Umetnik

Kosta Bogdanović

Prati umetnika

Pretraga

Tragovi ovremenjivanja znaka

Različiti vidovi i oblici sećanja na prošlost u savremenim umetničkim iskazima, postali su uobičajeni u ličnim poetikama pojedinih umetnika, kao izraz duha vremena, koje promovišu mnoge postmodernističke strategije.

Kao refleksije mogućnosti - šta sve savremena tehnika i tehnički posrednici mogu učiniti za nas, postoji i paralelni svet u stvaranju umetničkog dela manuelnim postupcima kqji je isto tako duboko osvešćen kulturološkim relacijama sadašnjosti prema prošlosti, u nastojanju da se ta relacija što vise kreativno-sugestivno približi. Nisu retki slučajevi da se upravo kreativni postupak dijaloga sa prošlošću, uslovljeni manuelnim postupcima uzdignu do hekonvecionalno stvaralačkog nivoa, znatno personalnije od mnogih već sada klišetiranih tehničko-tehnoloških inovativnih postupaka, koji su najčešće prepušpteni domenu manipulativnih mogućnosti mašine, koji se često poistovjećuju sa kreativnošću. U opštem značenju tehnička slika (osim nekih sjajnih izuzetaka) sve se vise unifikuju rezultati zadovoljavanjem tehničkom- perfekcijom u konačnom statusu slike. Pojam kreativno kao da sve više nestaje u biću umetničkog dela, gde se i sama umetnost u svom globalnom manifestovanju svodi na nivo i značenje masovne kulture, gubeći granice svog kreativnog profila i bića svog kreativnog identiteta. Tehnička slika po zajedničkim standardima depersonalizovanog nastanka, postaje sve vise konvencionalno uniformna.

Koliko god novija tehnička slika /ekranska projekcija i printovi/, danas bila skoro sveprisutna u oblasti likovne umetnosti, postoji upomo i druga strana kreativne radoznalosti, čiji se konačni ishod prepoznaje u najrazličitijim vidovima emancipacije materije i materijala, kao vid savremenog kreativnog ispoljavanja.

U toj potrebi za preispitivanjem običnih materijala nalazi se i jedna veoma zanimljiva serija radova Šemse Gavrankapetanović-Rajnvajn. Njena novija serija oslikovljenih znakova rađena je na tvrdim podlogama. U vidu osavremenjenog palimpsesta u toj seriji nataloženo je vreme sećanja na najranije vidove ljudski komunikabilnih nastojanja otvorenosti puteva saznanja i pamćenja u vidu pisma. Pošto su najranija pisma bila monumentalizovana u svojoj podlozi /urezana u tvrde materijale kamen, kost, pečena zemlja/, u ovoj seriji kojoj je tvrda podloga iverica, naneseno slojevito vezivo za slovne znake; postalo je vidno polje metafora ovremenjavanja prostora kao isečaka detalja prošlosti, likovno prevedeno iz konkretnih slovnih znakova starog pisma kavkaskih naroda, Etruraca, ćirilice, glagoljice i drugih rukopisno prepoznatljivih pisama koja su u Šemsinom delu postali anonimni grafemski emancipovani prostor-vremenski tumači značenja prošlo-sadašnje. Od konkretnih slovnih znakova koji su po izboru ove umetnice lišeni odredenog značenja u sklopu reči, ostajući samo na nivou nemih grafema ili arabeske, ali zgusnuti u odredene zone u vidnom polju - u vidu slikarskih elemenata, oni su time od konkretnog značenja slovnog znaka postali vizuelna metafora približavanja funkciji savremenih grafičko - znakovnih elemenata u grafitima na fasadama i drugim mestima, kao znakovni standard alternativno savremenog civilizacijskog koda, po kome se danas prepoznaje skoro svaka sredina u vidu javne poruke.

Time je ova umetnica prizvala kontekst znakovnosti raznačenog znaka prošlosti u smisao označenog neoficijelnog jezika masovne komunikacije, prepoznatih u vidu monu-mentalizovanih poruka blisko onima na zidovima sa značenjem savremenih grafita.

Sama poetika vizuelnog prizora u seriji novijih radova ove umetnice, nosi svoj izvanredno pronadeni kontinuitet sa njenim ranijim reljefno oblikovanim kolažima, koji takođe u vidu osavremenjenog palimpsesta sugerišu dugotrajna raslojavanja različitih materijala.

Upravo ta temporalna komponenta, kao paradigma značenja »trajanje u nastajanju«, kao vid izuzetno produženog vremena koje pamti ljudsko iskustvo, sada je u novijoj seriji dobilo svoju specifičnu tematiku sublimisanu u varijacijama »TRAGANJA ZA IZGUBLJENIM VREMENOM«.

Sivo-tamni tonaliteti koji povezuju pojedine komade u ovoj seriji, veoma sugestivno aktuelizuju »sivo vreme« u kome živimo, i na jedan suptilan način opominju na nedavna ratna dogadanja u ovim oblastima. Nemušti slovni znaci time naglo počinju da liče na porušene zidove sa fragmentiranim porukama, onih koji nedavno nisu imali nikom ništa da saopšte osim nekomena zidu. U svemu tome Semsa Gavrankapetanović-Rajnvajn, sačuvala je integritet dela, u nalaženju fine granice gde ono ne postaje politizovana parola, bilo koje vrste. Cela ova serija i jeste značajna po tome što je njome uspostavljena relacija sadašnjeg življenog znakovnog konteksta masovne i anonimne poruke, koji je crpen iz pisma kao najdublje refleksije davno osvešćenog ljudskog bića, koje veruje u smisao kulture.

Ova novija serija radova Šemse Gavrankapetanović-Rajnvajn je i svojevrsni dnevnik o danima nedavno minulih dogadaja u ovim oblastima, što se ne pamte kao konvencionalno, dnevnički po ostavljenim zapisima, već po vizuelizovanim ožiljcima životne zbilje predočene na likovan način u vidu slika života u značenju OSTACI OSTATAKA. Time je ova serija suptilno shvaćenih mogućnosti izraza životne zbilje likovnim sredstvima, ujedno i ukazivanje puta jednoj novoj ličnoj ikonografiji prepoznavanja znaka na relaciji prošlo - kao zbilja, sadašnje - kao metafora.



Kosta Bogdanović