Umetnik

Svetlana Jovanović

Prati umetnika

Pretraga

Reminiscencije

Reminiscencije, 2006.

«Svaki poetski jezik, u početku je tajnovit to jeste stvaranje jednog savršeno zatvorenog sveta» (M.Elijade).



Poetski jezik Ljiljane Bursać zasnovan je na bližim i daljim reminscencijama iz različitih kulturnih i istorijskih područija, a koje jednim krajnje ličnim postupkom bivaju transponovane u moderan

likovni kontekst, ostvarujući složene vizuelne celine. Početni impuls za nastanak svih kasnijih oblika, kao i ključni motiv čijim se postupnim raščitavanjem na indirektan način konstituišu svi budući oblici, jesu vlati trave, motiv koji je i po rečima same umetnice, svojevrsni zapis o trajanju organskog sveta. Na izložbi Reminscencije motiv trave, sadržan je u potezu kičice i oplemenjen zlatnom površinom. Ponavlajajući jedan isti oblik u nizu, zanemarujući granice površine koju ispisuje, umetnica sugeriše beskonačnost površine koja se može osvojati postupkom ritmičkog

ponavljanja jednog istog motiva, i van granica površine papira. Ova svojevrsna rukopisnost u radu,

potencirana je i upotrebom papira kao nesputane podloge, čije ivice nisu fiksirane, pa samim tim

ničim ograničene u svojoj potrebi za beskonačnim širenjem u prostoru. Geneza početnog motiva dalje se može pratiti kroz njegovu emancipaciju: oblik se odvaja od površine i biva samostalno uveden u prostor kao aktivni činilac ambijentalne celine. Vlati trave su direktno aplicirane na površinu zida koji, svojom čvrstinom i neutralnošću ističe vibrantnost materijala od koga su vlati sačinjene.

Ciklus ornamenata sa čvrsto isprepletanim tročlanim i dvočlanim prepletima čije se poreklo može pratiti od Bliskog istoka do irskih srednjevekovnih iluminiranih rukopisa, predstavlja značajnu kariku u lancu razvoja sistema ličnih znakova umetnice. Iako svojim korenima duboko usadjena u polje arhetipskog, linearno izvedena gusta mreža ornamentalnih površina, komunikaciju pre svega uspostavlja svojim plastičkim vrednostima: precizno izveden crtež zlatom na besprekornoj, glatkoj, prozračnoj površini papira upućuje na zaključak da se radi o stvaralačkom postupku zasnovanom na izuzetnoj sposobnosti kontrole vlastitog pokreta, na jednoj uspostavljenoj ravnoteži izmedju pokreta ruke i unutrašnje koncentracije, čija usklađenost omogućava da se izraze one «oblasti duha koje se ne daju izraziti rečima». Sistematski ispitujući vlastiti unutrašnji svet, umetnica uvodi čitav niz slovnih znakova, čije predloške pronalazi i preuzima iz Mirosavljevog jevanidjelja, dakle iz rukopisa vezanog za najviše domete razvoja srpske srednjevekovne umetnosti. U svom postupku autor se oslanja na postojeći predložak iz XII. veka, jedino u smislu usvajanja osnovne konture

lika slova, medjutim brzina kojom se ispisuje zlatna kontura slovnog znaka , a koja je nužna da bi se postigla perfekcija do koje je umetnica došla, graniči se sa automatizmom kao umetničkim postupkom karakterstičnim za razvoj nadrealističkog likovnog izraza. Prisiljavajući sebe na ovakvu vrstu rada, umetnica postaje sam instrument delovanja, dakle ukida se granica koja razdvaja

subjekat od objekta delovanja. Zlato se pojavljuje kao imperativ, kao vrhunska vrednost koja

nameće dinamiku izvodjenja, i slično srednjevekovnom majstoru, đaku-iluminatoru, koji kao suštinski kvalitet svog rukopisa ističe to da ga je « zastavio zlatom», tako i u modermon likovnom kontekstu zlato zadržava svoju superiornost dikirajući uslove rada. Zlato je još od vremena Plo-

tina označeno kao materija kojoj se pripisuju najviša etička i uopšte duhovna svojstva, pa samim tim na indirektan način poništava svoju mateijalnu vrednost. U tom smislu i umetnica koristi zlatni pigment, uvodeći u prostrane zlatne površine delove tekstualnih celina, preuzete iz Novog zaveta. Pisan na aramejskom jeziku, tekst o kome je reč sadrži univerzalnu poruku o ljubavi izmedju Boga

i ljudi (Jovan, III, 16), a autor čuva njegovo izvorno značenje, ne samo u pogledu celovitosti teksta same poruke, već i upotrebom aramejskog jezika, kao autentičnog jezika na kome su ispisane reči molitve. Preuzimajući odredjeni citat koji ima svoje jako istorijsko i magijsko dejstvo, umetnik potencira njegove plastičke vrednosti bogatom upotrebom zlatnog pigmenta – simbolički na taj način obnavljajući njegovu čistotu i nepatvorenost. Izražajna sredstva kojima se umetnica služi i po-

stiže odredjene likovne kvalitete, kreću se od upotrebe četke, preko upotrebe valjaka i određenih pečata pa do korišćenja savremenih digitalni medija kao direktnijog oblika komuniciranja sa posmatračem. U seriji svojevrsnih holograma, autor upisuje odredjeni vizuelni zapis u pozlaćenu površinu papira. Postupkom umnožavanja različitih vizuelnih sadržaja autor otvara beskrajne mogućnosti delovanja unutar zadatog prostora: prostor može biti okupiran neograničenom količinom nastalih printova, ili se pak čitava količina može sažeti u niz, slično ispisivanju reči u rečenici. Konstitutivni elemenet svakog pojedinačnog ciklusa iz opusa Reminiscencije, jeste svetlost, kao i njena sposobnost kretanja, sposobnost dematerijalizovanja i transformisanja materijala na čijoj se površini reflektuje. U tom smislu reči nemačkog umetnika imaju posebno značenje »svetlost je prvi uslov svekolike vidljivosti. Svetlost je sfera boje. Svetlost je životni element čoveka i slike.» (Otto Piene, 1964)



Svetlana Jovanović, istoričar umetnosti

viši kustos MSU, Beograd Novembar 2006.