Umetnik

Olivera Janković (1955)

Prati umetnika

Pretraga

Razgovori sa Olgom Jevrić

Razgovor sa Olgom Jevrić




Sa Olgom Jevrić razgovarala sam povremeno tokom leta 1992. i 1993. godine u njenom ateljeu na Starom Sajmištu. Atelje se nalazi u prizemlju centralne kule sada vec ruiniranog sajmišta, zamišljenog kao grad u malom i sagradenog 1936/37. godine (Rajko Tatić, Milivoj Tričković i Ðorđe Lukić) za potrebe narasle srpske industrije i trgovine. Tokom Drugog svetskog rata sajmište je pretvoreno u koncentracioni logor, a posle rata dato je umetnicima i beskućnicima na korišćenje. Atelje Olge Jevrić je senovit, uvek u polumraku, čak i kad je upaljeno svetlo. Slabo i žućkasto, ono se mutno stapa sa sivim i zemljanim tonovima nevelikog prostora ispunjenog skulpturama; veći i stariji radovi, prekriveni slojem prašine, stoje po obodu prostorije dok manji komadi i ono što umetnica upravo radi gotovo u potpunosti ispunjava njegovu unutrašnjost. Umotani u najlon, poput ćoškastih mumija nalaze se na postamentima, u grupama na improvizovanim postoljima, ili izviruju izmedu knjiga na policama biblioteke. Kako je u ateljeu uvek prohladno i pomalo vuče na memlu, utisak je da je pod zemljom, ali niska krošnja drveta poraslog tik uz prozor pokazuje da to nije tako. Da bi se zimi mogao zagrejati izuzetno visoka tavanica spuštena je na improvizovan način, maslinastosmeđom najlonskom tkaninom cije je trbušasto prostiranje uštinuto na mestu gde sijalica izviruje poput sjajnog pupka. Šut, gips i gvozdena piljevina uredno počišceni sa poda formiraju brdašce u centru ateljea. Jedini ukras je sanduk okićen za neku novu godinu jelovim granama, sada vec požutelim, lutkama, žicama, jednom pajalicom za prašinu i sličnim stvarima. Ceo zid ispunjava polica sa vrednim knjigama iz umetnosti, a Olga Jevrić u ateljeu ima i kolekciju magnetofonskih traka sa muzikom koju voli: ranu i renesansnu muziku, Baha, primitivne napeve. Smatra da nas muzika koju slušamo definiše.



I sama Olga Jevrić, svojim izgledom: prosedom kosom, sivim i smeđim tonovima odeće, kao da je srođena sa nijansama ateljea u kojem radi. U razgovoru rado preuzima inicijativu, ima svoje mišljenje i iznosi ga lucidno i precizno, ako je potrebno i opširno. Stvari naziva pravim imenom, bez sladunjavosti i sentimentalnosti zbog čega deluje odrešito uprkos visokim godinama i krhkoj fizickoj građi. Na pitanja u vezi sa nekim biografskim ili porodičnim podacima rekla je da nerado daje podatke o sebi ili odnosima unutar porodice, o simpatijama i antipatijama. Takve tekstove ljudi vole da čitaju, ali oni imaju malo veze sa umetnošću. Ipak, prihvatila je da kaže nešto o najdražim ili bar najupečatljivijim slikama iz detinjstva.



Dolazak na svet sestre Mirjane bio je događaj koji je u njenom najranijem detinjstvu izazvao veliko uzbuđenje. U očekivanju da joj roda donese obećanu sestru sedela je sa ujakom u bašti kuce u Jovanovoj ulici gde su tada stanovali, netremice gledajući u odžak na koji je roda trebalo da sleti. U prvom susretu sa sestrom, nadvijena nad kolevkom obećala joj je kupiti jaje boja de roz. To je bilo u vreme uskršnjih praznika, u proleće 1926. godine kada je modni hit bila boja bois de rose što je u njenoj dečijoj svesti značilo nešto izuzetno. Ostalo joj je u sećanju jer se kasnije prepričavalo u porodici. Pamti i epizodu sa kolačima sa visokim slojem šauma koji su stajali na polici tačno u visini dečijih očiju i mamili da zabode kažiprst u svako parče. To je i učinila sa ogromnim zadovoljstvom, koje kao da je anticipiralo onaj osećaj za taktilno koji je bio presudan u njenom kasnijem životu. Naravno da ova prva vajarska intervencija nije naišla na odobravanje u porodici. Prvi dodir sa materijom kao medijumom doživela je na Adi Ciganliji, u savskom blatu u kome je pravila otiske stopala. Trenutak kada bi žitko blato procurilo kroz prste osećala je kao nagoveštaj rađanja oblika. Tada još nije mislila da ce biti vajar.



Olga Jevrić je u mladosti imala više različitih interesovanja: završila je studije muzike, započela studije istorije umetnosti, tokom vremena objavila je više samostalnih tekstova, sarađivala na Maloj enciklopediji Prosvete i Enciklopediji likovnih umjetnosti, održala dva ciklusa predavanja o savremenoj skulpturi u Domu omladine 1968-1969. godine, sa Mirjanom Jevric prevela je knjigu Džordža Sevidža Unutrašnja dekoracija. Kratak istorijski pregled ("Jugoslavija", 1969). Imala je izložbu fotografije (kojom se inače pasionirano bavi) 1993. godine u galeriji Centra za vizuelnu kulturu u Novom Sadu itd. Počeli smo s muzikom.



1. Objasnite veze izmedu svoje skulpture i muzike. Poznato je da ste pre zavšene Likovne akademije završili Muzičku akademiju u klasi profesora Ćirila Licara. Da li ste u porodici imali nekoga ko se bavio muzikom? Zašto ste kasnije prestali da svirate?



Veze izmedu skulpture i muzike zasnivale su se na slicnim principima stvaranja oblika. Slušajuci muziku doživljavala sam postojeću logiku kretanja zvuka, zvučnih masa, linija, tišina u funkciji sadržaja. Tu logiku kretanja zvuka projektovala sam u gradnju i kretanje oblika. Oblik je umeo da se sam definiše na osnovu datog početnog impulsa u sledu unutrašnje logike kretanja. Relacija između datih elemenata donosi značenje koje nije eksplicitno vec je izraženo kao talasna dužina emocija i stav prema svetu. Medutim, nisam nikad išla za tim da ilustrujem u svom radu neki određeni muzički događaj. Ne znam da li bih imala hrabrosti da se upustim u apstraktnu formu - u ono vreme - da nisam imala to iskustvo i takav doživljaj muzike.



U odgovoru na drugi deo Vašeg pitanja: Moja majka je bila izvrstan pijanista; čak i u poznim godinama umela je da sedne za klavir i briljantno odsvira neku Šopenovu polonezu - onako kako meni nikad nije uspevalo. Nije nikad javno nastupala. To se nije uklapalo u njena shvatanja stila života. Moj otac - pre rata - bavio se poslom iz oblasti ekonomije i prava, međutim, imao je široko interesovanje za istoriju, voleo je književnost i likovnu umetnost. Održavao je prijateljske kontakte sa umetnicima Bijelićem, Palavicinijem, Beševicem, Filakovcem... Mene je kao gimnazijalku vodio na izložbe. Tako sam u literarnoj družini "Aleksa Šantic" davala prikaze izložbi u Paviljonu Cvijeta Zuzorić (u čijoj je izgradnji i on na svoj način učestvovao).



Ali što se mene tiče - u tom periodu želela sam da se bavim naukom - da otkrivam neotkriveno. Ratne prilike osujetile su tu želju i uputile me na umetnost, moju tada intimnu preokupaciju. Prenela sam u umetnost tu svoju želju za istraživanjem neistraženog, samo na drugom planu.



Prestala sam da sviram usled pojave bolnih grčeva u ruci.



2. Kada ste se doselili u atelje na Starom sajmištu? Ko je još tada tamo radio? Kako je izgledao život umetnika u tim ateljeima?



U atelje na Starom sajmištu uselila sam se negde 1952. godine. U to vreme tamo su se nalazili: Mića Popović, Vera Božičković, Zoran Petrović, Mladen Srbinović, Lazar Vujaklija, Aleksandar Luković, Milan Besarabić, Ksenija Divjak, Mario Maskareli, Jelisaveta Šober, Boris Anastasijević, Matija Vuković, Slava Bogojević, Angelina Gatalica, Lazar Vozarević, Đorđe Bošan, Grada Aleksić, Aleksandar Zarin i mnogi drugi (da ne nabrajam). Pored umetnika tu su se našli i Moma Stevanović i Mihiz i Pavle Ugrinov. Bili smo mladi, puni energije, intezivno smo se družili, diskutovali o onom što smo radili, prepirali se i voleli.



U ateljeu Miće Popovića odigrala se u režiji Pavla Ugrinova i prva avangardna predstava "Cekajuci Godoa" Samjuela Beketa. A sve to znaci da su nas posecivali i mladi glumci i književnici koji su takođe doprinosili stvaranju one opšte atmosfere vezane za istraživanja novih puteva i izraza. Obilazili su nas novinari, ministri, ambasadori, naši i strani likovni kritičari, među kojima i Žan Kasu, Herbert Rid, Djilo Dorfles, Lucano Pistoi i mnogi drugi. Živelo se dinamično, vrilo je kao u košnici i cesto su se pravile paralele sa pariskom "Ruche". Tokom vremena mnogi su se odselili, mnogih više nema, drugi su se doselili. Sajmište je zamrlo.



3. Recite nešto o recepciji izložbe Henri Mura u Beogradu 1955. godine. Kako ste vi to doživeli?



Prema mom mišljenju izložba Henri Mura nije predstavljala prekretnicu za srpsku umetnost. Pomeranja su pocela pre te izložbe a jedan od dokaza za to je i predavanje koje sam održala u Parizu, u društvu "Jugoslavija -Francuska", Mladi jugoslovenski skulptori upravo u vezi sa pomacima do kojih je došlo u srpskoj umetnosti u odnosu na socijalistički realizam. Najveci značaj izložbe bio je u tome što je ona pokazala ovoj sredini da svet priznaje i ceni osobnen umetnicki izraz i na taj način olakšala malo recepciju naših umetnika. I kulturna javnost i umetnička birokratija morali su da vide da se razumevanje umetničkog dela ne vezuje za motiv, da su za modernost značajni problemi koje umetnik postavlja i intelektualni potencijal koji negov rad nosi. Što se mene lično tiče u to vreme sam bila u Parizu i izložbu nisam videla.



4. Kako ste Vi otkrili svoj metod?



Po završetku studija - po nekoj inerciji zadržala sam se na disciplini portreta i nastojala da se oslobodim akademskih normi i ostvarim rešenja u kojima bi moj lični pristup bio naglašen: trudila sam se da svođenjem na elementarni volumen, na esecijalno očuvam ono pojedinačno - karakter ličnosti. U nizu aktova ispitivala sam problem proporcija u funkciji iskaza. Sa ovim radovima nisam nikad priredila samostalnu izložbu. Smatrala sam ih samo kao neki uvod u svoj stvaralački svet u očekivanju onog jednog mogućeg trenutka koji bi otkrio onu posebnost koja definiše pravi tvorački razlog i utvrđuje ličnost umetnika kroz jedinstvenost njegovog dela. U meni su tinjali sadržaji što je nanelo vreme ratnih tragedija, iskušenja i koji su me upućivali na temu spomenika. Godine 1951. Predlog za spomenik u Prokuplju - blok u obliku stećka - doživljen kao izraz nepristajanja, kao otpor nasilju, otkrio mi je prostor u komunikaciji sa masom kao delatni element. Sledi korak koji je bio predlog za spomenik u Milanovcu. U postavljene relacije blokova razloženog stećka prodro je prostor. Imala sam osećaj kao da su se blokovi aktivirali, da zrače, kao da prostor postaje provodnik kretanja nekog čudesnog energetskog naboja. Saznanja su bila dragocena. U sledećem predlogu za spomenik u Pljevljima sučeljavanjem tri bloka obrazovao se unutrašnji prostor u kojem sam doživela nevidljiva strujanja kao potvrdu prethodnog iskustva. U nameri da fiksiram nađene pozicije blokova iskoristila sam klamfe. Taj detalj projektovao se u mojoj svesti kao otkriće onog elementa presudnog u ostvarenju postupka gradnje kompozicionih celina u kojima sam mogla da razvijem strukturalni princip u obračunu sa gravitacijom.



Do svog metoda došla sam putem empirije u dijalogu unutrašnjeg vrenja sa mogućim čitanjem i značenjem datog. Tako osvešćen put gradnje (masa - prostor - šipka - muzika) otvorio je put do onih žudjenih prostora u kojima sam našla sebe i sredstva i načina da razvijem one probleme što su se po nekoj unutrašnjoj logici, kao daljnja konsekvenca množili i trasirali moje delovanje u vremenu. Onaj nemir, ona iskustva što je donelo istorijsko vreme koje je obeležilo našu mladost, oni sadržaji, otpori, provalili su kao lavina i činilo mi se da taj nađeni metod gradnje daje šansu da ih ponese i iskaže.



5. Opišite Vaš odlazak u Pariz 1955. godine. Šta ste tamo gledali, koga ste upoznali, kakav utisak je ostavila na Vas pariska scena?



Imala sam stipendiju od mesec dana, ostala sam šest. Trebalo je videti sve ono što Pariz pruža: doživeti ljude, grad, obale sa bukinistima, mostove, život ulice, obići muzeje, galerije, izložbe, pijace cveća, životinja, starudija... Živela sam u nekom euforičnom stanju duhovne gladi. Svaki dan je bio praznik: susret sa vekovima, kulturama svih meridijana zatečenim u Parizu na jednom mestu. Odlazila sam rano ujutru na hodocašca sa beležnicom u ruci, vraćala se kasno popodne na moju hotelsku mansardu, bogata, prebogata, prepuna utisaka i doživljaja što je donosio neposredni dodir sa oblicima koji su saopštavali svoje vreme, misao, stanje duha coveka ove planete. Svakodnevna nova saznanja o moći, lepoti, istini iskaza zabeleženog oblikom otkrivala su taj medij kao svojevrsni nepogrešivi jezik saopštenja. Na vec pomenutom predavanju u društvu France-Yougoslavie upoznala sam Liz Oktin, saradnicu lista "Art" (Umetnost) koja me je provela kroz mnoge pariske ateljee i upoznala sa brojnim umetnicima. Etjen Martin, Fransoa Stali, Delaej, Braun, Rober Miler, Mata, Vieira da Silva, Brankusi, atelje Loran, Gonzales, Lipšic i dr. Upoznala sam i Žermen Rišije koja mi je zakazala posetu u 12.05 i Đakometija koji me je primio veoma srdačno i uveo me u svoj fascinantni radni prostor. Bio je još manji od mog ateljea, a pored zida nalazio se uzani sto sa skulpturama u toku nastajanja. Prostor je bio pun šuta po kome se gazilo.



Kako bi se koja ateljerska vrata otvorila, tako bih se našla u drugom novom svetu, suočila sa novim prostorom likovnog razmišljanja. To me je ohrabrilo da naslućivanje sopstvenog prostora hrabro definišem kao svoje pravo na sopstveni izraz, na svoju rečenicu, svoj idiom.



6. Koje postupke primenjujete u radu? Kako vidite odnos izmedu rada na skulpturi i gotovog oblika?



Inicijalnu ideju ostvarivala sam u malom formatu u glini koju sam tuširala rastopljenim metalom. Kasnije, kad više nisam imala uslova da primenjujem taj postupak, odlivala sam ih u cement ili ferioksid.



Veće formate, s obzirom na složeni karakter kompozicija, ostvarivala sam na taj nacin što bih posebno svaki element - na osnovu faktora povećanja - rešavala putem konstrukcije nastale povezivanjem karakterističnih tačaka malog formata pomoću letvica u sistem tetraedara. Preko tako izatkanog oblika nabacivala sam metalnu mrežu koju sam prekrivala cementom ili ferioksidom do željenog uvećanog oblika. U tako dobijene elemente ugrađivala sam - nužno uz nečiju pomoć - gvozdene šipke datih dimenzija, vodeći racuna o udarnim mestima, pravcima i položaju elemenata u prostoru. Složen i mukotrpan posao. Nastale celine revidirala bih u smislu usklađivanja kretanja površina svakog pojedinog elementa, koje su morale da odraze unutarnji dinamizam svakog oblika u određenim međuodnosima. Rad na skulpturi je proces koji se odvija u funkciji realizacije kranjeg željenog oblika.



7. Materijali koje koristite za svoje skulpture su materijali koji se koriste u industriji, u građevinarstvu. Da li, po Vašem mišljenju, ta činjenica stoji u nekoj posebnoj vezi sa urbanim svetom; da li je to neka vrsta nastojanja da se uspostavi prisniji kontakt sa aktuelnom civilizacijom i njenom tehnologijom bilo kroz prihvatanje ili kroz otpor, ili je jednostavno u pitanju lično osećanje za materijal i formu koju on može da proizvede? Da li je bio moguć i neki drugi izbor materijala?



Koristim materijale koji mi stoje na raspolaganju i odgovaraju mojim mogucnostima i nastojanjima da ostvarim željeni oblik. Svoju skulpturu vidim iskljucivo u prirodi, na brisanom prostoru, u komunikaciji sa nebom. Volim i kamen i drvo, volim unutrašnji život koji oni imaju, ali ne kao materijal u kome bih radila. Moj postupak pretpostavlja traženje forme, stalno međusobno usklađivanje: pomeranje, dodavanje, oduzimanje - što ovi materijali ne dopuštaju.



8. Da li su kulture Istoka imale nekog uticaja na Vaše shvatanje skulpture, posebno u konstrukciji negativnog volumena?



U vreme kada je naša generacija intelektualno stasavala bilo je veoma malo informacija o tim kulturama. Nagativni volumen se pojavio kao konsekvenca primarnih principa gradnje.



9. Kakav je Vaš odnos prema nacionalnoj kulturnoj baštini? Ne mislim pri tome na konkretne uzore, srednevekovnu umetnost, manastire i sl. vec pre na neku osobenost koja umetnosti jedne sredine daje neki genius loci, duh mesta.



Moja skulptura mogla je da nastane samo ovde. Da sam živela u nekoj drugoj sredini pitanje je da li bih napravila to što sam napravila. Moja generacija stasavala je na ovom tlu, u ratu, u neizvesnosti, u razaranju, pomoru vinih i nevinih, društvenim prevratima, poremećaju svih etičkih normi. Kao deo te generacije nosila sam opterećenje tog vremena i potrebu da se kroz svoje delo na neki način odužim nestalima, stradalima, ugnjetenima putem svojih predloga za spomenike, koji su inicirali moj dalji hod na stvaralačkom putu. Svoje predloge za spomenike nisam podređivala društvenom nalogu. Oni su se definisali kao beleg, kao mementa, kao projekcija složenih unutrašnjih stanja, emocija, svesti o sučeljavanju sa iskonskim pojavama borbe dobra i zla, nagona za rušenjem i potreba za građenjem.



Kad pominjete "genius loci" mislim da je on prisutan u mom delu ne kao nešto što se traži, nego kao nešto što se samo po sebi nalazi. Čini mi se da u celom mom opusu postoji veza sa arhetipskim nasleđem ovog tla. To je osetio i francuski kriticar Pjer Ru kad je izjavio da su takve skulpture mogle da nastanu samo na Balkanu. Kako sam bila iznenađena da je on kao stranac mogao da prepozna "genius loci" (što dosad ovde, sem Peđe Milosavljevica niko nije primetio) priznao mi je da je poreklom Bugarin.



10. Da li svoje delo doživljavate kao sakralno ili kao sasvim profano?



…… Dobrim delom svoje skulpture sam zamišljala kao prostorne događaje na usamljenim mestima u kojima se boravi - kao sekularizovan hram, kao mesto sabiranja, meditacije.



11. Šta je vama znacila apstraktna umetnost?



Apstraktna umetnost predstavljala je za mene prodor u nepoznato, prostor u kome se oblici mašte nesputano razvijaju pod uslovom da postoji tvorački sistem i misaona podloga koji ih uslovljavaju i pravdaju. Inače se delovanje pretvara u nezasnovanu proizvoljnost. Apstraktna forma mi je pomogla da se oslobodim naučenih shema i da postanem odgovorna sebi. Apstrakcija mi je pomogla da iskažem one složene doživljaje, emocije, iskustvo, misaona kretanja, što mi se cini da ne bih mogla iskazati putem figuracije. Apstrakcija me je uputila na naglašavanje govora forme kao instrumenta saopštavanja.



12. Kako vidite odnos svoje skulpture prema enformelu i svoje mesto u tome?



Moja skulptura postoji kao strukturirani događaj u prostoru. Samim tim ona je krajnja suprotnost enformelu. U tekstovima kriticara koji povezuju moj rad sa enformelom naići ćete nešto dalje da pominju matematičku tačnost nađenih odnosa. Enformel ne poznaje pojam strukture kao princip gradnje. Jedina veza sa enformelom je vreme u kome nastaje kao i moja skulptura, ali nezavisno od enformela. Ako moj rad s nečim treba povezati - i metodološki i idejno - mogu se naći dodiri sa strukturalizmom i dijalektikom.



13. Kada forma preuzima izraz osećanja umetnika prema sebi ili drugima, ili njegov kritički odnos prema stvarnosti, to je u suštini izraz romantizma i njegove skrivene vere u mogućnost boljeg sveta. Da li se može reći da Vaša skulptura pripada poslednjim izdancima istinskog romantizma?



Takva kvalifikacija ne bi mi bila strana - pogotovo što je romantizam kompleksna pojava, obuhvata mnoge protivurečne momente; elementi romantičarske pobune daju se doslutiti i u mom poslu.



14. U literaturi se ne može naći mnogo podataka o Vašim utiscima sa jednogodišnjeg studijskog boravka u Americi 1966. godine. Recite mi nešto o tome.



U Americi sam boravila 1966. godine kao stipendista Ford fondacije, godinu dana. To je bilo vreme prevrata svih vrednosnih kriterijuma i same kategorije umetnosti. Minimal Art, Pop Art, Lend Art, hepeninzi itd, osvajali su scene likovnog života. Obilazila sam galerije, Public Library, čitala tekstove da bih se snašla u svim tim zbivanjima, koja su me prevazilazila. Obilazila sam muzeje i tu nastavila svoje pariske dijaloge sa oblicima koji su se, kao svedoci vremena i civilizacija, nudili kao autentični dokazi o formi kao čitljivoj transmisiji duhovnih vrednosti.



Preko IIE upoznala sam mnoge umetnike - Luiz Nevelson, Lipšica, Nauma Gaboa (kod koga smo Hadžiboškov i ja bili gosti na ručku u usamljenoj vili u pustošnom pejzažu nedaleko od Njujorka; cuvao ju je pas Belka, koji svoje ime duguje umetnikovom sećanju na Rusiju). Proputovala sam Ameriku uzduž i popreko kroz fantastične predele - uzbudljive i inspirativne.



Kao gost članova organizacije "America at Home" upoznala sam mnoge zanimljive ljude raznih profesija, uslova i načina življenja itd. Iskustva su bila brojna, bogata - skupocena za ceo život. Medutim, sva ona dešavanja u umetnosti koja su me pomerala u shvatanju stvaralačkog fenomena nisu me pomerila u odnosu na moj lični stav o sopstvenom radu. Koreni su bili duboki, a novi duh udaljen od sveta u kome sam ja živela.



Poslednja tri meseca radila sam u "CoperUnion"-u i izvela oko petnaestak skulptura. Tempo koji mi je kod kuce nedostižan.



Pred sam kraj boravka naš slikar Boris Bogdanovic koji je dugo živeo u Americi odveo me je u Galeriju Gerson Marlborou. Vlasnica te galerije gospoda Gerson je bila očito iznenađena mojim poslom i predložila je da organizuje izložbu mojih radova s tim što je trebalo da se pobrinem da se oni dopreme do luke Njujork. Po dolasku u Beograd nije mi uspelo da organizujem taj transport. Pojavila se još jedna izuzetna šansa kada je v. d. Direktora Muzeja moderne umetnosti predvideo mogućnost razmene sa Muzejom savremene umetnosti u Beogradu Dejvid Smit - Jevrić. Obavestila sam o tome naš Muzej i dobila odgovor da to nije moguce realizovati zbog visokih troškova osiguranja, uz uzgradno pitanje: A zašto baš Vi? Na to pitanje nisam smatrala da treba da odgovrim. I tako su sve šanse pale u Okean.



15. Šta je Vama lično značilo prisustvo na internacionalnoj sceni?



Značilo je mnogo. Izlaganje na venecijanskom Bijenalu bila je prilika da proverim svoj stav - da moj rad nađe, bar za trenutak svoje mesto u svetu. Pozitivna reagovanja donela su mi izložbu u Torinu, otkup skulptura, pozive za izlaganja na međunarodnim izložbama, uključivanje u preglede savremene umetnosti itd.



Kad sam bila u poseti Umetnickom univerzitetu u Denveru direktor me je dočekao sa katalogom Bijenala otvorenog na stranici sa reprodukovanom mojom skulpturom. To je bilo osam godina posle mog izlaganja u Veneciji!



U Kolorado Springsu naišla sam i na odjeke svog rada. Imate osećaj da živite više života. Uspostavljanje komunikacije donosi neku tihu radost - potvrdu da postojite, da delo živi u drugome.



16. Kako vidite društvenu ulogu umetnosti? Da li mislite da je vaša skulptura uticala na dođe do nekih pomaka u umetnosti ili šire, u kulturi?



Volela bih da umetnost dobije svoje mesto u društvu - da rezultati stvaralačkih aktivnosti pojedinca postanu opšta vrednost koja učvršcuje mesto jedne zajednice u širim razmerama, da se uspostavi dijalog sa delom kao sa delom sopstvene svesti koja se tim putem oplemenjuje, bogati, uduhovljava, upućuje na više, dublje sadržaje života.



Na drugi deo Vašeg pitanja ne mogu da Vam odgovorim; to neka učine likovni kritičari.



17. U SANU ste angažovani kao rukovodilac naučnog projekta za izradu "Rečnika pojmova iz oblasti likovnih umetnosti". Kako je došlo do tog projekta? Kako taj posao sada teče?



Bila sam inicijator ovog projekta i to na osnovu razgovora sa stručnjacima koji je trebalo da budu realizatori posla, kao što su Miodrag Protić, Lazar Trifunović, Stojan Celić, Zoran Pavlović, Ješa Denegri, Milan Damjanović, Mladen Srbinović i niz drugih. Projekat je u SANU svesrdno podržao Ivan Tabaković. Ovaj rečnik bio je veoma ambiciozno zamišljen. Bez uzora. Trebalo je da obuhvati sve one pojmove koji se odnose na nastanak dela i tumačenje dela. Bilo je poteškoća sa brojnim saradnicima, a kasnije i sa sredstvima. No uprkos svemu dobijeno je oko 3500 stranica do danas. Kao poseban korpus objavljen je 1999. godine "Pojmovnik moderne i postmoderne likovne umetnosti i teorije posle 1950" autorski rad saradnika Miška Šuvakovica (do danas vec rasprodat). Sem toga, iz ovog projekta iznedrio se i "Rečnik psihologije stvaranja" saradnika dr M. Panića u izdanju Zavoda za udžbenike. A arhitektu Slobodana Maldinija podstakao je ovaj projekat da ostvari svoje magistralno delo, u sopstvenoj režiji, rečnik arhitekture.



Poslednje dve godine usled finansijskih teškoća došlo je do zastoja u radu na Rečniku. Na žalost zdravstveni problemi i narasli umor primorali su me da se povučem iz rada na ovom projektu. Na mesto rukovodioca projekta, po odluci Odeljenja likovne i muzičke umetnosti, izabran je dopisni član Todor Stevanović.



18. Sa kojom se svojom skulpturom ili serijom najradije identifikujete?



Nema istinskog stvaralaštva bez identifikacije. Identifikujem se sa svim radovima, začetnicima pojedinih skupina. Komplementarne forme, Artikulacije prostora, Centripetalna forma, Ekcentrično razleganje, Mementa, Astatične relacije, Za izotropni prostor, Prostor u staništima, Prostor u tkanju, Veliko ukrštanje itd.



19. Šta biste radili kada bi Vam sve mogućnosti bile otvorene; da se mlađi, snažniji, da imate veliki atelje, sav materijal na raspolaganju i ljude koji bi vam pomagali, jednom reči idealnu situaciju?



Takvi uslovi za mene su nezamislivi - čak ni u snu. U takvim nezamislivim uslovima delo bi se ostvarilo onako kao što je zamišljeno. Utkalo bi se u prostor i vreme, u posed zajednice, zaživelo mnogostrukim životom u svesti svih onih koji bi ga doživeli. Sve je u datim uslovima ostalo neostvareno. Pa i delovanje i težina neostvarenog mogli su da budu daleko veći i značajniji. Ali to nije samo moj problem. U uslovima koje sam mogla da obezbedim uradila sam ono što sam mogla i koliko sam mogla. Došla sam do kraja radnog veka - i šta je tu je...



20. Šta bi bio Vaš savet mladom umetniku?



Da radi ono u šta veruje.



Da veruje u ono što radi.