Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Marina Vasiljević-Kujundžić

Početak poslednje decenije ovog veka u umetnosti očigledno nije obeležen velikim i jasnim znacima promena oblikovnih shvatanja, kakav je bio slučaj sa prethodnom dekadom kada se odigrao jedan od najuzbudljivijih umetničkih preobražaja novijeg vremena. No, ako nismo u prilici da nadalje pratimo temeljne zamene umetničkih ciklusa, zasad - ono smo u izvanrednoj mogućnosti da evidentiramo pojavu još jedne nove generacije umetnika koja je vanredno dobro razumela pouke prethodne plastičke obnove što je u uslovima beogradskog vajarskog kruga poprimila ponajbolje karakteristike, a u pojedinim njenim primerima, čak i u međunarodnim relacija koje se uspostavljaju na velikim izložbama poput bijenala u Veneciji, Sao Paolu ili Sidneju.

Marina Vasiljević-Kujundžić jeste novo ime u ovom smislu, i ona spada među najzanimljivije autorske pojave iz te generacije. Završila je Fakultet likovnih umtnosti u Beogradu, i sada je na postdiplomskim studijama na istoj školi, ovo joj je treća (u Galeriji KNU), odnosno prva prava (pošto je do sada dva puta izlagal sa još dvoje umetnika).

Osnovni sadržaj njenih skulptura kreće se u traženju adekvatne prostorne relacije samog rada što je bitno mesto umetnosti osamdesetih godina, i formalno postavljanje problema mogućnosti materijala (drvo, mesing, gvožđe, poliester, terakota) u srž njenog dela čiji plastički i vizuelni sklop ide za tragom striktnih autorskih intencija, formiranja predstave mitskog, te posebno, kako je to uočila Lidija Merenik, za temom pajsaža i predstave zamka u tom okviru. U njenim ambijentalnim, velikim radovima kao i u malim, gotovo maketama, dominira jedno izuzetno skulptorsko osećanje za materijale, prostor i svedenost boje, za veštačke materijale sa tek mestimično naglašenim kolorističkim intervencijama koje takođe potvrđuju onaj poznati senzibilitet za aktuelno plastičko vreme.

Marina Vasiljević-Kujundžić se čvrsto drži onih umetničkih projekata ovoga veka koji su bivali pre svega okrenuti imaginativnom, utopijskom, začudnom i čulnom. Ovakav sled kritičkih pojmova koji definiše sadržaj njenog dela ponajbliže upravo i odgovara njenom senzibilitetu istraživača u zaklonjenim kreativnim oblastima, manje dostupnim intelektualnim, logističkim i analitičkim aktivnostima, više senzibilnim interferencijama i sudelovanjima u njenim privatnim doživljajima punim osećanja i volje za izvornim pepoznavanjem vizuelnih i poetskih svojstava ovog veka. Ova skulptura se nameće kao vrlo naglašeno nastojanje da se ta linija u aktuelnoj umetnosti osveži i ojača, još jednom istakne i samim delom dovede do njenih najviših plastičkih vrednosti.

Jovan Despotović

Moment 23/24, Beograd, 1991. (objavljen 1995)