Umetnik

Kosta Bogdanović

Prati umetnika

Pretraga

Život je opovrgavanje apsurda - slike, reljefi, kolaži, drvo, u galeriji Stara Kapetanija 1998. godine

Savremena osetljivost za višeznačno poimanje oblika, stanje i pojava u njihovoj jediničnoj pojavnosti, sugeriše i druga značenja tekovina sveta vizuelnosti. Kao što ekranska slika već sada uverava i upućuje na vidjeno (na ekranu) kao jedino bitno postojanje dogadjaja, pojava i stvari, ona to istovremeno i selekcioniše sugestivnošću da je to na ekranu istinitija i bolja od onoga što oči uživo vide. Tako se i mnoštvo mogućnosti umetničkog iskazivanja posredstvom raznih medijuma i institucija najčešće svodi na repere po jedinačnih isticanja koja i nemaju uvek pokriće u kreativnom dometu. Sve su redje pojave kreativnih projekata u svetu umetnosti, koje stvaralačkim poduhvatom ovaploćuju smisao celovitosti svoje epohe. Biti savremen u umetnosti oduvek je i bila samo početna pretpostavka značenja sudelovanja u svetu umetnosti, a kreativno u autentičnom je bitan smisao svakog valjanog prepoznavanja i vrednovanja umetničkog dela. Autentičnost sama po sebi bez kreativnosti nije umetnost, već najčešće samo bizarnost koja se i u savremenoj kritici zamenjuje sa pojmom umetnost.
Ove kratke napomene su ovde bile potrebne da bi se bez klišetiranih navika o razmatranju umetničkog dela moglo razmatrati delo Feđe Pešića. On pripada onom krugu umetnika koji u tišini svoga sveta živi umetnost kao svoju demistikovanu svakodnevnicu i u kojoj nije svrstan u neku od kritičarski prepoznatih pojava. Za polazište razmatranja njegove umetnosti potreban je širi kulturološki horizont na kome se povezuje logika shvatanja prostora pozorišne kulture, širine mitskih refleksija i atributi „pohvala ruci“. Tu je bitan manuelitet u stvaralačkom procesu kao svojevrsni hedonizam, koji se iščitava i kao takav sugestivno nudi i gledaocu. Možda pre svih drugih kvalifikativa u programu svojevrsnog kolažnog shvatanja u Pešićevom delu je potrebno istaći haptičku percepciju „dlanom doradjenih“ drvenih komada u vidnom polju njegovih plošnih objekata.

Kao rukopisni diktus određene grafije brižno su odabrani komadi drvenih ploha koji su prošli kroz „čistilište“ slučajne artikulisane linearno ostvarene strukture mašinskih zarezivanja u površinu drveta u kojima je ospoljena energija brzine prolaza diska električne testere. Pešićeva osetljivost za drvo u svakom komadiću prati ono što je upravo odredio slučaj dogadjaja na podmetnutoj dasci, koja je bila podloga da se prilikom rezanja nekog obradivog komada ne ošteti stolarske tezge. Tu podlogu koju je testera oštetila dok se na njoj nešto rezalo, Pešić uzima „pod svoje“, dakle sve ono što je za druge otpadni materijal i od takvih slučajnih zareza organizuje kompozisioni sklop skulprovanih objekata. Od tog materijala on izdvaja i manje komade uz neznatne intervencije kao pojedinačna dela. Do konačnog prihvatanja takvih drvenih komada, on ponegde unosi i naknadne zareze da bi mu slučajnost u većem delu zatečenih zareza išao do kraja na ruku.

Tu je ujedno i osnovni tehničko-tehnološki proces Pešićeve kreativno likovne montaže kolažnih prostora, koji bi se tipološki mogli odrediti i logikom prostornosti reljefa. Na to naročito ukazuju veći komadi (oni koji su sa polukružnim opcrtom njihove gornje strane). Osmišljeno vidno polje njegovih reljefa je po pravilu „podslikano, nadslikano i doslikano, tako da se struktura udubljenja na rezovima pojedinih komada i u pojedinim zonama utapa bojenu pozadinu. U tome ne bi trebalo tražiti „sintezu slikarstva i skulpture“ jer kolažno-reljefno stanje u njegovim objektima rezultira slobodom reinterpretiranja logizma scenskog prostora. Kao što se takav prostor ovde ne vezuje ni za jednu inscenaciju konkretne scenske funkcionalnosti, ovakav prostor to bi mogao postati voljom i potrebom kreativnog scenografa. Tu i jeste kompleksnost sinteze Pešićevog dela kao likovnog ishodišta, koje je po nečem blisko Ritveldovom (Gerrit Rietveld) delu na primeru stolice, koja svojom konstrukcijom, funkcijom i bojom ovaploćuje celovitost poetike De Stijl – a. Značajno je obeležje Pešićevog dela u poistovećenju horizontalne prostorne orijentacije (logika scenskog prostora), sa vertikalnom pozicijom u kojoj se prezentuju njegovi reljefi. U tom smislu ne mali broj njegovih objekata u vertikalnoj ravni ima pojedine detalje koji ne podležu logici dejstva zemljine teže i koji se ponašaju kao „remetilački elementi“, odnosno zatiču se tamo gde se najmanje očekuju. Logika prostornosti sagledavanja iz gornjeg rakursa, kada su oni primereniji položaju nalaženja na tlu.
Dvojba o slučajno razbacanim ili osmišljeno traženim mestima i položaju drvenih delova u ravni, otklonjena je saglasjem ritmova u zarezima koji se povezuju i slivaju shemom usmerenih pravaca, bez obzira na njihove razlike u formama i dimenzijama. Svaki komad koji je ušao sa zarezima u celinu vidnog polja, prethodno je brižljivo osmišljen bojenjem, brušenjem / skidanjem boje sa gornjih površina pri čemu su obojeni zarezi ostali u nekoj vrsti negativa prema gornjoj obradjenoj površini. Zarezi su tako ostali kao neka vrsta udubljenih usmerenja, čija linearna pozicija i ritmovi artikulišu strukture urbane prostornosti. Time je drvo u Pešićevim delima progovorilo lirizmom svoje elementarne strukture najčešće smrča ili furnir mahagonija). Neka zalomljena, zacepljena mesta, čvorovi, napukline i druga svojstva drvene materije, ušla su tako u opštu strategiju plastičnih senzacija, a time nenametljivo stekla simptom mitske konstante u pojmu i izrazu njegove materije. Boja je značajan pratilac tih svojstava da bi drvo svojom strukturom iskazalo enciklopedijski prizor dejstvenosti bogatstva njegovog materijaliteta. Pored ostalog, takav ishod Pešićeve poetike, mogao bi se uopštiti sintagmom „u slavu drveta“.

Pešićev susret sa materijalom drveta postao je time značajniji što je ovaj materijal kao otpad u njegovoj anonimnosti doveo do emancipovanih formi, što mu je udahnuo uzvišenu sugestivnost stvaralačke sinteze delatnog iskustva vekovnog ljudskog rada sa drvetom preobraženim ovde u umetničko delo.

Beograd, 10.04.1998.
Kosta Bogdanović