Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Voz naše sudbine / Putujuća skulptura

Nekolikim povodima je u apokaliptičnim devedesetim godinama u sadašnjoj Jugoslaviji pokretano pitanje smisla i sadržaja angažovanog umetničkog stvaralaštva. U osnovi, pokazala je povest umetnosti ovog veka, moguća su dva načina političke angažovanosti umetnika kroz njihovo stvaralaštvo. Jedan je apologetski kada se propagandistički glorifikuje političko stanje i ideološke tendencije u socijalnoj strukturi koje vladajući slojevi autoritarno uspostavljaju i normiraju. Suprotni je kritički kada se ti, opšte proklamovani politički ciljevi podvrgavaju oštrom preispitivanju, sumnjama ili direktnom negiranju pri poređenju sa faktičkim ideološkim i socijalnim stanjem u društvu. Naravno da je prvi slučaj od strane svakog režima uvek okarakterisan kao društveno pozitivan, afirmativan i politički najsnažnije podržavan. S druge strane, direktan kritički odgovor na dramatične izazove krajnje opasnog i ideološki neartikulisanog vremena kroz umetničko stvaralaštvo izaziva otvorene frustracije totalitarnih režima koji ubrzano traže načine da se ta vrsta javnog delovanja suzbije, pa čak i sankcioniše instrumentima državne represije.

Jugoslovensko postsocijalističko društvo nije izgradilo stabilne ustavne, političke, ekonomske, edukativne, kulturne i ostale parametre (koji definišu jednu civilizovanu zajednicu) te je stoga u punom zamahu, upavo sada, jedno opšte socijalno rastrojstvo koje pojedinca dakako i umetnika, pripadnika takve zajednice čine nemoćnim da izvan svoje profesionalne delatnosti utiče na promenu takvog stanja. Ono što ipak ostaje kao poslednja mogućnost je aktivni otpor, napor i hrabrost da se pruže jasni znaci nemirenja i nepristajanja.

Usred opšteg jugoslovenskog rata, masovnih ubistava, razaranja, bede, sveopšte izolacije sveta koja je pogodila treću Jugoslaviju, vršački umetnik Zvonimir Santrač je zamislio, i napokon uspeo da 1996. godine realizuje jednu od zasigurno najupečatljivijih i najznakovitijih ikona ovog vremena - železničku kompoziciju koja se sastoji od pet posebno prerađenih vagona koje u budućnost a neopozivo u kontrasmeru gura jedna parna lokomotiva postavljena na njegovom kraju. Ovaj rad Santrač je nazvao Balkanski voz (sudbine) a ta monumentalna, pokretna, upravo putujuća skulptura spravom je u kritici proglašena umetničkim znakom vremena. U tekstu pod tim naslovom Ješa Denegri je, između ostalog, istakao i sledeće:

A ukupni utisak cele ove (železničke i umetničke) "kompozicije" nosi neuporedivu i neporecivu sugestiju: direktnost, drastičnost, sirovost, grubost, brutalnost kakva prevazilazi sve što umetnička transpozicija može da postigne, a takav utisak postiže se tek kada predmeti i materijali progovore sami po sebi, svim svojim fizičkim svojstvima, svojim telesnim prisustvom, a ipak budu savladani i osmišljeni idejom, koncepcijom, energijom, ekspresijom svesne umetnikove i umetničke volje... No sugestija Santračevog voza moćna je ne samo zato jer se nameće enormnim dimenzijama predmeta, grubošću materijala, fizičnošćču prisustva u realnom i svakodnevnom prostoru (ne, dakle u galeriji nego na licu mesta, in situ, u ovom slučaju u vrevi železničke stanice). Ta je sugestija izuzetno jaka jer je ovo delo u stanju da na simboličnom planu ponudi i probudi mnogobrojne sasvim određene referencije. I to referencije na neke dramatične sadržaje kao što su prisilna putovanja, nasilna preselenja, sve moguće represije i torture (od uvođenja ogromnog broja ljudi u logore i stratišta u vreme drugog svetskog rata do nedavnih masovnih etničkih čišćenja...); sve, dakle, s neprikrivenim asocijacijama na prinudu, ugroženost, opasnost, na strah i patnju, mučenje i trpljenje, ukratko na sve ono katastrofalno i kobno što donose ratovi i njihove beskrajne neizlečive posledice.

Do sada je Balkanski voz (sudbine) prikazan na železničkim stanicama u Vršcu, Novom Sadu i Beogradu. Uvek uz najavu oficijelnog spikera preko staničnog razglasa: Balkanski voz sudbine upravo je prispeo na peron ova kompozicija je u oblaku vodene pare koju ispušta lokomotiva ulazila u stanicu dramatično stvarajući sliku jedne neminovne apokalipse koja sledi i koja je namenjena okupljenjim, nemoćnim posmatračima.

Ovaj voz se sastoji od pet slika koje čine jedisntvenu kompoziciju sa vagonima u kojima se umesto ljudi i uobičajenih roba nalaze razne opasne, smrtonosne, zastrašujuće naprave. U prvom vagonu, na samom početku kompozicije, montirana je ogromna kružna nazubljena testera koja nezaustavljivo i nemilosrdno reže sve što joj se nađe na putu, u sledećem su ogromni klinovi koji izgledaju kao da su direktno s neba kroz krov zakucani, potom se nalazi vagon ispunjen starim nabacanim naduvanim ogromnim kamijonskim gumama koje su se nakada upotrebljavale i za plivanje ili kao pojasevi za spasavanje a sada se pričinjavaju poput smrtonosnih zamki ili kao mrtvački kovčezi. Tu je prikačen i vagon natovaren kršem, možda baš onim kojim su starozavetni mučenici kamenovani, najzad u kompoziciji je i jedan stočni vagon napunjen slamom, pružnim pragovima i ekserima čiji su vrhovi okrenuti naviše tako da se u njemu ne može putovati. Ova zloslutna slika nesrće komponovana na taj način pričinjava se kao da dolazi poput svojevrsnog prokletstva koje nas neumoljivo i učestalo posećuje nemilosrdno podsećajići na stvarne, najdublje i majbolnije belege vremena.

Podatak da je sam Zvonimir Santrač imao i neposredno ratno iskustvo tokom devedestih godina (sa direktnim suočenjem sa smrću i vrlo skupo plaćenom ličnom cenom ratovanja) podiže uverljivost njegovog rada na izrazito visoku razinu. Brutalna ekspresija njegovog voza naše sudbine morala se najočiglednije temeljiti na neposrednom doživljaju koji je pri tome imao i direktne traumatičme posledice po samog autora.

Kada se jednom bude pravila konačna rekapitulacija umetničke faktografije koja je odslikavala naše ratno vreme devedesetih, uz Balkanski barok Marine Abramović koji je 1997. godine izveden na Venecijanslom bijenalu Balkanski voz (sudbine) Zvonimira Santrača zauzeće svakako najistaknutije mesto. I ako su mnogi umetnici koji su stvarali u toj dramatičnoj epohi bili itekako uznemirenih savesti, tek je mali broj imao potrebu (a i hrabrosti) da o tim događajima koji su fatalno kreirali našu sudbinu jasno i nedvosmisleno prozbori autentičnim i monumentalnim delima, a tek ih je nekolicina, poput Zvonimira Santrača, koji su na krajnje direktan i iskustven način o tome nemilosrdno svedočili.

Jovan Despotović

Naša borba, 19-20. septembar 1998