Umetnik

Jasmina Čubrilo

Prati umetnika

Pretraga

Privatni život kao slikarstvo kao umetnost

All of us were and are lost, and know it, and we simply

try to set­tle in­to our lost-ness as comfortably as we can

Mun­tean/Ro­sen­blum



Op­šte je me­sto da ne po­sto­ji ne­ki kon­zi­stent­ni ‘lo­ok’ sa­vre­me­ne umet­no­sti, od­no­sno da kon­cep­ti i prak­se sa­vre­me­ne umet­no­sti tvo­re mre­žu fluk­tu­i­ra­ju­ćih formi i po­zi­ci­ja, od­no­sno perm­a­nent­no me­nja­ju­ću kon­ste­la­ci­ju ko­ja ne­ma ne­ki pre­po­zna­tljiv, za­o­kru­že­ni, fik­si­ra­ni ili ko­nač­ni ob­lik. U tom smi­slu, sa­vre­me­ni svet umet­no­sti pre­po­zna­je sli­kar­stvo kao jed­nu od mno­go­broj­nih formi umet­no­sti ko­ja, do­du­še, ima iza se­be ve­o­ma du­gu i u ne­kim tre­nu­ci­ma bur­nu isto­ri­ju afirm­a­ci­je, do­mi­na­ci­je i ospo­ra­va­nja, ali ko­ja, bez ob­zi­ra na to, još uvek po­se­du­je i po­ka­zu­je ka­pa­ci­tet da se re­a­li­zu­je kao ‘sa­vre­me­na’ i kao ‘au­ten­tič­na’. S ob­zi­rom na sklo­nost da se sli­kar­stvo, ako ne sa­svim, ono bar do­brim de­lom i sa­svim si­gur­no ne po pr­vi put po­sma­tra kao is­cr­plje­na op­ci­ja, tim pi­ta­nje šta je to što sa­vre­me­nom sli­kar­stvu da­je kre­di­bi­li­tet, zna­če­nje, zna­čaj, po­zi­ci­ju u sa­vre­me­nim to­ko­vi­ma umet­no­sti i kul­tu­ri, ma ka­ko zvu­ča­lo kao op­šte me­sto ili kao ne­ka vr­sta ever­grin stan­dar­da li­kov­ne kri­ti­ke, isto­ri­je umet­no­sti ili pi­sa­nja o umet­no­sti uop­šte, i da­lje se, za­hva­lju­ju­ći ‘op­stan­ku’ sa­me sli­kar­ske prak­se, na­me­će kao ak­tu­el­no.

Isto­rij­ski gle­da­no, ve­li­ki iza­zo­vi sli­kar­stvu pred­sta­vlja­le su mo­guć­no­sti no­vih re­pro­duk­tiv­nih teh­ni­ka — pr­vo fo­to­gra­fi­je, pa on­da fil­ma i vi­dea s jed­ne stra­ne, dok su to s dru­ge bi­li umet­nič­ki po­kre­ti ko­ji su is­pi­ti­va­li kon­ven­ci­je mo­der­ni­zma i nje­go­vih in­sti­tu­ci­ja, od­no­sno ko­ji su na nov na­čin do­vo­di­li u ve­zu ži­vot i umet­nost (pri­me­ra ra­di per­form­ans, land art, kon­cep­tu­al­na umet­nost). Do­u­glas Crimp je 1981. go­di­ne pi­sao da je je­di­ni na­čin na ko­ji bi sli­kar­stvo mo­glo da bu­de po­dr­ža­no kao le­gi­tim­na umet­nič­ka prak­sa je­ste par­ti­ci­pi­ra­njem sli­kar­stva u raz­vi­je­noj in­sti­tu­ci­o­nal­noj kri­ti­ci ko­ja je ge­ne­ral­no pod­sti­ca­la ra­di­kal­ne umet­nič­ke po­kre­te u go­di­na­ma ko­je su pret­ho­di­le.1 No, za mno­ge kri­ti­ča­re i ku­ra­to­re po­nov­ni pro­cvat i sa­mo­u­ve­re­no pri­su­stvo sli­kar­stva u umet­no­sti 80-ih XX ve­ka ozna­ča­va­li su, pre­ma re­či­ma Ja­so­na Ga­i­ge­ra ”tri­jum­fal­nu kon­so­li­da­ci­ju ugro­že­ne umet­nič­ke tra­di­ci­je i od­luč­no od­ba­ci­va­nje opo­zi­ci­o­nog du­ha ko­ji je do­mi­ni­rao pret­hod­ne de­ce­ni­je”.2 Či­ni se da sli­kar­stvo da­nas re­flek­tu­je opet ne­ku vr­stu ”kon­so­li­da­ci­je ugro­že­ne umet­nič­ke tra­di­ci­je”, ali i da za­dr­ža­va, ka­ko i Barry Schwabsky pri­me­ću­je, od svog ”mo­der­ni­stič­kog i kon­cep­tu­al­nog bac­kgro­un­da ve­ro­va­nje da sva­ki umet­ni­kov rad tre­ba da za­u­zme po­zi­ci­ju da sli­ka ni­je sa­mo sli­ka već i re­pre­zen­ta­ci­ja ide­je o sli­kar­stvu/sli­ci”.3

Mar­ga­re­ta mi je na­kon svo­je pret­hod­ne sa­mo­stal­ne iz­lo­žbe na ko­ji­ma je iz­lo­ži­la fo­to­gra­fi­je i vi­deo in­sta­la­ci­je, od ko­jih je jed­na bi­la teh­nič­ki do­sta zah­tev­na, re­kla ka­ko se po­že­le­la da sli­ka, dru­gim re­či­ma, da br­zi me­dij da za­me­ni spo­rim, hlad­ni to­plim, ma­ši­nu te­lom, di­gi­tal­ni za­pis po­te­zom ru­ke. Ta­ko je na­stao ma­te­ri­jal — sli­ke i ani­mi­ra­ni fil­mo­vi — za iz­lo­žbu Če­ti­ri pri­če o na­ma. Sli­ke su na­sta­ja­le pa­ra­lel­no sa di­gi­tal­no ani­mi­ra­nim fil­mo­vi­ma, kao ne­ka vr­sta ‘sle­pog po­lja’ ovih ani­ma­ci­ja ili kao nji­ho­vi kom­ple­men­tar­ni frag­men­ti. Ve­za iz­me­đu na­sli­ka­nih sli­ka i ani­mi­ra­nih sli­ka mo­že bi­ti di­rekt­ni­ja (pri­me­ra ra­di sli­ka Ka­fe vs. Tre­ća pri­ča iz Če­ti­ri pri­če o na­ma i sli­ka U ku­pa­ti­lu vs. Če­tvr­ta pri­ča iz Če­ti­ri pri­če o na­ma) ili la­ba­vi­ja, sve­de­na na po­na­vlja­nje de­ta­lja (Noć u ho­te­lu vs. Dru­ga pri­ča iz Če­ti­ri pri­če o na­ma), ili na te­mat­sku po­ve­za­nost (Od­la­zak u cir­kus i Upo­zna­va­nje pri­ro­de vs. Pr­va pri­ča iz Če­ti­ri pri­če o na­ma). Obič­no se uzi­ma da fo­to­gra­fi­ja, film, vi­deo i ak­tu­el­ne di­gi­tal­no ge­ne­ri­sa­ne sli­ke de­lu­ju i kao ka­ta­li­za­to­ri pro­ce­sa kri­tič­ke re­flek­si­je o gra­ni­ca­ma i mo­guć­no­sti­ma sli­kar­stva. Me­đu­tim, Me­gi­ne naj­no­vi­je sli­ke sva­ka­ko se ba­ve kri­tič­kim pro­mi­šlja­njem mo­guć­no­sti sli­kar­stva, ali one su kroz ovaj pro­ces još vi­še usme­re­ne na is­tra­ži­va­nje i kri­tič­ko pro­mi­šlja­nje pri­ro­de, gra­ni­ca, po­ten­ci­ja­la i is­ho­di­šta sli­ka ko­je su pro­iz­ve­li no­vi me­di­ji. U ovim sli­ka­ma na­la­ze se ‘pod­met­nu­ti’ de­ta­lji ili ce­li­ne ko­ji upu­ću­ju na u su­šti­ni du­ho­vi­tu in­ter­pre­ta­ci­ju kom­pi­li­ra­nih raz­li­či­tih te­o­rij­skih raz­ma­tra­nja pri­ro­de i su­šti­ne sli­ke — pri­me­ra ra­di, pik­se­li­zo­va­ni re­tro­vi­zor u Od­la­sku u cir­kus; uga­še­ni te­le­vi­zor, ‘pra­zno’ ogle­da­lo, ‘ne­pro­zi­ran’ pro­zor, i sli­ka sa ski­ja­škom ža­nr te­mom kao otvor u zi­du/’otvo­re­ni pro­zor’ na Noć u ho­te­lu; ana­log­na sli­ka u ogle­da­lu, ilu­zi­ja ‘vo­de­nih’ zi­do­va na sli­ci U ku­pa­ti­lu. Ovi na­ra­tiv­ni, fe­mi­ni­zo­va­ni, ele­gant­ni, pro­zrač­ni, te­a­tral­ni pri­zo­ri bli­ski kemp sen­zi­bi­li­te­tu ne sa­mo da je­zi­kom ‘la­kih ko­ma­da’, na za­ba­van na­čin, in­ter­pre­ti­ra­ju ‘ozbilj­nu’ (te­o­rij­sku) li­te­ra­tu­ru već ima­ju ulo­gu in­dek­sa sli­kar­stva shva­će­nog kao is­tra­ži­vač­kog pro­ce­sa usme­re­nog ka raz­ma­tra­nju ka­pa­ci­te­ta ak­tu­el­nog sli­kar­stva i nje­go­vih ve­za pre­ma sli­ka­ma ge­ne­ral­no. U tom smi­slu, ani­mi­ra­ne Če­ti­ri pri­če o na­ma, bez ob­zi­ra što ne pro­iz­i­la­ze di­rekt­no iz ana­log­ne, već iz di­gi­ta­li­zo­va­ne hand­ma­de pro­ce­du­re, su­štin­ski pred­sta­vlja­ju de­ri­va­te, tra­go­ve sli­kar­ske ak­tiv­no­sti.

 Pi­ta­nje ko­je je ta­ko­đe ak­tu­el­no u ve­zi sa­vre­me­nog sli­kar­stva je­ste da li je i do ko­je me­re od­nos iz­me­đu sli­ke/sli­kar­stva i em­pi­rij­ske re­al­no­sti, ko­ji ima svo­ju za­ni­mlji­vu i kom­plek­snu isto­ri­ju, iz­gu­bio svoj ka­pa­ci­tet da an­ga­žu­je po­sma­tra­če. Dru­gim re­či­ma, pri­vi­le­go­va­no me­sto ko­je je sli­kar­stvo ima­lo kao iz­vor vi­zu­el­nih in­form­a­ci­ja i u pred­sta­vlja­nju re­al­no­sti, to­kom pret­hod­nog ve­ka se uru­ši­la ubr­za­nim raz­vi­ja­njem teh­no­lo­gi­ja za pro­iz­vod­nju sli­ka. Raz­voj me­di­ja­ti­zo­va­nog sve­ta je od­luč­no pro­me­nio naš od­nos pre­ma ra­njim form­a­ma re­pro­du­ko­va­nja, ali i pro­ble­ma­ti­zo­vao sli­kar­stvo kao spo­ri me­dij, te nje­gov ka­pa­ci­tet da stvo­ri ilu­zi­ju (od­sut­ne, ide­a­li­zo­va­ne...) stvar­no­sti. Po­sle­di­ca ovog raz­vo­ja je­ste (pre)za­si­će­nost sli­ka­ma i in­form­a­ci­ja­ma ko­je je ne­mo­gu­će asi­mi­lo­va­ti, još ma­nje ih sme­šta­ti u ne­ka­kav ko­he­rent­ni okvir, ili pre­po­zna­ti obri­se je­din­stve­nog re­fe­rent­nog si­ste­ma. U tom smi­slu stra­te­gi­ja ‘plu­ta­ju­ćeg po­gle­da’, ‘plu­ta­ju­ćih ozna­či­te­lja’ ili umet­nič­kih po­zi­ci­ja za­sno­va­nih na fik­ci­ja­ma či­ni se lo­gič­nim iz­bo­rom baš zbog to­ga što ”we simply try to set­tle in­to our lost-ness as comfortably as we can”.

Mar­ga­re­ti­ne pri­če su au­to­bi­o­graf­skog ka­rak­te­ra. Fik­ci­o­na­li­za­ci­jom do­ga­đa­ja iz pri­vat­nog ži­vo­ta, in­tim­ni svet je si­gur­no ušu­škan iza ‘ku­li­sa’ op­štih te­ma kao što su od­no­si me­đu lju­di­ma, otu­đe­nje, lju­bav, mu­ško-žen­ski od­no­si, za­tim te­me iden­ti­te­ta, Za­ko­na Oca...  Pet­pa­rač­ki ton, pri­svo­jen od pro­iz­vo­da ma­sov­ne kul­tu­re, u Me­gi­nim ra­do­vi­ma po­sta­je pa­ro­di­ja i (au­to)iro­nij­ska re­flek­si­ja na do­mi­nant­no ste­re­o­tip­no ba­na­li­zo­va­nje ovih te­ma u vi­zu­el­nim ‘tek­sto­vi­ma’ po­pu­lar­ne i ma­sov­ne kul­tu­re.

Umet­nost kao sli­kar­stvo kao pri­vat­ni ži­vot. Sli­kar­stvo kao umet­nost kao pri­vat­ni ži­vot...U sva­kom slu­ča­ju još jed­na Po­met­nja!



1 Videti u: Crimp, D: The End of Painting, October, 1981

2 Geiger, J: ”Post-conceptual painting: Gerhard Richter’s extended leave-taking”, u: Perry, G; Wood, P; (eds.) Themes in Contemporary Art,  Yale University Press, The Open University, 2004, str 92

3 Schwabsky, B; ”Painting in the Interrogative Mode”, u:

Vitamin P, New Perspectives in Painting, Phaidon, 2006, str. 8