Umetnik

Sreto Bošnjak

Prati umetnika

Pretraga

Pomeranje čovekovog viđenja

Kada se pre nekoliko godina pojavio sa svojim prvim skulpturama nekonvencionalnog i osobnog usmerenja, Balša Rajčević odmah se izdvojio kao zanimljiva i u najmanju ruku neobična pojava u našoj umetnosti. Nije bilo ni ranije ni sada lako definisati njegov estetički stav, odrediti specifikum njegovog izraza, uhvatiti osnovnu ideju njegovog istraživačkog napora i odrediti mesto njegovog dela u složenoj situaciji savremene umetničke prakse.

To nije skulptura u klasičnom smislu reči. Nisu ni objekti u poparističkom smislu. Geometrijska tela (kocke, piramide, poliedri, kupe) kao da otkrivaju racionalni karakter Rajčevićevih inspiracija: on precizno brusi površine i rubove, određuje matematički tačne odnose delove, slučaja, “unutarnjeg glasa” “ekspanzije materije” nema kao što nema ni lirske vokacije boje. To, s druge strane, nije proces koji, na drugoj liniji kontinuiteta evropske i naše skulptorske misli oblik oslobađa tradicionalnih sadržaja namećući mu neke nove relacije prema takozvanom “modernom senzibilitetu”, kao što nije ni konstrukcija oblika namenjenog artikulaciji prostora (mada je to, u jednoj izmenjenoj funkcionalnoj orijentaciji moguće). Zapremina, masa, površina, samo su uslov pojavljivanja ideje kao filozofske osnove “nadgradnje” koja pomera čovekovo viđenje svog odnosa prema i svog mesta u svetu. Tako je Rajčević, polazeći od nekih formalnih analogija sa istraživačkim procesima i rezlultatima savremene umetničke prakse, prevazišao status estetičkog objekta kao psihograma čovekove drame i uvrstio ga u red nosilaca nekih “objektivnih” kategorija duha koje su u mišljenju ali i iznad mišljenja. Oblik i materija su jedno, ne po svom funkcionalnom, sadržajno-estetičkom jedinstvu već po nekom iskonskom statusu spremnosti da se “prilagode” intuiciji koja ih postavlja u suštinske odnose prema značenjima oblika - materije. Oblik može biti simbolič an po meri “dodatih” sadržaja, kao što može biti “ispražnjen, lišen svoje koherentne situacije i pozicije u svetu idejnih sumnja, estetičke polimorfije i skepse
pred jedinstvom sveta i njegovih značenjskih struktura. Geometrijska tela kojima Rajčević operiše nisu uzbudljiva ni kao “vizuelni šokovi” ni kao dramatični primeri raskola svesti o svetu i samog sveta. Oni ne nose ekspresivne naboje dilema “ličnih mitologija” koje traže naše uključivanje u procese društvene i estetičke verifikacije stvaralačkog čina. Ni boja koju Rajčević nanosi na svoje objekte nije samo vizuelna senzacija koja provocira naša čulno-empirijska iskustva: ona je oslobađa iz materijalnog odnosa objekta - prostora, ne afirmišući ni jedno ni drugo. U osnovi ideje leži sumnja u neranjivost sveta oblika, u oblik kao materijalno-vizuelnu konstantu složenog odnosa ideje i iskustva, u jednostavna, neutralna, “bezlična”, industrijski hladna čak i onda kada joj svetlost nametne dimenziju metafizičkog prizvuka. Proces “estetičke” akcije počinje između čvrstog geometrijskog tela (drvo i plastična masa) i njegove metamorfoze u bezobličnu masu: iluzijom topljenja koje oblik lišava ne samo vizuelne celovitosti i simboličke potencije već i funkcije koji ima u duhu i poretku sveta, I što je oblik dorađeniji, precizniji, tehnički besprekorniji, to je njegova funkcionalno- estetička komponenta naglašenija. Ta tanka nit destrukcije i elementarnog poremećaja namerno jednostavnog i čvrsto definisanog objekta, bez obzira na njegove konstruktivne sklopove neprimetno nas uvlači u tajne procese vremena, u one neuhvatljive odnose duha i materije koji definišu pozicije naše sigurnosti i našeg (ne) poverenja u trajnost pojedinih kategorija mišljenja i našeg osećanja činjenica koje nas pomiruju sa svetom.

Galerija Narodnog muzeja, Niš
Predgovor kataloga, 1978.
Sreto Bošnjak