Umetnik

Petar Petrović

Prati umetnika

Pretraga

Pred licem svetih

Mada je Marku Mamiću - Maši (1944), samoukom vajaru iz Grocke, život nametnuo druga i drugačija zanimanja, često puta daleka od umetnosti, vremenom se njegov nesumnjiv talenat, u sprezi sa upornim i samopregornim radom, ispoljio pred svojim zemljacima i pred široj javnosti u Srbiji, kao svedočanstvo o jednom nemirnom, radoznalom i iznad svega osobenom stvaralačkom duhu. ^ovek takve prirode, u neprestalnoj borbi za život, za "hleb nasušni", nalazi dodatnu snagu upravo u umetnosti, u oblikovanju (klesanju, rezbariji) njemu najdražeg materijala - drveta. Poput većine svojih kolega - vajara koji su se zdušno, celim svojim bićem, predali umetnosti, Mamić se i sám u svom radu u potpunosti predaje izradi skulpturá, reljefá i nadasve ikoná. Kada se povuče u mir i tišinu svog ateljea (dok istovremeno budnim okom nadgledava svoju porodicu), on rad na svakoj novoj ikoni započinje molitvom i čvrstom verom u uspeh. Da nije tako, ne bi se pred nama u ovom trenutku svojim ikonama predstavio Mamić kao ikonograf dostojan pažnje i uvažavanja.

Ako bi istakli da je "(...) samo ikonopisanje istovremeno podvig umetničkog delanja i podvig vere, ispunjen molitvenim žarom"(L.Uspenski), sasvim sigurno ćemo u Mamićevim ikonama pronaći istinskog ikonopisca. U trenutku kada se suoči sa materijalom - orahom, kruškom ili javorom - njegova mašta se razbukti, njegova dleta pomame i onda započinje njegova borba da često neukrotivu, oporu strukturu drveta savlada i podredi je već pripremljenom ikonografskom predlošku. U takvom sučeljavanju, fizička i moralna nadmoć ovog "gročanskog Anteja"(parafraza o P.Vasiću i njegovom "vojvođanskom Anteju" - Milanu Konjoviću) trijumfuje nad čvrstinom materijala, nad drvetom.

Širinu i bogatstvo svog duha Mamić otkriva na likovima svetitelja kojih "oživljava" svojim dletima sa ravnih, pripremljenih ploča. On se nesumnjivo pridržava jasnih, "erminijskih" predložaka (radi postizanja etičke i estetičke pravilnosti višeg reda), ali se ne zadržava samo na reprodukovanju. Štaviše, Mamić ide korak dalje, pa na likovima pojedinih svetitelja dodiruje granice jake izražajnosti (Sv. prorok Ilija), blagonaklone prosvećenosti ( Sv. arhipastir srpski Sava), mučeničkog stradalništva (Sv. Jovan Krstitelj), mladalačke neustrašivosti (Sv. Đorđe) ili materinske brige i ljupkosti (Sv. Bogorodica). U nekim slučajevima on koristi samu prirodnu strukturu, tj. šarenilo drvene ploče za maštovito poigravanje i stvaranje dramatičnosti (Sv. Đorđe), dok na drugoj strani svesno deformiše oblik i odstupa od uobičajenih kanonskih pravila, zarad postizanja veće duhovnosti u liku (Hristos). Ovo su samo neki rezultati njegovog kako znalačkog posmatranja i dobre pripreme, tako i veštog baratanja alatom. Po načinu na koji postavlja crtež i oblikuje figuru na ploči, po tehničkoj i tehnološkoj pedanteriji i po sažimanju osnovnih likovnih vrednosti koje poseduju predstavljene ikone, Mamiću se bezpogovorno mogu pripisati bitne odlike što krase one ikonopisce koji su okrznuti i podstaknuti svetim Duhom da stvaraju u slavu Gospoda i dugovečnosti pravoslavne ikone.

Aktivan i prisutan u našem likovnom životu skoro dve i po decenije, Marko Mamić - Maša je ovom izložbom osveštanih ikona - reljefa na pravi način ponovo skrenuo pažnju na svoje stvaralaštvo. On je to učinio u srcu Šumadije, u Eparhiji koja mu je, znajući za Mamićevo bogato stvaralaštvo i pohvalne kritike, ukazala počast da kroz njegove ikone, u godini obeležavanja dva milenijuma od postanka Hrišćanstva, još jednom upozori da pred licem današnjeg dehrišćanizovanog sveta nepokolebljivo stoji ikona, "pozvana da svedoči" o trajanju onog izvornog načina ispovedanja vere, kroz reč i sliku, koja se sačuvala upravo u Pravoslavnoj Crkvi.


Petar Petrović


Predgovor sa Đ.Kadijevićem u katalogu izložbe "Pred licem svetih", Sala šumadijske eparhije u Kragujevcu, Kragujevac, oktobar - novembar 2000.