Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Na kraju

Protekla decenija za nekadašnju i postojeću Jugoslaviju bila je pogubna u svakom pogledu: ratovi, masovni egzodusi, etnička čišćenja, potom intrevencija NATO alijanse, najzad izolacija međunarodne zajednice u svim domenima od političke, preko ekonomske do kulturne, doveli su do nekih od trajnih posledica za ovdašnji društveni sistem. Svet je za to vreme preplavljen slikama i informacijama koje stvaraju predstavu da je ovde život izgubio smisao, da je ova samo/izopštena nacija prekinula veze sa realnošću, da je nestao pojam o civilizacijskim dostignućima na mnogim planovima i u mnogim oblastima koje u današnjem svetu dominiraju. No, politički obrat nastao septembra-oktobra meseca kada je svrgnuta poslednja diktatura u Evropi, naglo je vratio međunarodnoj zajednici interes za zbivanja u Jugoslaviji, upravo za onu drugu koja je sve to vreme postojala ali nije bila dovoljno vidna. Sada je neophodan njen postepeni povratak u svet. Razumljivo je što je pažnja zasad usmerena pre svega na aktuelne političke procese, ali je isto tako važno razumeti da se za sve to vreme ovde postojali i ona kultura i stvaralaštvo koji su na krajnje otežan način (ne samo zbog spoljašnje izolacije već i zbog unutrašnje koja je katkada bivala pogubnija) održavali korak sa svetom umetnosti. Povremeno pojavljivanje jugoslovenskih autora iz raznih oblasti (filmske, muzičke, pozorišne, likovne, literarne i dr.) odavalo je slabe signale da je uprkos svemu ovde nastajala umetnost sa civilnim karakteristika koja se suprotstavljala militarizmu vlasti, da je upravo takvo stvaralaštvo u svom jeziku održalo neposredni kontakt sa svetom i da će se, kada se taj dramatični period prevaziđe, ono vratiti na mesto koje mu pripada i koje je nekada imalo.

Izbor autora za ovu izložbu - Jasmina Kalić, Dušan Petrović, Srđan Apostolović, Vahida Ramujkić, Lana Vasiljević, Nikola Pilipović i Ivana Popov - želi upravo da ukaže na činjenicu da je ovde sačuvan estetički dignitet stvaralaštva i pored krajnje nepovoljnih radnih i životnih uslova umetnika, da su slika i duh epohe zadržale osnovnu konturu kontinuiteta sa likovnom umetošću osamdesetih godina te da su se tradicionalni mediji, poput slikarstva i skulpture, iz unutrašnjih razloga i potreba preobrazili prema novoj/drugačijoj prizornosti, narativnosti i oblikovnosti devedesetih koja je i nadalje ostala inovativno i kreativno otvorena gradeći istinski pluralističku scenu na kraju veka (i milenijuma). Otuda i naziv izložbe – Na kraju ne podrazumeva samo vremenski završetak jednog po formi i sadržini u umetnosti velikog stoleća, već i svojevrsnu rekapitulaciju ili rezime njenih najvažnijih procesa. Nadamo se da se dobro vidi da je umetnost uspostavila novu kreativnu relaciju sa avangardama s početka veka (poput ekspresionizma), da se uporedo sa postmodernom paradigmom formira nova/drugačija plastička situacija na temeljima modernističkog formalizma (konstruktivizma, na primer), da je njena utopistička ideja takođe zadržala vitalnost u oblikovnom polju i kod najmlađe generacije aktera... To dakako nije ni iscrpni ni potpuni inventar zbivanja na ovdašnjoj aktuelnoj likovnoj sceni protekle decenije bogatoj događajima i pojavama u svim sferama – od medijske i tehnološke do formalno-plastičke i semantičke.

Može se primetiti da narativi koji se iščitavaju iz radova ovih umetnika nisu direktno kritični prema realnosti u kojoj su nastali – što bi se ponajpe moglo očekivati. Ali, njihova sadržina upućuje na evidentno kolektivno stanje duha onog dela građana koji su takođe na najdirektniji način trpeli posledice desetogodišnje destruktivne političke vlasti. Preplitanje - cross-over tih najdubljih trauma koje stoje u temelju umetničkog iskustva ovih autora i njihova oblikovna ekspresija kao dokaz o očuvanoj unutrašnjoj vitalnosti sa poznatom slikom dramatične stvarnosti, ubedljiva je znakovnost oslabljene, ali ipak, kako vidimo, postojeće i čvrste polazne pozicije kojom se novo jugoslovensko stvaralaštvo i ovom prilikom uključuje u međunarodni umetnički sistem. Izložna Na kraju stoga ukazuje i na to da se umetnost danas zasigurno nalazi na jednom novom početku.

Jovan Despotović

En fin,Galerie de L’UNESCO, Pariz, decembar 2000. (pred.kat.)