Izložene slike imaju dva nivoa. Prvi predstavlja uspostavljanje referentnog istorijskog modela, koji grade namerni citati ( o Van Gogu govore: kolorističko poreklo, kompozicija sobe, prepoznatljivi motivi cipela, dok o Reljiću govori cinična organizacija elemenata narativa, kao i karakterističan motiv mete...). Na drugom nivou pratimo doseljavanje autorovih osećajnosti različitog porekla i značenja.
Tematski se izdvajaju tri kruga, čineći mini cikluse cipela, sobičaka i kompozicije sa Afroditom ( Srpske Afrodite).
Varijacije motiva cipela predstavljaju intimnu enciklopediju metafora. Tu su istine različitih dimenzija o trpljenju, ispunjenosti / praznini, unutrašnjosti / spoljašnjosti, grobu...
Ciklus sobičaka je diskontinuirana figurativna deskripcija, svojevrsno nabrajanje pogleda koji grade svakodnevnicu. Kao kamera, ali i mapa. To su predmeti sasvim u blizini ruku, očiju i srca.
Treći mini siklus iznosi preispitivanje relacija između standardnog umetničkog repertoara ( kao što je torzo Afrodite) i individualnog izbora ostatka sadržaja. To je eksperiment iz kog proističe transformacija značenja opšteg mesta u lucidne poruke.
Romanović je pronašao likovnu formulaciju za svoje emotivne koincidencije.