Umetnik

Jasmina Čubrilo

Prati umetnika

Pretraga

About Restoring and Nourishing / Eating Beauty

"Zahvaljujući ljubavi prema lepoti i estetici vi sada imate priliku za jedan strastan ugriz"

Zoran Todorović

Umetnost kao lepota i istina

Umetnost XX veka nije ništa drugo do splet preispitivanja, osporavanja i/ili afirmisanja pretpostavljene univerzalnosti umetnosti koja počiva na mišljenju da "umetnost govori preko svih granica naših različitosti" i da je "namera umetnosti da bude jednostavno istina i lepota".1 U širem smislu, ovakav kritički stav preformulisao je ideju Kulture kao skup najboljih ideja i vrednosti civilizacije u pravcu kultura kao skup načina života, teritorija društvenih značenja i identiteta. To znači da kulturne prakse ne samo da oblikuju značenja i razumevanje sveta, već pomažu da se oblikuje sam identitet upravo kroz konzumiranje ovih značenja. Kultura se, dakle, realizuje kroz proces semiotičke produkcije i formulisanja subjekta. Ovaj proces nije neutralan ili indiferentan već je duboko uslovljen ozakonjenjem i distribucijom moći, sistemima represije i otpora, definisanjem razlika između društveno prihvatljivog/prihvatljivih i neprihvatljivog/neprihvatljivih, te zbrkom i antagonizmima među različitim društvenim grupacijama, generalno obrazovanim prema pripadnosti određenom rodu, klasi, veroispovesti, rasi, seksualnom opredeljenju, nivou obrazovanja... U ovom kontekstu, vratimo li se na kategorije lepog i istine kao na one koje su tradicionalno (i) presudno uticale na oblikovanje svesti o suštini umetnosti, nameće nam se pitanje validnosti njihovog legimititeta i (apsolutnog) autoriteta. Konačno, da li je i u kojoj meri ugrožen opstanak ovih kategorija? Umesto bilo kakvog definitivnog (pozitivnog ili negativnog) odgovora, čini se da je u ovoj situaciji primerenije razmišljati i govoriti o razlozima uobličavanja, "mapiranja", međusobnim odnosima i fluktuacijama granica različitih mišljenja i (ne)ukusa. Tako, mit o Istini i Lepoti, na žalost, nije ništa drugo do posledica složenih procesa i mehanizama nastajanja, nestajanja i delovanja različitih, tj. manje ili više (ne)homogenih, kulturnih praksi. Njihova fetišizacija je u direktnoj vezi sa fetišizacijom zadovoljstva koje nude istina i lepota umetničkog objekta. Pozicija umetničkog dela kao oličenja klasičnog ideala lepote poslednjih vekova transformisana je u poziciju komercijalne robe koja podrazumeva da ono treba da ima nekakve veze sa lepim tj. da ta lepota poseduje neuhvatljivu tržišnu vrednost određivanu prema svojevoljnim i stoga takođe neuhvatljivim parametrima dominirajućih želja/ukusa.

beyond beauty
Rad "Asimilacija" Zorana Todorovića, realizovan u Mariboru, u okviru projekta "Živi akt", u aprilu mesecu ove godine, putem odabranog ličnog ikonografskog obrasca saopštava narative vezane za idealizovanje ženske lepote i nametanje/prihvatanje opresivnih i nedostižnih normi i standarda savršene lepote, za tradicionalni ženski odnos između lepote i bola, za privilegovano mesto lica u našoj kulturi, u odnosu na ostatak tela, kao najdragocenije karakteristike putem koje se ljudi identifikuju, zatim za bolnicu i operacionu salu kao misteriozna mesta dozvoljene transgresije arhaičnog tabua koji zabranjuje dodirivanje ili otvaranje tela, za osloba|anje (putem proždiranja) od društvenim normama nagomilanog i/ili neprihvatljivog viška, za erotizujuću/perverznu prirodu strasnog uživanja u hrani, kao i za granice tela i granice umetnosti. Dakle, u rustičnoj prostoriji, na ovalnom stolu, prekrivenim zelenim čaršavom (kakav se koristi u operacionim salama), sa tanjirima, priborom i jelovnikom, bile su servirane pihtije oblikovane dekorativnom modlom i ukrašene povrćem. Kako se iz jelovnika moglo saznati sastojci od kojih su pripremeljene pihtije bili su ženska koža i salo sa lica (odbačeni nakon konvencionalnog face-liftinga), beli luk, šargarepa, peršun, so, biber. Na zidovima ove inscenirane blagovaonice tekao je friz fotografija snimljenih tokom operacije, fokusiranih na skidanja/uzimanja "viškova" lica i poređanih po hronološkom redu ove operacije. Prvobitni koncept recikliranja ružnog/viška u lepo/novi objekat, a s obzirom na (potencijalnu) jestivu prirodu novostvorenog proizvoda, podrazumevao je da osoba "sakrije" svoj višak tako što bi ga pojela i, tako, definitivno i sa zadovoljstvom odstranila iz (sa) svog organizma putem prirodnog (normalnog) procesa defekacije. Međutim, kako je Društvo ono koje poseduje moć sankcionisanja dozvoljenog i nepoželjnog i kako, stoga, ono stoji iza produkcije viška, Todorović je, odstupajući od prvobitne zamisli i nudeći ove pihtije, napravljene po neuobičajenom receptu, istom tom Društvu, problem viška preneo iz domena privatnog u domen javnog. Tako su nelagodnost i stid, transformacijom u/kroz umetnički rad, prerasli dimenziju intimnog i vratili se kao bumerang-provokacija svom generatoru.

U ovom trenutku volela bih da se fokusiram na razmišljanje o dva problema. To su kontekst koji uslovljava odstranjivanje (ženske) kože i sala sa lica, radi tzv. estetske korekcije, i korišćenje ovog "materijala" kao metafore za višak. Da li je suvišno napomenuti da su posetioci, bez obzirana svoj pol i/ili rod, za vreme otvaranja, pojeli ovaj "prokleti deo"?

how far do you go for your beauty?
Ovo pitanje sa korica paperback izdanja knjige Briana D’Amata pod nazivom "Beauty" (London: Grafton, 1992) navelo je Michelle Hirchhorn da zaviri između korica, gde je naišla na priču o muškarcu, geniju i umetniku, opsednutom perfekcijom i vođenom željom da načini ključnu/konačnu žensku ikonu, remek-delo koje bi predstavljalo mešavimu Marilyn Monroe, Marlene Ditrich i Mona Lise.2 Drugim rečima, dotičnom gospodinu, kao notornom primeru žrtve dominantne politike prezentacije u patrijarhalnom društvu, i ne preostaje ništa drugo nego da se posveti očajničkom traganju za apsolutnom istinom/lepotom kroz pokušaje, korišćenjem stereotipa kao uzora, (re)konstruisanja i, stoga kontrolisanja, ženske forme. Ako je "žena", kao konstrukcija u patrijarhalnom društvu, formirana imperativima da mora da izgleda što atraktivnije neodređenom posmatraču, onda je plastična hirurgija samo još jedna (najsavremenija!?) mogućnost u dugoj tradiciji kolonizacije koju je medicina izvodila na ženskim telima. U tom smislu, estetska hirurgija predstavlja još jednu uvredu (ali i povredu) ženskog tela. Doktorka Marjorie Cramer, koju je Orlan angažovala prilikom sedme operacije "Omnipresence" (1993.), a u okviru projekta "The Reincarnation of St. Orlan", povodom svoje profesije je rekla: "To je komplikovano pitanje: smatram sebe feministkinjom, a ipak veliki deo svog života provela sam čineći da žene izgledaju lepo, jer je to ono što društvo želi. Već neko vreme sam svesna toga. Žene rade sebi prilično jezovite stvari."3
Međutim, kritika plastične operacije, kako Michelle Hirchhorn ukazuje, zasniva se zapravo na jednoj vrsti paradoksa. S jedne strane, prihvatiti i afirmisati ideju plastične hirurgije znači sugerisati povinovanje opresivnoj normi apstraktne kategorije lepote. S druge strane, bezuslovnim odbacivanjem ove prakse negovao bi se pojam "natural look" ili "prirodne žene" koji se nalazi zaglavljen u političkom ćorsokaku biološkog determinizma.4 Između ostalog ovakav stav podrazumeva negovanje/vraćanje na konzervativne vrednosti koje stoje u vezi sa dugo negovanim atributom žene i uopšte konceptom prirodnog naspram onih pristupa koji su oslobođeni straha od novih tehnologija, kao manifestacija radikalnih promena nad tradicionalnim društvenim institucijama. Konačno, pitanje je u kojoj meri moda, kozmetika, dijete, zdrava hrana i/ili plastična hirurgija, ugrožavaju veličinu i obim ženskog identiteta? Da li su to samo vrste antibiotika koji sprečavaju fizičku smrt, da parafraziramo Orlaninu sugestiju u vezi sa plastičnom operacijom?5 Da li je to novo polje gotovo nedotaknutih i/ili neistraženih mogućnosti menjanja granica sopstvenih tela i lica, nezavisnih od dosadašnjih normi ovog društva i/ili bilo kakvih imperativa idealne lepote?
Bilo kako bilo, pozicija aktuelne estetske hirurgije u odnosu na žene, kao najčešće i najprisutnije konzumentkinje ove prakse, može se u najširem smislu sagledati kao simbolički primer upražnjavanja Pigmalionovog sindroma. Drugim rečima, ova praksa predstavlja tradicionalni odnos između aktivne muške pozicije kao umetnika/stvaraoca i pasivne ženske pozicije kao objekta koji čeka da se, u ime jednostrane vizije i želje, na njemu izvrši magična transformacija. Ona obuhvata elemente surovosti, nasilja i bola, a granice njihovih intenziteta problematizuju se kroz određivanje onih tipova koji se smatraju društveno i kulturno prihvatljivim. To znači da čak i nije bitno da li neko/ona zaista pati. Ono što je važno jeste ispitivanje konfiguracije moći koja određuje da li će i ko će, kada i kako da pati.

Nizom izloženih fotografija, na kojima je hronološki pažljivo ispraćena operacija, Todorović je suočio posmatrače (kao što je to prethodno učinio i sa sobom) sa iskustvom žene koja je dozvolila da joj se nanese fizički bol (pre i posle operacije) u ime sostvenog bolnog straha od simboličke smrti, kao dugotrajne najave prirodne. Posmatrači se, dakle, nalaze u u poziciji voajera čija se zadovoljstva u gledanju pretvaraju u patnje, ili bar u psihološku nelagodnost. Ovakva ili slična vrsta neprijatnosti, napetosti ili straha javlja se prilikom konzumiranja npr. horror filmova (ili horror stvarnosti). To je ona vrsta neprijatnosti koja skreće/(od)vraća pogled, privremeno kida lance mehanizama identifikacije i kojom se, na neki način, kažnjava radoznalost. Ona je ta koja poseduje moć Meduzinog pogleda.

Generalno, medicina poštuje granica tela i orijentisana je da pomogne u njihovom održavanju, a fizički ih "ugrožava" samo onda kada je to medicinski apsolutno neophodno, tj. kada je telo, bilo spolja, bilo iznutra, već ugroženo. U tom kontekstu, estetska hirurgija ima problem oko definisanja vrste bolesti koju leči/odstranjuje. Šta je to tako necesse est u slučaju ove hirurške prakse? Umesto direktnog odgovora na ovo pitanje, čini mi se da je na ovom mestu primerenije da se prisetimo Batailleve misli da je na površini zemlje "za živu materiju uopšte, energija uvek u višku, pitanje se uvek postavlja kao pitanje luksuza, izbor je ograničen na način rasipanja bogatstva."6 Višak ili luksuz se u slučaju rada Zorana Todorovića određuju u kategorijama društveno (ne)prihvatljivog, (ne)poželjnog i/ili (ne)atraktivnog izgleda/ponašanja. Stoga "ako se višak ne može u potpunosti utrošiti na rast, obavezno se mora izgubiti bez dobiti, potrošiti, voljno ili ne, slavno ili na katastrofalan način."7

U ovom smislu, rad "Asimilacija", proizašao iz (voljnog) izlučivanja jedne vrste viška, simbolički predstavlja akumulaciju novog tipa viška. Zapravo, kao ovaj tip viška umetnički/estetski predmet je, istorijski gledano, dovoljno dugo prisutan kroz procese fetišizacije i komodifikacije. Pretpostavke koje su dugo konstruisale umetnost počivale su na konceptu kreativnog umetnika koji proizvodi jedinstvene, originalne objekte, o čijoj se formi razmišlja u polju čistog estetskog iskustva, a čija se autentičnost, zasnovana, pre svega na originalnom potpisu velikog majstora, može zameniti za bilo koju novčanu protivrednost. No, Todorovićev koncept/rad, realizovao je (skuvao, oblikovao i dekorisao) kuvar iz jednog mariborskog restorana. Takođe, rad je zamišljen kao estetski predmet čiji je primamljiv izgled samo uvod u dobar ukus u doslovnom smislu. Dakle, dok su se hirurzi bavili unosnom estetikom, Todorović se, prerađujući ono što su oni odbacili kao ružno i suvišno, bavio različitim aspektima asimilacije kao što su: izjednačavanje, primanje u svest novog sadržaja (doživljaja) i njegovo prilagođavanja sastavu svesti, zbivanje kojim ćelije preobraćaju hranu u materije od kojih se sastoje, stapanje jednog naroda sa drugim tako što se prihvataju njegov jezik, običaji, obrazovanje i dr.8 U ovo drugo spada i stapanje putem kanibalizma, nekada i u nekim društvima pozitivno sankcionisanog, a danas izobičajenog i u principu zabranjenog. Danas na kanibalizam nailazimo na simboličkom nivou u vidu vekovima upražnjavanog hrišćanskog rituala tajne pričešća. U doslovnom smislu, kanibalizam se javlja u nekim ekstremnim slučajevima (kao krajnje istance preživljavanja u divljini ili u psycho-dramama), o kojima ponekad, sa velikom nevericom i nelagodom čitamo u novinama, kao i u situacijama iznenadne, ekscentrične i nekontrolisane velike radoznalnosti (kao što je bio slučaj sa ovim radom).


Jasmina Čubrilo



NAPOMENE:
1 Pollock, G.; Preface, u: Generations & Geographies in the Visual Arts, Feminist Readings, ed. G. Pollock, Routledge, London, 1996, str. xiv;
2 Hirchhorn, M.; Orlan: artist in the post-human age of mechanical reincarnation: body as ready (to be re-) made, u: ibid, str. 110;
3 ibid, str. 119;
4 ibid;
5 "... na isti način na koji uzimamo antibiotike da bismo sebe sprečili u fizičkom umiranju, nema razloga zbog kojih ne bismo koristili prednosti plastične hirurgije", Orlan, citirana u: ibid, str. 120, a prema McClellan, Orlan Has Reversed an Old Clish‚, Observer, 17 April 1994, str. 42;
6 Bataj, Ž.; Prokleti deo, Ogled iz opšte ekonomije, Svetovi, Novi Sad 1995, str. 20;
7 ibid, str. 18;
8 Videti u: Vujaklija, M.; Leksikon stranih reči i izraza, IV izdanje, pod: asimilacija, Prosveta, Beograd, 1992, str.79.