Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Tanja Ostojić

Kraj veka, kraj moderne, umetnost nakon svega, a naročito nakon kraja umetnosti, sve su ovo okviri različitog nivoa značenja u kojima deluje jedan specifičan duhovni svet ovog trenutka - postmoderna praksa posvemašnog, temeljnog, konačnog preispitivanja onih procesa u umetnosti koji su u pojedinim trenucima dominirali gradeći estetičku sliku nekih epoha moderne. Devedesete godine u plastičkim umetnostima donele su onu vrstu produkcije koja je zabeležila stanje hijatusa (zeva, procepa, raskola prema M. Šuvakoviću) unutar stvaralaštva diferenciranog, u osnovnim propozicijama govoreći, oko problema nove forme, tzv. formalizma nove ili druge moderne, odnosno, oko vrste i načina oblikovanja sadržaja promenjene duhovnosti u umetničkom predmetu koji se na način mekog pisma prenosi do današnjih recipijenata. Unutar ovih velikih tokova, unutar paralelnih svetova recentne umetnosti, smeštaju se pojedini izrazito izoštreni autonomni primeri rada koji pokazuju sasvim individualne, lične osobine povezane pre svega autorskim rukopisima u najnovijoj umetnosti.

Izložba "Lični prostor" Tanje Ostojić, produkovana u koautorstvu Saše Gajina postavljena u Galeriji 12+ umešta se prema prikazanim radovima u prostor između navedenih tokova današnje umetnosti. Tanja Ostojić (rođena u Užicu 1972. godine, diplomirala vajarstvo na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu 1995. kada je bila proglašena za studenta godine, danas je na postdiplomskom tečaju u istoj školi) i Saša Gajin (Beograd, 1965, bavi se fotografijom) načinili su zajednički rad-projekat podeljen prema propozicijama medija u kojima se izražavaju, ali i prepletenih prema zajedničkoj intenciji i kreativnoj srodnosti. Njihova uspešno uspostavljena stvaralačka relacija, odn. na nivou pojedinac-pojedinac u razmeni autorskih energija, ideja i shvatanja a prema jedinstvenom cilju, glavna je karakteristika ove izložbe.

Odnedavno je Tanja Ostojić privukla pažnju stručne javnosti i galerijske publike jednim radikalnim, provakitvnim i ekscentričnim postupkom u radu koji, iako izaziva različite komentare, ipak ukazuje redovno i na jednu ozbiljno postavljenu poziciju tog oblikovnog primera. Vrhunac dosadašnjeg njenog rada koji u biti nije pokazivao interes za uobičajenu medijsku ili stilsku kategorizaciju prema glavnim odrednicama umetnosti devedesetih, bio je statični performans izveden na otvaranju ovogodišnjeg, Drugog vršačkog bijenala mlade jugoslovenske umetnosti. Za tu priliku ona je tokom čina otvaranja Bijenala u tradiciji body-arta, potpuno naga i sa sasvim uklonjenim maljama sa tela i glave, posuta belim mermernim prahom upravo izložila sebe kao živu skulpturu - autoakt. Ovaj rad je zapravo vid telesne instalacije koja je načinjena samo za ovu priliku te je zbog toga za dokumentaciju rad snimio Saša Gajim i te se fotografije uz četiri serije sa radovima ove umetnice na sličnu temu vlastitog tela i nekih primera moderne sada prikazuju na ovoj zajedničkoj izložbi. Vršački performans Tanje Ostojić ukazao je na neka od tipičnih mesta umetnosti devedesetih. Jedno od nih je, kada je u pitanju medij koji se u radu upotrebljava, opredeljivanje za već od ranije poznati postupak, u njenom slučaju to je performas i body-art uz sasvim vidljivi otklon ili kombinaciju sa nekim od drugih instrumenata izraza. U ovom slučaju to je medij izlaganja vlastitog tela po kome se interveniše (otklanjanje malja, posipanje prahom) upisujući na taj način simboličke i ekspresivne sadržaje. Drugo je ambijentalizacija rada, i njegova u suštini instalacijska postavka, dakle sa promenljivim kontekstom grupne ili samostalne izložbe a za jednokratnu upotrebu. Treće je fotografisanje rada, prema ranijim razlozima u konceptualnoj umetnosti isključivo za dokumentarnu svrhu kada je snimatelj bio ili sam umetnik ili anonimni fotograf a danas je on sasvim ravnopravni učesnik - koator, u radu, njegov pomplementarni saradnik koji emituje isto tako vredne kreativne i estetičke ideje. Dakle od pasivnog dokumentariste u ranijim slučajevima, u ovom primeru nove umetnosti fotograf je vrlo živi i prisutni sudionik u događaju uz čiju medijsku podršku i pomoć rad umetnika otvara neke nove uglove posmatranja.

Sadržinski okvir rada Tanje Ostojić uz foto-medijsku potporu Saše Gajina, obuhvata iščitavanje novih značenja Maljevičevog rada poput "Crnog kvadrata na belo" i "Belog kvadrata na crnom". Osnova u njenom radu je njeno vlastito telo (bela osnova), a kvadrat je deo neobrijane kose najpre ofarbane u crno, a potom posute belim prahom (crni i beli kvadrat), što je posve neobična varijacija na temu poznatih slika iz istorijskog perioda modernizma, što je dakako, još jedno od karakterisitičnih mesta umetnosti devedesetih godina. Na fotografijama Saše Gajina ova, u suštini oštra konfrontacija oblika (jasno ocrtanog kvadrata) i boje (crno-belo), ublažena je posebnim postupkom izrade slike u kojoj se obostrani kontrast redukuje do istih valerskih vrednosti. Kreativni momenat u fotografijama i foto-sekvencama Gajina naglašena je očiglednom razmenom kreativnih i intelektualnih energija između njega i Tanje Ostojić. Ovaj odnos ima i druge potencijale o kojima Gajin iznosi sledeće: "Prihvatiti tuđe ja u sebe, zagledati se u tuđe oči, um i srce, osećati pulsiranje tuđe podsvesti, ujedno su uslov i svrha ulaska u paralelne svetove ljudskih duša... Komunikacija iz pozicije izolovanosti, sedenje ispred ekrana, virtuelno prisustvo drugog, reflektuje principe razdobljene, isposredovane i sputane komunikacije.".

Trenutni umetnički par Tanja Ostojić i Saša Gajin su na ovoj izložbi ukazali na potrebu drugačijeg čitanja radova najnovije produkcije devedesetih izvan poznatih metoda mekog pisma, stroge misli, bliskog tumačenja, teškog pisanja. Na tom tragu imperativne promene diskursa u teoriji i kritici današnje umetnosti ova izloža stoji kao jasno upozorenje.

Jovan Despotović

III program Radio-Beograd, Beograd, 22.10.1996