Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Živko Grozdanić Gera

Zaista neumorni, nadasve aktivni na mnogim poljima, a pre svega u neprestanom stvaralačkom poduhvatu, vršački umetnik Živko Grozdanić Gera početkom godine priredio je veliku samostalnu izložbu objekata u Galeriji Konkordija a nedavno i prezentaciju svog novog web-sajta.

Konkordija već gotovo celu proteklu deceniju privlači pažnju likovne publike i kritičara svojom izrazitom aktivnošću koja je ovu galeriju dovela u red najznačajnijih izlagačkih prostora u preostaloj Jugoslaviji. Nekada "mrtav", veličanstven po veličini prostora i njegovom rasporedu (koji je nekada bio gimnazija a potom je pripao Narodnom muzeju) nakon što ga je u zakup uzeo Živko Grozdanić Gera, oživeo na tako ekskluzivan način da se bez preterivanja može reći da su u njemu priređene neke od toliko značajnih izložbi koje će zasigurno biti istorizovane, upravo koje će ostati u povesnoj memoriji i literaturu kao znaci umetničkog vremena devedesetih godina (što je već jasno naglasio i Ješa Denegri u svojoj knjizi: "Devedesete - teme srpske umetnosti). Da se samo podsetimo da su u Konkordiji održana tri Jugoslovenska bijenala mladih umetnika što je bila gotovo jedina prilika da se prikažu dela najboljih stvaralac najmlađih generacija, potom brojne samostalne izloložbe (poput Dragomira Ugrena, Mirjane Pavlović, Milana Blanuše i dr.), autorski projekti kritičara (na primer Svetlane Mladenov u nekoliko termina ili Ješe Denegrija i Miša Šuvakovića pod nazivom "Prestupničke forme" itd.). U ulozi direktora Konkordije, Grozdanić je zapravo bio pravi i jedini spiritus moves, neformalni umetnički direktor, kreator programa, organizator, finansijski operativac, izdavač publikacija i mnogo štošta drugo što je neposredno povezano sa izložbenom delatnošću.

Početkom 2000. najzad je u Konkordiji otvorena i njegova samostalna izložba koja je ispunila sve njene sale (kojih je ukupno sedam i monumentalnih su dimenzija koje nadrastaju najveći broj galerijskih prostora u sadašnjoj Jugoslaviji). Naziv izložbe je, u slobodnijem prevodu "Beli bubrezi u krvi" (a zapravo ona se tačno zove " Bull testiclles in blood") jer su dve instalacije izložene pod tim naslovom. Jedna su crvena burad okačena na zid galerije na kojima je ispisan njihov sadržaj - sirovina od koje se pravi taj kulinarski specijalitet, a kao legenda uz rad stoji odštampan recept za pripremu tog jela. Drugi rad su zapravo tri zasebne, identične celine koje zauzimaju tri galerijska prostora i nalik su stolu po kome su proliveni pravi beli bubrezi u autentičnoj životinjskoj krvi. Stolovi na kojima su oni postavljeni deluju na taj način da dobijaju dvostruku ulogu: najpre njihova brutalna prizornost pravih životinjskih organa rasutih po pravoj krvi podseća na izgled klanice u kojima se te životinje kolju i čereče ali su i nalik "kuhinjskim" stolovima na kojima oni treba da se pripreme za to popularno i ukusno jelo. Opšti drastični vizuelni prizor, ne artificijelan već bukvalan, dopunjen sa užasnim zadahom koji nastaje usled raspadanja organske materije podstiču na pojačanu emotivnu i intelektualnu reakciju gledalaca koji su nenaviknuti da u galerijskom prostoru, gde po prirodi stvari, uobičajeno, nailaze na "estetizovane" umetničke predmete, izazivaju stanovitu unutrašnju pobunu koja se kosi sa standardnim osećanjem kada se želi pojesti roštilj načinjen od tih organa.

U najvećoj prostoriji Konkordije Grozdanić je postavio još dva rada: po prostoru su raspoređeni izvrnuti, specijalno načinjeni betonski "Kalupi" sa dugačkim čelečnim drškama iz kojih ističe neka materija nalik smoli i razliva se po podu galerije, a na zid je instaliran rad "Ašovi" koji čine pedesetak pravih malih ašova zabijenih direktno u crno ofarbani zid koji je tim činom dakako poprimio ozbiljna fizička oštećenja. I jedan i drugi rad deluju svojim ogromnim energijama, opet žestokom vizuelnom prizornošću koja je sasvim netipična za izgled i sadržaj standardne galerijske umetnosti na koju su prosečni posetioci izložbi naviknuti i koje na njima očekuju.

A to je upravo i jedan od bitno postavljenih ciljeva ovog autora koji je u svom radu prošao ne samo fakultetsku naobrazbu (diplomirao slikarstvo na sarajevskoj Likovnoj akademiji) već i kroz prethodnu fazu tokom osamdesetih godina koja je participirala na liniji analitičkog i primarnog slikarstva. Dolaskom u rodni Vršac početkom devedesetih u vreme kada započinju jugoslovenski ratovi i drama raspada nekadašnje države, Grozdanić iz temelja menja svoj kreativni stav koji se grana u nekoliko pravaca, o čemu će kasnije biti više reči.

Da se još za trenutak vratimo izložbi u Konkordiji. Tu su još dva rada postavljena u njene dve preostale prostorije: "Predlog za javnu fontanu" i "Barikade". Ovi radovi su znatno "estetičniji" ali takođe kombinovani sa žestinom prizora. Predlog za fontanu je zapravo četvorostrana instalacija na čijem je svakom od zidova postavljena istoobrazna česma načinjena nalik starim dvorišnim perionicama s jednim dodatkom: u svaku od njih stavljena je bela krpa natopljena "krvlju". Pranje ruku, ili u ovom slučaju, pranje krvavih krpa, futuristički i simbolički govori o predstojećem poslu okajanja daljih i bližih, individualnih i kolektivnih istorijskih grehova kojih je naša stara i novija povest prepuna. A (ideološke) "barikade" koje se tome energično postavljaju ne mogu biti ni prepreke ni izgovor. Grozdanićeve barikade su džakovi ispunjeni mlevenim kakaom (koji se koristi za konditorsku industriju) koji je zbog dugog stajanja u lošim klimatskim uslovima počeo da plesnjavi i da meša prijatne i neprijatne mirise. Njegova slatka aroma sve više je potisnuta otužnim ukusom raspadanja i truljenja. Dakle, još jednom zapažamo dvostruku i aluzivnu Grozdanićevu nameru da istovremeno kod gledalaca izazove i utisak prijatnog i lepog kao i osećanje mučnine i gađenja.

Ko poseduje kompjuter i umrežen je na Internet, na adresi: www.gera.vrsac.com može pregledati tek urađeni Grozdanićev web-sait nazvanom "Alegorije" koji je zasad obuhvatio samo period njegovor rada između 1994. i 1999. godine uz mogućnost pretrage po obilju ilustracija, biografskih podataka i tekstova posvećenih njegovom radu.

Neophodnost izrade ovog novog medija opšte komunikacije planetarnih razmera kojoj pribegava sve više umetnika ogleda se, posebno u slučajevima radova koje prakticira i Živko Grozdanić Gera, u tome je da su oni nestalni i promenljivi na taj način da posle održavanja izložbe njihove instalacije prestaju da postoje kao "gotova umetnička dela" pa se pokazalo da je neophodno sačuvati ih kao na digitalnim zapisima, a web-sajt se danas upravo za to pokazao kao najpogodnije sredstvo kao u vreme konceptualne umetnosti što su bili foto ili video dokumentacije umetnika. Prednost web-saita je i ta što se on može uvek menjati i dopunjavati i što je dostupan praktično neograničenom broju korisnika - od pojedinaca do institucija koje prate umetničku aktivnost.

Ovaj prikaz aktuelnog rada Živka Grozdanića Gere ne bi bio dovoljan ako se ne ukaže na njegov ogromni aktivizam i na drugim poljima u najneposrednijoj vezi sa umetničkim stvaralaštvom a ima karakteristike "lokalnog delovanja u globalnim razmerama" i karakterističan je za umetnost devedesetih. Naime, Grozdanić se za sve ovo vreme pokazao i kao vrlo spretan organizator umetničkog života u Vršcu koji je okupio praktične sve vredne i značajne umetnike koji u ovom trenutku tamo žive i rade, poput, braće Zvonimira i Slobodana Santrača, Milana Blanuše, Vesne Tokin, Milana Pavlovića i dr. Uz to, on je jedan od pokretača i tamošnjeg znamenitog kulturnog časopisa "Košava" koji je znatno nadišao lokalne granice, rečju, Živko Grozdanić Gera je jedna od ključnih ličnosti, ako ne i najznačajnijih, koja je inicirala i realizovalo ono što je poznato kao "vršačka kulturna inicijativa". Ovaj svestrani aktivista kulturnog i umetničkog života ne samo svojim delom već i ukupnom aktivnošću (i to ne samo u gradu u kome živi) koju sprovodi u niz institucija - Narodnom muzeju, Konkordiji, Galeriji Aurora, časopisu Košava, organizaciji jugosloveskih umetničkih manifestacija, izdavačkoj delatnosti itd. gotovo da spada u tip "renesansnih" prirodi koji ima vremena, energije, dakako i znanja i talenta, da svaku od ovih oblasti ispuni gotovo besprimernim entuzijazmom koje ga dovode u red onih autora i umetničkih stvaralaca koje su na mnogostruke načine obeležile svoju epohu.

Jovan Despotović

Treći program Radio-Beograda, Beograd, 22.II 2000.