Umetnik

Sreto Bošnjak

Prati umetnika

Pretraga

O kolažima Svetislava Feđe Pešića u Galeriji ULUS 1991. godine

Kolaž kao likovna tehnika rodjen je početkom veka u okrilju kubističkih eksperimenata, u procesu širenja granica slikarskih medija i traženja novih oblika i sadržaja slobodnog umetničkog mišljenja. Tako je kolaž ušao u prostore moderne umetnosti kao ravnopravni član jednog procesa kojim se umetnost oslobađala jedne stvarnosti da bi se domogla druge, autonomne stvarnosti vlastitog bića. Pa ipak, kolaž nije postao, ni u svetskim ni u našim relacijama, sredstvo masovne upotrebe, mada je sa umetnošću kolaža završio svoj stvaralački život jedan Matis, a kod nas Peđa Milosavljević ili Ivan Tabaković ostaviše vrhunske primerke ove likovne discipline. I neki mlađi autori, u našem vremenu, nastavljaju istraživanja jezičkih oblika i struktura kolaža, medju kojima je i Feđa Pešić.

Za ovog autora kolaž nije samo dragocen kao materijal i tehnika već je on određen suštinom njegovog slikarskog mišljenja i strukturom njegove stvaralačke svesti. Uzimajući ukupnost čovekove istorije, čovekovog sveta i čovekovih snova, njegova otkrića, verovanja i iluzije, njegovu taštinu, samoljublje, ironičnost i beznadje, kao široku inspirativnu osnovu, on tu ukupnost čovekovog sveta “prepoznaje” pre svega preko samodopadljivih slika – fotografija u časopisima, novinama, plakatima, reklamama, kao fragmentima još uvek gutenbergovske galaksije koja sama sebe neprekidno ulepšava. Ali u postupku on taj šareni reklamerski svet razgrađuje, iseca, cepa, usitnjava i spaja u nove, naizgled alogične celine, praveći od reklame dramu, od preporuke opomenu, od olakih odgovora – ozbiljna pitanja. Svet jedne tehnološke civilizacije, usitnjen i razbijen na Pešićev slikarski način (delovi mašina, alata, arhitekture, orudja) u kombinaciji sa odabranim uzorcima kulturnog i duhovnog nasledja, javlja se kao nova, sada već apokaliptična celina iz koje progovara ogromna, podsvesna praznina beznađa i neizvesnosti. Istovremeno i oblik i boja na ovim kolažima poprimaju nova simbolička značenja: između asocijacije na prepoznatlajive značenjske konotacije odredjenih oblika (krst na primer), s jedne strane i njegove fragmentarnosti u odnosu na celinu iz koje je istrgnut, otvara se novi likovno – vrednosni doživljajni prostor koji se prepoznaje kao čista likovna struktura. Ti humanoidi, sazdani od hartije, oblika i boja jednog sveta koji pripada samo čoveku, nisu od ovog sveta, kao što i svi prostori na ovim kolažima imaju privid prostora prepoznatljive stvarnosti. Sve su to, možda pomalo paradoksalno, traženi prostori podsvesti u jedinstvenom osvetljenju racionalnog i iracionalnog.
Bilo bi možda i suviše jednostavno kada bi se pitanje percepcije ovih kolaža odredilo čitanjem svakog komada u njegovom finalnom stanju. Sazdan od bezbroj elemenata različitog porekla, namene, oblika i funkcije, kolaž trpi čudesan proces transformacije detalja bivših celina u nove likovne činjenice vlastite celovitosti. I baš taj proces transformacije, to “nasilno” dovođenje oblika – detalja u novi vizuelni i značenjski poredak, neodoljivo podseća na proces nastanka jedne klasične slike, s jednom bitnom razlikom: slika raste “odozdo” kolaž “odozgo”. Proces nastanka kolaža, istina, sazdan je od dva bezmalo paralelna toka – pronalaženje materijala i pažljivo, strpljivo građenje novih celina. Logično, ovde ne može biti žustrine slikarske četke ili špahtle, ne može biti furioznog bacanja materija na jednu unapred određenu površinu, ali ima tražene ili očekivane harmonije, ima slutnje celine koja sigurno vodi ruku autora. Zato bi ovde bilo teško pristati na ideju o nadrealističkom poreklu ovog čina, jer ako u traženju funkcije detalja i ima podsvesnog automatizma, u stvaranju novih celina oblika, u kompoziciji, planovima i ritmovima dominira princip gradjenja uz odredjeno saučesništvo otvorene slikarske svesti. Zato ovi kolaži zahtevaju pažljivo i detaljno “iščitavanje” celokupne njihove strukture, ne samo u smislu prepoznavanja njihovog osnovnog vizuelnog statusa, već i njihove medjusobne zavisnosti koja im daje odredjenu simboličku funkciju. Rečnik kojim se služi Pešić ogroman je. Istraživači psihološke osnove ovog likovnog činjenja morali bi se pozabaviti pitanjem njegove jezičke strukture u formalno likovnom i simboličkom smislu. Da li su oni izraz traganja za skrivenim smislom čovekovog postojanja, u sebi, u istoriji, u kosmičkom beskraju, ili su rezultat grčevite žudnje za nad-stvarnim? Ili su, možda, groteskno-ironična autorska anti-istorija? Od krsta do ženskog akta, od ikone ili svetiteljskog lika sa freske do raspolućenog nagog muškog tela, od metalne poluge, dvogleda ili karike lanca do širokih planova poznatih i nepoznatih gradova, proteže se jedna stravična volja gradjenja i razgrađivanja, rušenja i otvaranja perspektiva, stvaranja planova, vertikala, dijagonala, u svečanim i dostojanstvenim simetralama koje mogu da dele sudbinu sveta na smisao i ne-smisao. Ima tu megalita, krajputaša, reka i planina, lobanja i ispražnjenih očnih duplja, kaciga i ptičijih kljunova, sečiva i spirala, čeljusti i krugova koje autor spaja u fascinantne, iracionalne i misteriozne kombinacije oblika kojima se ukida razlika izmedju jave i sna, djavola i Boga, istine i zablude. Pa ipak, osnovni princip gradjenja ovih kolaža uslovljen je “unutrašnjim tokovima napregnte svesti” (M. B. Protić) koji su usmereni ka traženju i definisanju velikih likovnih celina. U konačnom ishodu – radja se kolaž koji prvenstveno deluje monumentalnom celovitošću forme koja tek u drugom planu zahteva analizu “red-po-red”. Na neutralnim skoro nevinim crnim podlogama raste i razvija se jedna čudesna, fantazmagorična drama spajanja nespojivog, izvan svesti i obične svetlosti fizičkog sveta.

Sreto Bošnjak, katalog