuje od Fukoa termin aparat (dispozitiv, dispositif) koji opisuje kao pokretača priznavanja i oporicanja rasnih, kulturnih, istorijskih razlika, čija je strateška funkcija subjektifikacija naroda (u tekstu originalino stoji „stvaranje prostora za ’subjekt narode’“(13)), koja se vrši proizvodnjom znanja radi vršenja nadzora. Proizvodnja znanja o rasi, klasi, rodu, naciji opravdava poteze upravljanja, vaspitavanja, osvajanja. Učinak čitanja kolonijalne i postkolonijalne teorije preko dispozitiva „predstavlja preku potrebu da se ospore singularnosti razlike i da se artikulišu raznovrsni ’subjekti’ diferencijacije.“(14) Sprovodeći kritiku(15) Saidovog korišćenja Fukoovog pojma znanja/moći, Baba uvodi još jedan element u čitanje stereotipa, a to je fetiš. On poistovećuje stereotip sa fetišizmom. „Scena fetišizma funkcioniše poput, u isti mah, reaktivacije materijala prvobitne fantazije – straha od kastracije i polne razlike – i normalizacije ove razlike poremećaja pomoću fetišističkog objekta [kurziv T.Đ] kao zamene za majčin penis.(16) Strukturalnu vezu fetiša i stereotipa čini poricanje (polne) razlike. Priznanje (polne) razlike pokrenuto je fiksacijom na jedan objekt koji maskira razliku. Funkcionalna veza se odnosi na dolaženje do „identiteta“ putem priznavanja i poricanja razlike, na „osnovu vladanja i zadovoljstva koliko i na osnovu strepnje i odbrane.“(17) Tim čitanjem stereotipa/fetiša Baba je razmatrao tezu o obostranoj subjektifikaciji kolonijalnih subjekata koja nastaje u konfliktnoj želji za izvornošću ugroženom razlikama (zato stereotip i definiše kao nemoguć objekt koji je uvek samo konstrukcija i reprezentacija). Kako bi opisao dinamiku stereotipa/fetiša, Baba u istraživanje uvodi Lakanovo Imaginarno(18). Tada se kolonijalni subjekt nalazi u poziciji fiksacije i poricanja kako bi se vratio „narcizmu Imaginarnog i njegovoj identifikaciji jednog idealnog ja (…)“(19) Odnos onoga što subjekt u fazi Imaginarnog treba da prisvoji, jesu predstave koje su s jedne strane prepoznate (i istovremeno poželjne za njega), a s druge otuđujuće (subjekt se stavlja u sebi stranu sliku). Ova konstrukcija, primenjena na kolonijalni diskurs i rad stereoripa generiše narcisoidnost i agresivnost Imaginarnog (koji je uvek ugrožen „nedostatkom“), dok se fetiš artikuliše preko metafore kao zamene koja maskira osustvo i razliku i metonimije, koja beleži nedostatak.(20) Ako se komprimuju ove teze, onda bi interpretacija teorije kolonijalnog diskursa u Babainom ključu mogla ovako da se postavi: kolonijalni diskurs je „kompleks vladavine“ i – uspostavljen preko stereotipa kao indikatora želje u nemogućnosti dostizanja monolitnog porekla, čistog, celovitog i idealnog subjekta, koji je u funkciji opravdanja diskriminatornih radnji prema socijalno, kulturalno i politički degradiranom Drugom (čijom se konstrukcijom i reprezentacijom uspostavlja superiorni subjekt) – nastaje složenim procesom kroz igru odnosa moć-znanje (hijerarhizacijom, diferencijacijom, klasifikacijom) i putem kompleksne psihološke mreže rada snage ambivalentnosti (privlačenja/odbijanja, želje/poruge, fobije/fetiša, zadovoljstva/nezadovoljstva, vladanja/odbrane, znanja/poricanja…) u cilju jačanja ideološkog prostora političkih i ekonomskih pozicija trasom socijalnih struktura. Kolonijali diskurs demonstrira moć samoprozvanih superiornih koji se štite iza maske civilizatorske misije, čiji je apologeta i saučesnik stereotip.

Bosnian girl

Uspostavljajući teoriju kolonijalnog diskursa, Baba u analizi koristi primere rasne diskriminacije. On navodi Fanonove (Franz Fanon) reči: „ma kud pošao, Crnac ostaje Crnac“(21) Ovo mesto se čini važnim u okviru balkanskog diskursa i segmenta elaboracija Marije Todorove o odnosu Evrope prema Balkanu. Todorova zaključuje: „Pošto je geografski neodvojiv od Evrope, ali je kulturalno kontruisan kao ’unutrašnja drugost’, Balkan je zgodno poslužio da apsorbuje mnoštvo eksternizovanih političkih, ideoloških i kulturnih frustracija koje potiču iz tenzija i protivrečnosti svojstvenih regionima i društvima izvan Balkana. Balkanizam je vremenom postao zgodna zamena za emocionalno pražnjenje koje je ranije pružao orjentalizam, pošto je oslobodio Zapad optužbi za rasizam, kolonijalizam, evrocentrizam i hrišćansku netrpeljivost prema islamu. Uostalom, Balkan se nalazi u Evropi, Balkanci su beli, uglavnom su hrišćani, pa se zato projektovanjem sopstvenih frustracija na njih mogu zaobići uobičajne rasno ili verski obojene insinuacije (...) Ako je Evropa stvorila ne samo rasizam, nego i anti-rasizam, ne samo mizoginiju, nego i feminizam, ne samo antisemitizam, već i njegovu osudu, onda za takozvani balkanizam još uvek nije pronađen komplementaran i oplemenjujuć par.“(22) Teorijske analize i razotkrivanje kolonijalnog diskursa u postkolonijalnom stanju dovelo je do promene funkcionisanja strateških poteza.

Umetnički rad koji, po mom mišljenju, objedinjuje ove dve teorije je javni projekat mlade umetnice, Šejle Kamerić. U pitanju je crno-bela fotografija umetnice (rad je realizovan u formi bilborda, čestitki i novinske fotografije) preko koje je sistemom kolažiranja montiran grafit Holandskog vojnika UNPROFOR-a, napisan u vreme boravka ovih trupa (1994-1995) u Srebrenici, tačnije Potočarima. Vojnici su, posle masakra počinjenog od strane srpskih vojnih formacija, imali odgovornost za zaštitu Srebrenice. Tekst napisan u javnom prostoru u Potočarima glasi: „No teeth...? A mustache...? Smel like shit...? Bosnian girl...!“ Za prvi, vizuelni tekst, umetnica je koristila strategiju identifikacije sa pin-up devojkama (pin-up girls). Pin-up devojke su glumice ili mankenke čije se fotografije nalaze u časopisima, magazinima i novinama, a koriste se i za kalendare, reklamne postere i čestitke. Šejla Kamerić se, u tom smislu, poigrava sobom, kao subjektom želje i predmetom poruge. Poruga je sadržana u preuzetom uličnom grafitu. Takvim sadržajem (spojem dve reprezentacije – poželjnog i odbojnog subjekta) istaknut je mehanizam ambivalentnosti na kome je Baba konstituisao teoriju kolonijalnog diskursa. Prateći funkcionalnost i delotvornost stereotipa, a ne podelu na dobre i loše, lepe i ružne, pozitivne ili negativne „slike“/reprezentacije, takođe u Babinom ključu, rečenice variraju između vica/šale/uvrede i iskustvene realnosti, ubeđenja u spoznaju bosanske devojke, koje generalizuju polnu i etničku drugost. Seksizam i etnicizam u ovakvoj konselaciji ukazuju na kompleksan događaj „mešovite ekonomije“ koja nastaje u psihoškom (ambivalentnom) konfliktu, zavisnom na društveno-političkim kodeksima. (Po ovom pitanju Baba daje primer: strah od mešanja rasa – želja za mešanjem rasa itd.(23)). Uz kategoriju ambivalentnosti kao konstituenta diskriminatornog diskursa, uključeni su i fetišistički objekt i Imaginarno. Umetnica sebe predstavlja kao poželjni objekat pogleda, dok radikalan i kategorički natpis može biti interpretiran kao indikator straha, što stereotipu daje (otkriva) funkciju fobije i fetiša. Fetiš(24) se pojavljuje kao stereotip, kroz igru metafore i metonimije. Metafora maskira odsustvo i razliku, dok metonimija beleži nedostatak. Imaginarno se uključuje kroz razliku koja se uspostavlja fiksacijom subjekta, u ovom slučaju porugom i uvredom, dolazeći do narcizma, idealnog ja. „Pozitivitet“ se uspostavlja preko „negativiteta“ koji mu je neophodan da bi opstao i prikazao se kao takav, i zato ga konstruiše. Faza imaginarnog je karakteristična zato što generiše i agresivnost (čin vređanja), zbog neuklapanja u sliku koja je nepoznata. Ovde je ona prisutna kako na etničkom, kulturalnom, tako na polnom i verskom nivou. Prezentovanjem ovog rada posmatrač biva uvučen u igru pogleda i konstituisanja subjekta. Jedan nivo je unutrašnji, „lokalni“, mizoginijski pogled formiran kod vojnika koji oni nude bosanskom stanovništvu. Drugi je javni, upućen produkciji povratnog pogleda. U njemu se dovodi u pitanje igra voajerizma. Ako onaj ko posmatra i nazire postaje predmet pogleda njegov čin posmatranja gubi na snazi. Voajer je pretvoren u objekt posmatranja, te je zadovoljstvo u viđenju ukinuto. Ovaj rad je u formi uličnog plakata izlagan u Sarajevu i Berlinu 2003. godine. Imajući u vidu političku prošlost i istoriju Nemačke, rad se čini poželjnim kao referenca koja treba da podseti i indirektno uputi na nacističku ideologiju i konsekvence koje je proizvela. Isto tako, može da ukazuje da je diskriminator sada neko drugi. Pitanje je kakvu bi učinkovitost postigao izlaganjem u Holandiji, Americi ili Engleskoj, tamo gde nikada nije izložen.

Zaključak:

Na nivou političkog razmatranja postoji distinkcija između kolonijalizma u slučaju nekadašnjeg dolaženja kolonijalista na tlo Indije i Afrike i položaja UNPROFOR snaga na područje Bosne. Prema Todorovoj, međunarodna zajednica se na teritoriji bivše Jugoslavije angažovala preko Ujedinjenih nacija, a SAD zadržavale videću ulogu u Evropi preko NATO snaga.(25) Za razliku od maske emancipatorske i civilizatorske misije kolonizatora Indije i Afrike u cilju eksploatacije zemlje, sirovina i drugih resursa Indije i Afrike (kao i ljudske radne snage), u slučaju Bosne imperativ je milosrđe i zaštita bosanskog stanovništva radi političkih interesa i „moralnih“ razloga. Adekvatan termin za ovu vrstu intervencije, čini se, u teorijskom kontekstu ne postoji. Imajući u vidu rad kolonijalnog diskursa, i ovde bi trebalo uključiti „oblik ’kompleksa vladavine’[ili u slučaju Bosne kompleksa kontrole] u kojem ’ideološki’ prostor funkcioniše otvorenije sarađujući sa političkim i ekonomskim potrebama.“(26) Što se tiče precizitanja termina koji se odnosi na stanje Balkana, Todorova navodi ukazivanje Judit Bodnar koja izlaže sličnosti između teorije postkolonijalizma i postsocijalizma.(27) Međutim, reč postkolonijalizam navodi na kolonijalno stanje koje usmerava na širok opseg kolonijalnog događaja, lokacija (zemlje koje su vršile kolonijalizaciju i kolonijalizovane zemlje), subjekata (kolonizatori i kolonijalizovani), dok postsocijalizam navodi na unutrašnju politiku zemalja koje su bile pod socijalističkim režimom. S jedne strane to može biti teren za analizu unutrašnjih političkih pitanja i konsekvenci koje su izazvane u toku socijalističkog režima, diktature i ratova (što je svakako neophodno zbog žrtava i preispitivanja „da li je bilo moguće izbeći ratove“, „da li je baš tako moralo biti“), ali ne i za analizu učešća stranih sila u procesima na teritoriji Jugoslavije pre, za vreme i posle sukoba.

Sledeći teoriju kolonijalnog diskursa Homia Babe, koja nastaje na temeljima psihoanalitičke (Frojd – fetiš, Lakan - Imaginarno) i sociološko-filozofske (Fuko – teorija diskursa/disozitiva/aparata) teorije uočila sam da specifično političko stanje 90-ih godina na području Bosne ima iste psiho-funkcionalne mehanizme sa različitim reprezentacijama motiva vršenja nadzora i kontrole. Kolonijalni diskurs je nastajao u duhu civilizatorske i emancipatorsske misije, dok stanje nastalo u Bosni ima milosrdi i zaštitnički karakter. Njega ubedljivo opravdava činjenica velikog broja žrtava u Bosni.

Političko stanje degradacije nacionalnog/polnog identiteta drugog stereotipnom reprezentacijom u lokalnom kontekstu prikazano je u radu Šejle Kamerić. U tom smislu, ovaj rad je politički indikativan.


Reference:

1. Edvard Said, Kultura i imperijalizam, Beogradski krug, Beograd, 2002, 12.
2. „Sažeto rečeno, pojam balkanizam odnosi se na ona tumačenja kojima se fenomeni iz Jugoistočne Evrope, to jest Balkana, smeštaju u okvir diskursa (u Fukoovom smislu te reči) ili stabilnog sistema stereotipa (za one koji zaziru od pojma diskursa) koji Balkan stavljaju u kongitivne mengele.“ Marija Todorova, Imaginarni Balkan, XX vek, „Predgovor drugom izdanju na srpskom jeziku“, Beograd, 2006, 5-36, 10.
3. Marija Todorova, Imaginarni Balkan, XX vek, „Predgovor drugom izdanju na srpskom jeziku“, Beograd, 2006, 5-36.
4. Todorovu je po pitanju Balkana kao objekta naučnog istraživanja u kontekstu postkoloijalnih studija kulture pokrenuo predgovor za knjigu Kritika postkolonijalnog uma, teoretičarke Gajatari Spivak. U njoj Spivakova ističe stav da „odnos postkolonijalne teorije prema Bakanu kao metafori predstavlja ključni zadatak našeg sveta.“
5. Todorova, Imaginarni.., 11.
6. Ibid.
7. U knjizi Imaginarni Balkan sprovedena je kritička analiza balkanizma.
8. Videti: Todorova, Imaginarni.., „Balkanizam i orjentalizam: Različite kategorije?“, 47-76.
9. Adam Brigs, Pol Kobli, Uvod u studije medija, Clio, Beograd, 2005, 471. Ovde autori uzimaju primer iz klasičnog marksizma, po kome je ideologija buržozije usmerena na štetu radnika.
10. Adam Brigs, Pol Kobli, Uvod u studije medija, Clio, Beograd, 2005, 480.
11. Baba, 128.
12. Ibid, 129.
13. Ibid, 135.
14. Ibid, 140.
15. Naime, u pitanju je kritika Saidovog korišćenja Fukoovog pojama moći/znanja. Kritično mesto u tom smislu, po Babi je taj što Said „smatra sadržaj Orjentalizma nesvesnim skladištem fantazija, imaginativnih spisa i esencijalistička ideja, a oblik manifetnog Orjentalizma vidi kao istorijski i diskurzivno određen, dijahroni aspekt“. Nazivajući ovo shvatanje polarnošću intencionalnosti, Baba vidi problem njegovog shvatanja u kontekstu moći iznanja, jer ti pojmovi ne podrazumevaju „epistemologiju u kojoj bi suština bila suprotstavljena pojavi, a ideologija nauci. Pouvoir/Savoir dovodi subjekte u odnos moći i priznavanja koji nije deo simetričnog odnosa – sopstvo/drugi, gosposar/sluga – koji bi potom mogao da bude srušen time što bi bio preokrenut.[kurziv T. Đ]“(str. 137)
16. Op. cit, 140.
17. Op.cit, 141.
18. „Imaginarno je transformacija koja se u subjektu odigrava tokom formativnog stadijuma ogledala, kada on prihvata izdvojenu sluku koja mu dozvoljava da postulira jedan niz jednakosti, istosti, identiteta, između objekata okolnog sveta.“ Op. cit, 144.
19. Op.cit. 143.
20. Op. cit. 141.
21. Op. cit, 142.
22. Op.cit, Todorova, Imaginarni..., 355, 356.
23. Videti Op. cit, Baba, 132.
24 „Reaktivacije matrijala i prvobitne fantazije – straha od kastracije i polne razlike – i normalizacije ove razlike i poremećaja pomoću fetišističkog objekta kao zamene za majčin penis“ Op. cit, Baba, str. 140
25. Ibid, 6.
26. U ovoj rečinici je sadržana i definicija kolonijalnog diskursa; videti op. cit, Baba, Smeštanje..., 154.
27. Videti: Op. cit, Todorova, 35.

Literatura:

Adam Brigs, Pol Kobli, Uvod u studije medija, Clio, Beograd, 2005.

Homi Baba, Smeštanje kulture, „Stereotip, diskriminacija i diskurs kolonijalizma“, Beogradski krug, Beograd, 2004, 127-159.

Edvard Said, Kultura i imperijalizam, Beogradski krug, Beograd, 2002.

Marija Todorova, Imaginarni Balkan, Biblioteka XX vek, Beograd, 2006.