Umetnik

Tamara Đorđević

Prati umetnika

Pretraga

Derrida i scena pisanja izvođenja

Razumevanje teorije dekonstrukcije: Teze, kontekst i metod

Pojam de(1)konstrukcija označava relativizaciju, slabljenje ontoloških veza unutar konstruisanog sistema. Žak Derida koristi ovaj pojam da bi objasnio svoj odnos prema filozofiji kao znanju/saznanju (gr. gnosis/episteme). On kaže: „Taj termin dekonstrukcija ne bi trebalo shvatiti u smislu poništenja ili destrukcije nešega, nego u smislu istraživanja sedimentiranih struktura koje oblikuju diskurzivni sklop, tu filozofsku diskurzivnost unutar koje mislimo. To je nešto što prolazi kroz jezik, kroz zapadnu kulturu i ukupnost onoga što definiše našu pripadnost samoj istoriji filozofije (...) Ja nisam odbacio reč dekonstrukcija pošto je ona implicirala nužnost pamćenja, ponovnog vezivanja, pa i sećanja na istoriju filozofije unutar koje opstajemo, a da i ne pomišljamo da iz nje izađemo.“(2) Derida se zalaže za decentriranje, uspostavljanje relativnih odnosa između margine i centra unutar metafizike. Hegemoniju jezika, reči, govora i mišljenja koja je vladala na polju filozofije Derida naziva logocentrizam. Sumnja u moć jezika i njegove saradnje sa mišljenjem i istinom javlja se još u tekstovima filozofa Fridriha Ničea (Friedrich Nietzsche).(3) Osnovne teze uspostavljene u teoriji dekonstrukcije se suprotstavljaju logocentričnom filozofskom diskursu na sledeći način:

1. Za razliku od tradicionalnih filozofskih postulata za koje važi traganje i dolaženje do istine putem jedinstva jezika, govora, pisanja i mišljenja, što je ujedno i nasleđe koje diktira mogućnosti i uslove filozofije, Derida proklamuje promišljanje koje treba da sadrži svest o datom nasleđu i da pravi diferencijaciju između jezika, govora, pisanja i mišljenja. Zabluda leži u stavu da je jezik imanentan mišljenju, te je sada potrebno mišljenje posmatrati iz/van jezika, govora i pisanja. „’Racionalitet’ (...) – nije proistekao iz logosa i on najavljuje destrukciju, ne rušenje, nego odsustvo taloženja, razaranje svih značenja koja svoje izvorište imaju u logosu. Posebno značenja istine. Sve metafizičke odredbe istine (...) jesu više ili manje neposredno neodvojivi od logosa ili razuma miišljenog u poreklu logosa (...) “(4)

2. Ključ tradicionalne filozofije je pretpostavka da se spoznaja bića o svetu koji ga okružuje ostvaruje kroz poistovećivanje, dok se dekonstrukcija zalaže za pronalaženje razlika. Jednu pojavu, po tradicionalnom mišljenju sagledavamo kroz poistovećivanje sa drugom, time što je identična drugoj, dok dekonstrukcija nalaže obratno – spoznaju putem razlikovanja jedne pojave od druge.(5) Derida govori o nemogućnosti bića da se „izgovori“ putem bilo kog medija, mogućnost uvek izmiče zacrtanom, „jer je prezentacija uvek rekonstruisana i nije jednaka samoj stvari.“(6) Viševekovnu filozofsku formulu A = A, ili A ≠ A, Derida zamenjuje A ≠ a. Malo a je razlika.

3. Za razliku od polazišta da se pisanje odvija po diktatu mišljenja, u međusobnom prožimanju koje ima referentnu vrednost i doslovnost, da su „misli prisutne u govoru“, Derida polazi od stava da je pisanje, kao i govor uvek „metafora“(7) mišljenog i „odsustvo misli u govoru“.

4. Ukoliko se pisano, izgovoreno i mišljeno razlikuje, ako je filozofska baza izgubila autonomnost, ako ne postoji više prirodna veza ovih entiteta koji čine filozofsku osnovu, postavlja se pitanje šta ostaje? Tu Derida govori o znaku, tragu i tekstu. Znakovi su ono što nas okružuje (pojavnost i manifestacija sveta), trag je upisivanje, odnosno kulturno nasleđe i slojevi koji nam omogućavaju da u znakove upišemo smisao, a tekst predstavlja uvek neuspelu „transkripciju“, neuspeli pokušaj pisanja, opisa, prevoda iz jedne sfere izražavanja u drugu.(8) Tako se čini nemogućim da jedan znak poseduje samo jedno značenje imajući u vidu raznovrsnost konteksta iz kog jedna osoba potiče, promišlja i zaključuje, različitost taloženih tragova prisutnih u okruženju, kao i ne/mogućnost komunikacije mišljenog i izgovorenog o znaku. Smisao i značenje su sadržani u onome što se gubi prilikom pokušaja „prevoda“.

5. U tim slojevima tragova izgubio se i pojam izvora. Po Deridi, pojam izvora „treba precrtati“, jer njega i nije moguće detektovati. Derida sprovodi kritiku izvornosti dokazujući da nema izvora izvan tekstualnih efekata (autentičnost ne proizilazi iz izvora koji je događaj u svetu, već se pojavljuje iz igre znakova, tragova, belega, taloga i njihovog brisanja) u tekstu.

6. Pisanje nije ništa drugo, do palimpsest, a subjekt koji piše uvek treba da bude spreman na simboličnu smrt, „on mora da pristane na brisanje“(9) Tako i svaki sistem ima potencijalnost i mogućnost za smenu uvreženog mišljenja u najširem mogućem smislu i u toj meri se dekonstrukcija, paradoksalno, postajući metod – opire da bude metod.(10) Pisanjem ovih tačaka/teza izneverena je dekonstrukcija, jer ona „nije tek još jedna filozofija, niti je skup nekakvih teza, niti pak pitanje o biću u hajdegerovskom smislu. Ona ne može da bude nikakva disciplina niti metoda. A nju, često, predstavljaju kao metodu, ili je preobražavaju u metodu sa skupom pravila koja se mogu naučiti...“(11) Derida objašnjava dekonstrukciju kao upitanost (istraživanje porekla i granica) nad upitanošću filozofije kada postavlja pitanje „šta je...?“(12) Dekonstrukcija, u skladu sa tim zauzima meta-poziciju upitanosti nad upitnim.

7. Teorija dekonstrukcije, kao osnova poststrukturalističkog mišljenja, se javlja u trenucima zasićenja i autorkritike strukturalizma koji daje primat jeziku kao stabilnoj formalnoj strukturi, hermetičnom, zatvorenom sistemu koji funkcioniše nezavisno od vremena i mesta (temporalnih i topografskih kategorija) i izvodi značenje preko binarnih fonetskih opozicija (dobro-loše, muško-žensko). Međutim, Derida sumnja u tu lingvističku stabilnost, nezavisnost i opozit, te svoju teoriju razvija isticanjem relativnosti, razmatranjem i ispitivanjem spektra značenja, tako da se spoznaja ne ostvaruje putem suprotnosti, jer svaka pojava već sadrži svoju suprotnost i time ukida hijerarhiju i krajnosti.



1.De, lat. – suprotno od imenice uz koji je postavljen prefiks de.
2. Žak Derida, Šta je dekonstrukcija?, Zlatna greda, list za književnost, umetnost, kulturu i mišljenje, broj 37, godina IV, Društvo književnika Vojvodine, Novi Sad, 2004, 53-62, 52.
3. „A osim toga: šta se tada zbiva sa onim konvencijama jezika? Da li su one možda svedočanstva saznanja, čula istine? Poklapaju li se oznake i stvari? Da li je jezik adekvatan izraz svih realiteta? Samo zahvaljujući svojoj zaboravnosti čovek može ludo poverovati da poseduje neku „istinu“ u upravo označenom stepenu. Ako on neće da se zadovolji sa istinom u obliku tautologije, to jest s praznim ljuskama, on će večno uzimati iluzije za istine. Šta je reč? Zvučni prikaz nervnog nadražaja.“ Fridrih Niče, O istini i laži u izvanmoralnom smislu, http://www.libretto.co.yu/citanka/NiceOIstini.html, 18. 03. 2008, u 11:13 h.
4. Žak Derida, O gramatologiji, IP „Veselin Mašleša, Sarajevo, 1976, 18, 19.
5. Pri tom se opovrgava Hajdegerov princip koji kaže da bića bistvuju sa pojavama, putem kojih spoznaju i razumevaju sebe, njihovu unutrašnju bit (slika koju sam naslikala, u odnosu na kolorit, govori da sam neraspoložena).
6. Žak Derida, Pisanje i razlika, (Frojd i scena pisanja), Šahinpašić, Sarajevo, 2007, 211–245.
7. Ibid, 212.
8. Ibid, 220.
9. Ibid, 240.
10. Ova teza se možda bolje razume preko pojma „dispozitiv“. Terminom „dispozitiv“ Fuko (Michel Foucault) opisuje heterogen skup koji se sastoji od sledećih elemenata: diskursa, institucija, zakona, odluka, regulacija, administrativnih mera, filozofskih i moralnih stavova. U tom dispozitivu on želi da identifikuje karakteristiku veze koja može da postoji između njih. Ono što ga zanima je međuigra zamene pozicija i promene u funkcijama kod ovih elemenata. Videti: Mišel Fuko, Volja za znanjem, Istorija seksualnosti I, Kapros, Loznica, 2006, 183.
11. Žak Derida, Šta je dekonstrukcija?, Zlatna greda, list za književnost, umetnost, kulturu i mišljenje, broj 37, godina IV, Društvo književnika Vojvodine, Novi Sad, 2004, 53-62, 52
12.Ibid, 52.