Umetnik

Marka Tomić Đurić (1982)

Prati umetnika

Pretraga

Likovna kolonija, Divčibare 2008

Predstavljeni radovi su deo produkcije učesnika tokom Likovne kolonije na Divčibarama koja je trajala od 7 – 14. 9. 2008.

Princip umetničke kolonije pokreće umetničko stvaranje u situaciji. Izborom prostora priroda postaje okvir u kom se odvija umetnička akcija. U tako definisanoj umetničkoj teritoriji, kao i pojavnom i pojmovnom mizanscenu koji ona podrazumeva, uspostavljeni su principi kontakta, fizičke razmene, učestvovanja, otvorenosti i direktne veze kao mehanizama stvaranja. Ovaj kriterijum zajedničkog prostora ističe u prvi plan procesualnu prirodu dela, čineći od svakog rada događaj pretvaranja dinamike spoljašnjosti kao neumetničkog materijala u sferu umetničkog.

Svi radovi nastali na ovoj koloniji dele zajedničku platformu koju karakteriše: temporalna specifičnost, geografsko-prostorna preciznost, kao i principi okolnosti, slučajnosti, događaja i iskustva.

Osim dovršenih dokumenata koji pripadaju svetu plastične umetnosti, kao još jednu vrednost ove kolonije bih istakla i građu sa umetničkim svojstvima nematerijalne prirode kao što su: razgovor, vetar, muzika, smeh, šum lišća, hod i mirisi.
Kao dominantna grupa radova izdvaja se ona u kojoj se prepoznaje kontekstualno razmišljanje i koja pokazuje estetsku suštinu prisustava u prostoru, tj. njegovog emotivnog i misaonog osvajanja.

U Process Art pristupu Milomira Romanovića sam postupak je podjednako bitan kao i konačan izgled, jer slika je rezultat fizičkog i emotivnog oslobađanja u vremenu trajanja umetničke akcije. Na enformel iskustvu, razmišljanje materijom je uvek autentičan žig prisustva, kao misli zalepljene na platno bojom i peskom.
Serija malih formata na papiru planine Div, posebno su zanimljive zbog svoje prirode šifrovanih motiva. Romanović sjedinjuje doživljaj pejzaža i iskustvo jezika kroz narodne bajke u kojima motivi prirode dobijaju ulogu subjekta čarobnih i nadnaravnih svojstava.

Serija crteža Ane Stanković su rezultat fizičkog uosećavanja umetnice sa noćnim pejsažem. Umetnička akcija je sprovedena prema uslovima okolnosti, bez dodatnog osvetljenja tj. učestvovanjem onih čula koja su u mogućnosti da primaju senzacije. Na taj način potezi su proizvod unutrašnje optike, odnosno jedna vrsta diktata noći koji je preko čula mirisa i sluha podsticao emotivni i asocijativni automatizam. Ovim postupkom Ana Stanković je mastilom na papiru materijalizovala ritam i dinamiku noćnog predela, pokazujući suptilnu vizuelnu bliskost sa crtežima slikara i pisca Anri Mišoa.

Snježana Torbica je došla do asketske pojave floralne asocijacije. U tom smislu su značajni radovi koji prethode finalnom, jer se na njima vidi uspostvljanje mape 'pomerenog pejzaža'. Umetnica je lokalizovala situaciju na centralnu površinu, dajući prednost kvalitetu neuznemirene površine i sigurnosti belog. Ta likovna tišina kod posmatrača stvara očekivanje nastavka što radu daje izvesnu napetost.
Simboličko viđenje prirode sa slojem tajnovitosti i nedorečenosti predstavlja jedan od radova Nikole Romanovića, dok su ostali radovi okrenuti formalističkim istraživanjima u kojima nastaje spontana, akrobatska geometrizacija arhitektonskog prostora kroz transformacije boje.

Slike Tamare Pantić predstavljaju temperamentno istraživanje plastičnih vrednosti pejzaža u širem smislu. Svaki motiv ( kozice, traktor u polju, šuma) je oblikovan prema ekspresionističkom stavu i nosi skoncentrisanu radost pigmenta. Dinamika i nestrpljivost kompozicije teži pokretu i izlivanju van zadatih okvira platna.
Željko Vitorović slika tečne pejzaže u kojima prepoznaje kolorističku osetljivost vazduha.

Rad Joke Božić je okrenut punoći atmosfere postignutoj delimičnim brisanjem kontura prepoznatljivosti oblika.

Milan Hrnjazović je predstavio jedan od amblema popularne kulture pseudorealističnim postupkom. Slika je frame zgusnutog nabrajanja telesnosti, koja svojom tendenciozno manirističkom atmosferom stimuliše osećaj zasićenosti konzumentske navike, što se uočava kroz sinhronizaciju poruke i stila. Erotska tema poseduje prodornost fotografskog realizma ali i zaleđenu čulnost koja kao da nikome ne pripada.
U plavetnilu kruga Tamare Jeremić ispoljena je umetnička namera ka suptilnoj manipulaciji optičke doslednosti posmatrača, koja istovremeno otvara i konkretizuje intimu samog stvaranja, prateći označena kretanja plavog.

Miroslav Prvulj uspostavlja disciplinovi modularni sistem čija je jedinica geometrijska oblina. U naznačenom pejzažu slika dobija karakter scene iz koje izranjaju konture orkestra.

Vojislav Radovanović je fokusiran na sliku - znak, koja humorom i ironijom re-definiše umetničku situaciju samodovoljnosti i kolorističke razdražljivosti.
Zanimljivu realizaciju političke reference predstavlja zajednički rad Milomira Romanovića i Tamare Pantić, koji ikoničnu dekoraciju u formi triptiha postavlja kao bedž u neodređen i nemotivisan prostor.

Ova izložba predstavlja zbirku različitih radova, čiji je pokušaj da preusmeri posmatrački cilj sa pozicije gotovih oblika ka umetničkom dokumentu, pri čemu je pažnja usmerena na slojevitost, dramski potencijal i strukturu samog stvaralačkog procesa.

Marka Tomić Đurić