Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Branka Kuzmanović

Izgled i mogućnost nekog izlagačkog prostora tokom poslednjeg perioda za umetnike postali su od izuzetno velikog, katkada i presudnog značaja. Smisao instalacija - promenljivih umetničkih objekata u zavisnosti od složenih uslova prostora, zasniva se na direktnim parametrima i fizičkim zadatostima galerijskog prostora u kome se one trenutno i neponovljivo postavljaju. A u zavisnosti od takvih karakteristika, autori odlučuju o konačnom izgledu tih svojih radova, te su oni očigledno i promenljivih svojstava kada se postavljaju u različitim prostorima. Tako dobijene celine najčešće se posmatraju i tumače kao jedinstveni ambijenti, a sama umetnost koja se tu izlaže, odnosno dela koja se za samo jednu priliku instaliraju - poprimaju upravo ambijentalni smisao kod generacije mladih umtnika kod koji je ovaj postupak veoma izražen i govori zapravo o vrlo naglašej estetskoj dimenziji koja konačno i određuje krakater i nivoe značenja njihovih radova.

Toj vrsti istraživanja prostornog uticaja na delovanje umetničkog predmeta devedesetih posvećena je i izložba "Diskontinuitet kontinuiteta" Branke Kuzmanović. Ona je po sredini Galerije Doma omladine postavila niz vertiklanih, transparentnih PVC folija koje međusobno stoje pod različitim uglovima i na njima su izvedene tek minimalne monohromne linijske intervencije u duhu geometrijskih crteža. Providna folija na kojoj su oni izvedeni omogućava da se ovaj rad - ambijentalna instalacija, posmatra iz mnogobrojnih pozicija izvan ili unutar prostora samog dela čime se neprekidno i beskonačno, u zavisnosti od mesta posmatranja menja njihov izgled, a čime se proizvodi utisak mnogostrukosti ovako izvedenog umetničkog predmeta. Na taj način dobija se upravo jedna promenljiva celina koja sada ne samo da se menja usled samog koncepta autora koji je svesno projektovao mogućnosti permanentne promene prizora, već i usled kretanja posmatrača oko ili unutar dela, a to sve ostavlja i utisak dinamičnosti ovog rada sa mnogobrojnim stanjima, konfiguracijama, prostornim crtežima ili fizičkim oblicima. Dakle, u samom definisanju ili određivanju oblika nekog umetničkog dela ne samo da primarno učestvije sam autor, već i posmatrač vrlo aktivno, kretanjem kroz izlagački prostor utiče na oblike njegovog pojavljivanja. Na ovoj dvostrukoj komponenti Branka Kuzmanović gradi jedanu zanimljivu poetiku umetničkog dela, u suštini bliskoj geometrijskoj umetnosti ali i sa veoma naglašenim dinamičkim prostornim i ambijentalnim osobinama (komponentama).

U opštoj strategijskoj potrebi jednog novog redefinisanja umetničkog predmeta, o čemu smo na početku govorili, Branka Kuzmanović očigledno učestvuje sa istom vrstom kreativnog senzibiliteta toliko karakterističnim upravo za njenu generaciju umetnika, ali i sa specifičnim odrednicama samog sadržaja bića umetnosti, njenih jezičkih osobina koji ovaj rad određuju kao jedinstven na našoj likovnoj sceni. Otuda je i sistem njegovih složenih vrednosti postavljen na visokim estetičkim i teorijskim premisama.

Jovan Despotović

III program Radio-Beograda, Beograd, 13.5.1996