Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

ISPOD I IZNAD/ SLOBODANKA STUPAR

Kada je Žak Derida još jednom pokrenuo problem jezika i njegove reprezentacije to je odmah postalo toliko podsticajno da je bilo samo pitanje vremena kada će se preseliti u sve druge forme tekstualnog ili vizuelnog izražavanja, najpre filozofa a potom i umetnika. Naravno da je bazična oblast ove škole, poznate kao dekonstrukcija, bila i ostala filozofija, a uz nju, kao neka vrsta večite pratilje, a i svojevrsno polje za proveru teorijskih konkluzija bio je književni tekst. No, od kada je u vizuelnoj umetnosti postalo legitimno (i nezaobilazno) da se takođe govori o njenom 'jeziku' Deridini dekonstruktivistički postulati najednom su postali obavezni u kritičkim i teorijskim diskursima o pojedinim praksama i u ovoj kreativnoj disciplini – vizuelnoj tekstualizaciji.

Izdvajanje elementarnih metafora i drugih figurativnih sredstava, ili jednostavnije – dekonstrukcija, postalo je adekvatno sredstvo za razumevanje i tumačenje recentnog vizuelnog stvaralaštva. Posebno u slučajevima ako je autor, a to je čest slučaj, pa i u primeru rada Slobodanke Stupar, od 'klasičnog' likovnog izraza, koji duguje akademskom obrazovanju, prešao u polje vizuelnih, ili tačnije – jezičkih istraživačkih praksi i semantičkih sklopova koji se unose u njihov rad. Taj pasaž je u njenom slučaju bio logičan jer je i sam grafički medij u radu Slobodanke Stupar bio slobodno primenjivan, bliži eksperimentu nego ponavljanju uobičajenih standarda proizvođenja radova. Ona se, dakle, već na samom početku umetničke delatnosti uputila preispitivanju mogućnosti likovnog izraza.

U umetnosti to je praktično značilo zanemariti klasični jezik ekspresije i doći do čiste, samopotvrđujuće slike koja se gledaocu obraća samo svojim značenjem bez obzira na formu koju trenutno poprima. Ta direktna komunikacija, zapravo izaslanje vizuelnih i mentalnih podsticaja ima vlastita pravila koja svaki autor projektuje za sopstvene potrebe. Za postizanje onog cilja koji je umetnik inicirao na samom početku produkovanja dela bile su potrebne i nove tehničko-tehnološke postavke rada. Realizujući svoje oslikane polutransparentne papire Slobodanka Stupar je u ranijim fazama upravo nastojala da razbije njihovu dvodimenzionalnost, da prodre kroz njihovu površinu i uvede gledaoca u prostor, u instaliran ambijent radova-listova. Krećući se između tih polu-prozirnih ’zavesa’ gledaoci su mogli da jasno vide u kom se pavcu kreće njeno kreativno i vizuelno interesovanje.

Spajanjem nepomirljivog, a da bi se pratio neki diskurs (u ovom slučaju vizuelni), mora se doći do otklanjanja ili zaobilaženja uobičajenog razumevanja – ’razuma’, da bi se nešto ’videlo’, mora se plastički narativ svesti na prag prepoznatljivog da bi on uopšte bio ’uočen’ u formi nekog novog dela. Slobodanka Stupar se poslednjih godina upravo bavi tom vrstom produkovanja rada. Iz tog, novog razumevanja funkcije rada nastali su i radovi na ovoj izložbi kao samodovoljne strukture smisla, ili uspostavljanja obima njihovog autoznačenja.

Moguće je razlikovati dva osnova tipa radova Slobodanke Stupar koje ovde vidimo. Jedan je statičan i ima daleke odjeke u njenim grafičkim početcima, kako je već napomenuto, jer se u toj vrsti radova pojavljuju, makar rudimentarno, elementi tog medija. Na primer, nešto što bi ličilo na grafičke ploče oblikovano je u knjigu „Sta je Subjektil“ koju je moguće 'prelistavati' i pratiti njen dekomponovani sadržaj sačinjen od razlomljenih reči koje se prepliću, rasprostiru na nekoliko listova, dijagonalno, unatrag ili na neki drugi način ispisanih (urezanih kao u neku grafičku podlogu). Tu je i jedna zidna instalacija „Time is Now“ koja u sebi sadrži crnu bitumen masu koja liči na pastu koja se pre otiskivanja nanosi na ploču za stampanje grafike. I sama faktura te mase podseća na njeno 'umešavanje' do potrebne gustine pre (nanosenja na plocu i ) stavljanja pod presu.

Drugi je pokretan jer ima izgled video radova koji u suštini, u ovom slučaju, nisu tako mišljeni ali imaju njihovu sintaksu. Ovih nekoliko video instalacija – ’What is a Subjectile’, ’Horizontal-Vertical’, ’ Sugar Life’ i ’Wow’, pomeraju percepciju i kogniciju nekog umetničkog rada u pravcu uočavanja, prepoznavanja i razumevanja primarnih vizuelnih elemenata – putem fragmenta lika, oblika, ponavljajućih pokreta uz dodatak isto tako rudimentarnih formi repeticija glasova, zvukova, pokreta, grimasa, čitanja fragmenta teksta (Jacques Derrida: Forcing the Subjectile) i dr. To nam pomaže da se krećemo istim putem kao i autor dok je produkovao ove radove stavljajući najpre sebe, a potom i posmatrače i ispod i iznad njih, između njihove ekranske slike i aktivnosti koju vidimo. Sam rad je ovde proces, postupak njegovog nastajanja i oblikovanja u likovno i vizuelno delo. Proces nastanka rada je sam rad. Deo Deridovog teksta koji se izgovara u radu ’Šta je subjektil’ glasi: Koncept pripada kodu slikarstva i odnosi se na ono sto se na izvestan način nalazi ispod (sub-jectum) kao substanca, subjekt ili sukubus. Smešten između onog sto je gore i onog sto je ispod, on je istovremeno i nosilac i površina, ponekad je takođe i materijal slike ili skulpture, sve ono između što može da se izdvoji od oblika kao i od značenja i reprezentacije....

Ukoliko ovako vidimo stvari, uvereni smo da su ovi radovi Slobodanke Stupar svojevrsni vizuelni eseji nastali iz pojedinih tekstova Žaka Deride. Tako smo ujedno stigli i do početnih konstatacija ovog prologa.

Vizuelna umetnost se smatrala sredstvom za ’izražavanje’ doživljenog. Danas je ona, posebno u primeru rada Slobodanke Stupar, tehnološki kanal za prenošenje autorovih optičnih senzacija i dekonstruisanih narativa. Na gledaocu je da posle primanja vizuelnog (i zvučnog) nadražaja rekonstruiše integrisani verbalni i vizuelni jezik izražen rečima, zvukom i pokretom. U tome mu pomaže izuzetna jednostavnost, zapravo ’čitljivost’ ovih radova koji komuniciraju na vizuelnoj osnovi sa krajnje jednostavnim elementima. Njihovo razumevanje nije opterećeno tehnološkim ili značenjskim enigmama koje je Slobodanka Stupar vrlo svesno i vrlo prilježno izbegla, već upravo na uspešno stabilizovanim osnovama smisla.
Kako vidimo, centralni kreativni poriv Slobodanke Stupar je sinteza reči i slike, proces stvaranja verbalne ikone, zapravo traganje za nečim što se nalazi između njih a ispod je kreatinvog subjekta (sub-jektum, za kim se i traga na ovoj izložbi našta ukazuje i njen naziv) autora a iznad značenja oblika tj, njegove vidljive i retoričke pojavnosti. Tu se autorka potpuno naslanja na Deridino tumačenje dekonstrukcije jezika, sada prevedenog u sliku i vizuelnu predstavu koja gradi posmatrani prizor.

Da li je dekonstrukcija u stvari preispitivanje? U ovom slučaju kreativne prakse očigledno da jeste. Jer njome autorka ne samo da stvara određeno delo već dovodi u pitanje ili naglašava značenje pojedinih reči izazivajući gledaoca da prekopava po vlastitim trezorima znanja, sećanja, osećanja... Slobodanka Stupar je izbegla sve moguće nesporazume oko smisla što je svesno izostavljeno iz njenog dela, jer je on, već na prvi pogled, jednostavan, nimalno enigmatičan, provocira isključivo iskustva lagerovana u sećanjima i osećanjima posmatrača. Svojim radovima ona ih usmerava prema elementarnom, prema prauzoru, praslici, prareči, prema često zaboravljenim ili potisnutim iskustvima davno uspostavljenih relacija sa svetom realnosti (dodirom, vidom, sluhom). A taj njen artificijelni svet je samo mapa mogućih kretanja kroz sećanja na prošlost, individualnu ili kolektivnu, umetničku ili prozaičnu, stvarnu ili izmaštanu, zaboravljenu ili duboko urezanu u iskustvu kojom se možemo kretati u raznim pravcima a između onoga što je – napred i nazad, gore i dole, iznad i ispod, značenja i reprezentacije...

Jovan Despotović

Prodajna galerija ’Beograd, Beograd, mart 2011. (pred. kat.)