Umetnik

Mihailo Kandić

Prati umetnika

Pretraga

Mihailo Kandić, o stvaralaštvu Marka Mamića

Telesnost, kao opozicija duhovnositi, u srpskoj pravoslavnoj umetnosti nikada nije prihvaćena, čak i kada je barok sa Zapada prodro u vojvođansko slikarstvo. Bila je to samo treća dimenzija stvari, koja je kao iluzionistička varka, prinudom ili radom vremena, postala nužnost srpskog priključivanja evropskim tokovima. Ovaj proces započet je barokom a kao pravilo ponašanja definitivno je ustaljen sa Nadeždom Petrović, početkom dvadesetog veka. Malo bliže pojašnjenje posmatra Vojvodinu u 18. veku, kada je pod Austrougarskom, zatim Srbiju južno od Save i Dunava, posle Drugog ustanka, početkom 19. veka, i ide linijom buđenja nacionalne ideje u srpskom slikarstvu sa niškim ikonostasom Đorđa Krstića koji najavljuje rađanje Nadežde. Sve su to relativno skorija vremena, skoriji segmenti u istoriji crkve i umetnosti ali vrlo značajni za srpsku duhovnu i umetničku evropeizaciju. Život je, u stvari, činio čuda tako što se neposredno implicirao u duhovne i umetičke tokove, menjajući ih prema svom nahođenjju i moćnim talentima koji su ustanovljavali nove pravce raspršujući magle Kantovih nomenona.

Da li je Mamić (iz Grocke) jedan od inovatora u crkvenom, religioznom slikarstvu? Njegova velika drvena reljefna platna, ostvarena u klasičnom plitkom reljefu, upućuju na iskustva sa pomenutom tematikom. Poznato je da vajarstvo nije bilo prihvaćeno u srpskoj crkvenoj umetnosti i da je tek nešto malo plastike, one pune, preteklo do naših dana. I to ne zato što je vekovima uništavana, već zato što je skoro nije ni bilo. Ono malo plastike, uglavnom kao arhitektonski ukras, delo je majstora sa Primorja, svakako katolika što su radili na pravoslavnim objektima. Ili su drvorezbari, pretežno sa južnih, makedonskih teritorija, oblikovali oltarske pregrade. A ikone su opšivane srebrom ili pozlaćenim okovom, sa prepoznatljivim geometrijskim šarama ili scenama svetitelja iz njihovog žitija. I to bi bio jedini reljef neposredno povezan sa crkvenim slikarstvom.

Mamić, pak, postavlja pitanje opravdanosti plitkog reljefa kao izražajnog modela cele ikone, kao "slike" svetiteljeve. On u razmerama svojih mogućnosti, koje su raven majstorskom radu u ovoj vajarskoj tehnici, uverava da je moguće u većim dimenzijama (drveta) ostvariti likove svetaca. Obvavlja, u stvari, plastična iskustva koja su, naročito na portalima katoličkih samostana ili krstionica, na primer u Firenci, u 14. i 15. veku, predstavljala otelotvorenje dobrog ukusa, visoke umetnosti i znatne moći naručioca, obično vladara, da animira najbolje umetnike svoga doba.

Mamić se svojim reljefima pojavljuje u takvoj moći, za razliku od uobičajene, reklo bi se serijske drvorezbarske ikone u plitkom reljefu, iskopirane slike svetiteljeve, rad najčešće narodnih umetnika, iako su imenom i prezimenom, na granici između kiča i problematične umetnosti ali zbog tematike često pod patronatom crkve. Mamić dokazuje da se vajarstvo ipak može uključiti u našu, pravoslavnu crkvenu umetnost – kada se ispoljava pre svega kao umetničko delo.


Mihailo Kandić, Marko Mamić, Sala Eparhije šumadijske, Kragujevac, oktobar – novembar 2000, "Likovni život" br. 89/90, Zemun, novembar 2000 – februar 2001.