Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Kritičari su izabrali ’83 / Mrđan Bajić, Tahir Lušić, De Stil Marković

Povratak manipulaciji materijalom u procesu kreiranja, pojavio se kao zajednička osobina među umetnicima najmlađe generacije. Stvaralački poduhvat autora koji su pristigli na talasu novovalnih umetničkih zbivanja sa početka devete decenije bez izuzetka su usmereni prema proizvodnji umetničkih predmeta sa novim sadržajima. Obnova materijalne postavke rada izazvala je i dve bitne promene u odnosu na umetnost prethodnih decenija: u fizičkom sloju dela plastičke postavke su ili sasvim neinhibirano preuzele neke od elemenata formalnih rešenja već poznatih u istoriji umetnosti, ili je suprotno ovome, izgrađena sasvim nova strukturalna i semantička slojevitost; u tematskom domenu nova stvaralačka atmosfera primećuje se i po prenaglašenim introspektivnim tendencijama kada novi autori iz svojih krajnje privatnih, čak intimnih svetova transformišu sadržaje do autentičnih vizuelnih prizora. Tipovi razumevanja problema i intencija novog umetničkog rada doveli su do toga da se u Beogradu dosta jasno artikulišu tri osnovne linije. Otuda je nastao ovakav izbor umetnika sa prevashodnom namerom da se kroz ova tri primera, koji su verovatno najčistiji na beogradskoj sceni u tom pogledu, ukaže na tri zasebne poziciji i istovremeno da se pokušaju objasniti, u obimu raspoloživog prostora, neki njihovi činioci uslovljeni sredinama iz kojih potiču, ili su pak izraz promenjenih tokova aktivnosti umetnika u recentnoj stvaralačkoj klimi.

U čemu se sastoji njihova specifičnost uprkos činjenici da im je očigledna zajednička pripadnost krugu autora tzv. Novog prizora? Najpre, tu je razlika u vrsti obrazovanja i profesionalne spreme: Mrđan Bajić i De Stil Marković su potekli sa Fakulteta likovnih umetnosti – jedan je studirao na skulptorskom odseku, drugi na slikarskom, Tahir Lušić je, međutim, umetnik drugačijeg interesovanja i porekla; budući da je istoričar umetnosti, njegova svest kao umetnika određena je upravo preciznim saznanjem o onim kretanjima koja su u strukturi i značenju likovnog dela označavali pomeranja u pravcu uvek novih sistema. Zatim, Lušić i Marković su svoju početnu umetničku delatnost i javnu izlagačku praksu započinjali u okviru Likovne radionice Studentskog kulturnog centra, prema čijoj su se aktivnosti različito odnosili. Lušić je tako svoje stavove sa početka 80-tih izgrađivao na izvesnom negiranju i suprotstavljanju tadašnjoj opštoj atmosferi koja je umnogome bila neposredni nastavak umetničkog aktiviteta iz prethodne decenije. Marković se suprotno njemu, čvrsto nadovezivao i određivao upravo na takav oblik delovanja kada je, sem što je „pravio“ umetnička dela, istovremeno upražnjavao i sasvim jasne vidove različitog medijskog rada, destrukcije i ironizovanja unutar samog dela uz pojačano društveno i ideološko delovanje. Bajić je u odnosu na sam umetnički objekat, moglo bi se reći, najtradicionalniji u poređenju sa ovom dvojicom. Dosledno i uredno školovanje uz sam temperament ovog autora koji je odgovarao edukativnom tipu što se tamo neguje, i naravno, i izvanrednu prefinjenost rada, zapravo mu je omogućilo da vrlo brzo, još za vreme studija, izgradi jasnu i prepoznatljivu formulaciju dela.

Sva trojica se izražavaju u različitim vidovima. Dok Tahir Lušić pravi velike kartonske panoe sa bizarnim prizorima jedne ekscentrične i lažbe figuracije, dotle se u novijim radovima De Stil Markovića primećuje afinitet prema instalacijama – prostorno površinskim radovima na liniji sofistifikovanih subjektivnih projekcija. A ako je Mrđan Bajić prevashodno skulptor, u osnovi njegovog rada veoma je prisutna i želja za crtanjem, za rešavanjem odnosa u nivou ravnine, i paradoksalno je, njegove plastičke postavke otkrivaju osobine trodimenzionalnog rešenja.

U radu jednog autora, Bajića, osnovni utisak koji se podstiče kod gledaoca je nastojanje da u minijaturama načinenim od različitih materijala (platno, poliester, terakota, akrilik) ostvari jedan intimni zapis o nekim stanjima i životnim nazorima. Kod drugog, Lušića, silina egzerkucije dela, njegova glasna retoričnost i koloristička turbulentnost ustvari su refleks namere da se umetnost doživi i prikaže kao oblast erudicije, istorijskih spoznaja i poznavanja njenih kontinuiteta i prekida, vrednosti i tokova. Treći, Marković, čije ogromne, višedelne bitumenskee slike tamnih predstava na rubu ikoničke egzistencije, destabilizuju tradicionalni pojam kvaliteta i klasičnost umetničkog objekta, očigledno želeći da ispolji druga shvatanja o umetnosti, počesto se otvoreno podsmevajući umišljenim mogućnostima i ozbiljnoj nadmenosti koje su dospele iz nekog drugog vremena.

Dakle, reč je o tri autora i tri stava. Slobodno ili laičko opredeljivanje samo za neki od ovih modela bio bi odraz jednog mogućeg odgovara na pitanje šta je umetnost danas. Problemi koji su ponovo postavljeni pred tumače i procenjivače oko razumevanja karaktera umetnosti, njenih vrednosti i stvarnog značenja u ovom vremenu sasvim promenjene konstitucije, ovim aktivnostima pokrenute su na različite načine. Svakako da još nije trenutak i za definisanje odgovora, ali je zato već sada jasno da će buduća razrešavanja ovih nepoznanica morati da uzmu u obzir i navedena shvatanja. Iz jednostavnog razloga: svi su oni u najdubljoj povezanosti sa istinskim i dominantnim osobinama svog vremena koje su materijalizovane i kroz ovakve predmete umetnosti.

Jovan Despotović

Kritičari su izabrali, Likovna galerija Kulturnog centra Beograda, decembar 1983 – januar 1984 (pred. kat.)