Umetnik

Ljubomir Gligorijević

Prati umetnika

Pretraga

Bu-kvar



..Knez"



Figura novog spomenika Milošu Obrenoviću u Aranđelovcu vajana je prema kneževom reprezentativnom portretu, radu austrijskog slikara Morica M. Dafingera (Moritz Daffinger) čuvanom u Narodnom muzeju u Beogradu. Za rad na spomeničkoj stojećoj figuri bila je na raspolaganju, u Istorijskom muzeju Srbije, i kneževa duga dolama u kojoj je knez pozirao slikaru. U toj dolami je knez pozirao 1844. takođe austrijskom slikaru Jozefu Geringeru (Joseph Gering) (Istorijski muzej Srbije) za portret koji se, i po kvalitetu i po redosledu nastajanja, može smatrati izvornim.

U toj  reprezentativnoj portretskoj postavci (1), knez desnom rukom obujmljuje oficirski kalpak ukrašen visokom belom perjanicom dok je u kasnijem, Dafingerovom portretu vidljiva i leva šaka kojom knez pridržava balčak sablje.

Sledeći Dafingerov portret kneza, bilo je prirodno da se kneževoj stojećoj figuri pridruži cela sablja. I pridružila se, postavljena postrance, vrhom uprtim u tle, odmaknuta od figure, svoje zamašne, „turske" krivine radi.

Takvo postavljanje takve sablje poznata je avantura koja je stamenu spomeničku figuru Karađorđa Sretena Stojanovića (danas na Svetosavskom platou u Beogradu) već koštala suvoće, čak usiljenosti obrisa (2). Preuzimanje tog rešenja, u kontekstu tragične i danas neprijatne isprepletenosti sudbina dva ustanička velikana, mora se shvatiti kao znak ili kolosalne amaterske zablude ili besramnog neukusa.

Uz to, na Dafingerovoj slici, krupni  krzneni   kalpak pod kneževom rukom, visoka bela perjanica, pa iz kalpaka izručena na stranu ukrasna temena kesa sa kićankom na kraju... raskošan su dokumentaran kostimografski prilog onovremeno žuđenom državničkom značaju (3). Na spomeniku, međutim, to su takođe atributi ali i predmeti neposrednog zaduženja portretisanog. Osamostaljena perjanica i osamostaljena sablja su glavni  akcent na  obrisu celine.

Ispada da bronzana figura zaboravlja sablju, ali predano nudi kapu, kao za laku egzibicionietičku vežbu.

Podjednak značaj po spoljašnju arabesku celine imaju noge kneževe figure postavljene kao dve stupe udenute pod široke skute. Nit stubovi, nit čunkovi, one idu uvis bez nade da će nešto slično sresti. Tako je kneževa najsvečanija i najčuvanija dolama pretvorena u prazan lonac obelodanjujući da je u radu na celoj figuri anatomija kao dragocena vajarska tajna nauka ovde zaista ostala tajna. Ono malo izvirivanja tela nagoni na sliku spadnutog struka i jadnog pretvaranja figure u motku. U naporu da se uopšte pronađu na nekoj anatomskoj mapi, tu se tetive izostavljaju ili premeštaju, zglavci se zaturaju da bi nešto potklobučili, nokti se lepe i pre dolaska na mesto, rovaše da bi se zalepili... sve složenije anatomsko zatrpava se i samo bi zaludna pomrčina rupe kalpaka u ruci kneza mogla da posluži kao vodič za smerane ciljeve. Čak i jabuke balčaka pod kneževom rukom nisu vajane, zabalavljivane su! Ni najsvečaniji predmeti tu ne prolaze bolje. Samo je jedan korak od visoke bele perjanice do visokog fišeka punjenog blatom. I temena kesa kalpaka je tu da u podnožju tog prepunjenog fišeka obezbedi kaljugu.

I vrhunca tu ima, tamo gde i treba, na kneževim grudima i glavi. Ukrasne trake, rojte i pervazi dolame zamešani zajedno sa ordenjem idealno služe ovom likovnom batrganju. Tu bi i sama pomisao na iskustva enformela bila ravna psovci. Ono što je u poslednjim variranjima jednog te istog kneževog slikanog portreta ostvarivano kao plemenita lakoća sedine, ovde je pretvoreno u srozanu periku i u brkove uvrnute u vreteno sa pustom nadom da će ostati prilepljeni... Dok su slikari istrajno negovali isto muževno, masivno, mesnato, unekoliko sirovo ali dostojanstveno i opako usredsređeno lice, ovde je brada dizana uvis s namerom da samelje zube, da lice izore i zbabi te da ga prostim štipanjima privede posmrtnoj navlaci. Istini za volju, postoji kneževa posmrtna maska. Čuva se u Istorijskom muzeju Srbije.

Moguće je da se za njom u ovoj prilici i povelo. Ali posmrtne maske prave se pritiskom, one smanjuju volumen modela, zaravnjuju detalje, stvrdnjavaju, prazne lice, zlokobno dižu istaknutije kote... Ovde je, pak, reč o živom truljenju.



Uglednici



Suočeni   smo,   naime,   sa   siluetarenjem, površnim nagađanjem mičnim približavanjem fizionomiji kneza, zapravo sa muljanjem po njegovim senima. To naručioce i promotere očarava kao zov divljine iako se tu u prostom obilasku oko spomeničke statue ciljani lik sa otkrivanjem svakog sledećeg opisnog detalja novu nakazu (4). Samo tako i s dobrom voljom moguće je razumeti kvar na vezama između najuže vajarske struke i novokomponovane kaste spomeničkih poslenika koja u drugoj polovini XX veka bez z a z o r a odlučuje o svim nacionalno značajnim spomeničkim projektima. Samo tako se može razumeti stalno isti zagrljaj kulturnih radnika sa politikom i istorijom u javnom  prostoru  skulpture te posejanost svih srpskih zemalja skulpturama jednog te istog, „oprobanog" spomeničara. Ali, ako ne može biti reči o zlim namerama mora se prosiktati da je car go, da je reč o elementarnoj likovnoj nepismenosti intelektualnih uglednika koji savetuju    političku elitu. Oni svakako nisu sticali ugled dozvoljavajući nered na uspostavljenim lestvicama vrednosti u svojim profesionalnim oblastima, a čine većinu u spomeničkim žirijima, vladaju     izborom članova žirija u kojima ne učestvuju, dozvoljavaju sebi luksuz da gaje ljubimce među nevajarima pa čak i biraju skulpture za državne poklone zaobilazeći instituciju konkursa i vajarski    akademski establišment... Iskusniji vajar slučajno zatečen među njima u nedostojnoj je manjini, uvek ponižen. E pa, kako je u širokom kulturološkom polju spomeničke prakse učešće  književnih i naučnih uglednika neophodno, svojim dosadašnjim ponašanjem zaslužili su da ih se zblane: od sada, u književnim ili naučnim ili muzičkim ili sportskim ili vrtićkim žirijima većinu će činiti vajari.



Jeste...



...ovo pešačenje po spomeničkoj figuri velikana je nepristojno. Ali zar je bilo ko u Srbiji zaslužio da mu se ovako nešto sa spomenikom priredi.

Zar će Aranđelovac biti poslednji grad koji je jednoj značajnoj istorijskoj ličnosti u kratkom vremenskom razmaku podigao dva spomenika nemoćna da budu ni krajputaši.

Vajari, naime, moraju imati i pravo i dužnost da čine polovinu u članstvu žirija i komisija zaduženih za javnu upotrebu skulpture. I da, isto kao i druga polovina članova, imaju pravo veta.



*Iz Beograda su i autor i članovi komisije koja je ovde razmatranu skulpturu proglasila „vrhunskim ostvarenjem".



Beleške:

(1)Uroš Knežević je radio knežev dopojasni portret doslovno prema Gerin geru dok je Dafinger prikazao kneževu figuru do ispod pojasa. To su, praktično, zvanični   kneževi   portreti. Iako je fotografska kamera uneta u Srbiju već 1841. fotografije kneza ne postoje.

(2)Vid. Lj. Gligorijević: „Spomenici Vračarskog    platoa", Književni   list br. 25,1. IX 2004, str. 20).

(3)Uroš Knežević, akademski slikar koji je došao u Srbiju  1835.  izveštava 1837. o svom „istoričeskom izobraženiju" kneza „onog vremena" kada je Srbiju „od tirjanstva i propasti izbavljao"... a koje je „Njegova Svetlost nameravala za mur opredeliti". Vid. T. R. Đorđević: Srbija pre sto godina, izd.  ETNO8,  Beograd,  2008, str. 44.

Želje su se, naravno, vremenom menjale, vojna kostimografija je išla ukorak sa spoljnopolitičkim prilikama. Pavle Đurković, „živopisac srbski u Novom Sadu" prešao je 1823. u Kragujevac gde je slikao prve Miloševe zvanične portrete  sa fesom na glavi. Uroš Knežević je 1835. radio zvanični portret kneza u oficirskoj uniformi zavedenoj prema francuskoruskim pravilima... Pavle Đurković je slikao portret kneza sa turbanom... Čak 1893. Paja Jovanović je na slici Takovski ustanak figuru kneza Miloša odenuo u istu dolamu!

Vid. D. Babac i Č. Vasić: „Vojne uniforme 19081918", u Službeno odelo u Srbiji u 19. i 20. veku, kat. Galerija SANU, izd. Istorijski muzej Srbije, Beograd. Sl. 12

(4)    Mnogo je takvih nesrećnih prethodnika. Dovoljno je setiti se spomenika Stefanu Dečanskom na Kalemegdanu ili spomenika knezu Lazaru u Kruševcu.