Umetnik

Ivana Benović (1983)

Prati umetnika

Pretraga

Kolekcionar kao kustos i selektor

Reč kolekcija, u elementarnom vidu, predstavlja skup predmeta koji su međusobno slične prirode, a koji su ciljno „sakupljani“ tj. nabavljani kupovinom, poklonima, razmenom ili na neki drugi način. Svaka kolekcija determinisana je ukusom, sklonostima ali i mogućnostima onoga ko je gradi. Umetnik Jozef Kornel uslovljen nemaštinom sastavio je interesantnu kolekciju odbačenih predmeta od kojih je pravio svoje asamblaže koji svaki za sebe predstavljaju malu kolekciju. U potrebi za sakupljanjem često se nazire određena doza fetišizacije, što nekad rezultira i takvim bizarnim zbirkama poput čuvenog „Wunderkammern“-a ruskog cara Petra Velikog.

Prve umetničke kolekcije nastale su u vreme kada je umetnost još uvek posmatrana kao dekor, te su se njihovi vlasnici oslanjali na puku estetiku pri izboru dela koja su bila predviđena za ukrašavanje njihovih privatnih ili javnih prostora. Ipak, da li je savremeni plemić ili klerik koji je naručivao dela Mikelanđela i drugih savremenika ciljno i svesno sastavljao nešto što bismo u današnjim terminima odredili kao „kolekciju savremene rimske /firentinske umetnosti“? Epoha moderne umetnosti donela je mnogobrojne promene ne samo u načinu kako posmatramo i doživljavamo umetnost, već i u načinu kako doživljavamo umetnike, jer su tek pojava moderne umetnosti i prve avangarde dovele do pobune i osvešćivanja umetnika, koji su postali svesni vrednosti sopstvenog „autorstva“. To je između ostalog dovelo i do izjednačavanja potpisa autora sa vrednošću i značajem njegovog dela. Ambroaz Volar mogao je da se pohvali da ima „dva Pikasa“ dok se osnovano može pretpostaviti da papa Julije II nije govorio da ima „dva Mikelanđela“, iako su već Mikelanđela savremenici nazivali „Il divino“.

Potpis autora, u metaforičkom smislu svakako, ili bolje rečeno „autorstvo“ ono je što danas determiniše takozvanu „auru“ umetničkog dela, ako se poslužimo lucidno primenjenim Benjaminovim terminom, i ukoliko se složimo da ona uprkos mogućnostima tehničkog reprodukovanja i dalje postoji, što nam već decenijama unazad potvrđuju rezultati aukcija umetničkih dela. Zapravo, visoke cene koje su postignute za određena umetnička dela, potreba da se neko delo poseduje u sopstvenom vlasništvu, pa čak i činjenica da se umetnički muzeji posećuju i obilaze gotovo kao mesta hodočašća, predstavljaju predmet posebnih rasprava, ali se može pretpostaviti da su sve te pojave u osnovi uslovljene specifičnom aurom koja se stvara oko umetnosti i umetničkih dela.
Posebno pitanje predstavlja finansijska, materijalna vrednost umetničkog dela a samim tim i finansijska i materijalna strana sastavljanja umetničke kolekcije. Kao izraz kreativnosti, kao rezultat inspiracije, kao manifestacija talenta ili ideje, kao unutrašnja potreba umetnika, umetničko delo je neprocenjivo, u doslovnom smislu. To što se ne može staviti cena na uloženo razmišljanje, kreativnost, trud, to što se jedno delo ne može ponoviti, faktori su koji se ne mogu meriti brojevima, ali su istovremeno i faktori koji objašnjavaju zašto se neke slike prodaju odnosno kupuju za cenu novog platna i boje a neke druge, pak, gotovo da dostižu cene za „breaking news“ na aukcijama na Sotheby’s i Christie’s.

Svest o vrednosti odnosno neprocenijvosti umetničkog dela dovela je i do toga da se kupovina umetničkih dela posmatra kao investicija, što je potpis autora stavilo u prvi plan, ali donekle i skrajnulo bitnost „aure“ koja je ustupila mesto materijalnoj vrednosti. Novi kolekcionari vodili su se, doduše veoma tačnom, premisom da je umetničko delo jedina investicija čiju cenu protok vremena može samo da poveća. Starost dela i njegovo temeljno određivanje u kontekstu vremena i mesta doveli su do potrebe da se dela koja su u istoriji umetnosti ocenjena kao važna ili ključna za određeni period, školu, pravac, ili samog umetnika, sada traže za muzejske/ javne ali i za privatne kolekcije.

Ovakav stav problematizuje sakupljanje dela savremene umetnosti, koje je često neophodno za funkcionisanje tržišta a samim tim i sveukupnog „sistema umetnosti“. Do ne tako davno muzeji su se vodili propisom da samo dela koja su starija od 50 godina mogu ući u stalnu kolekciju, a do osnivanja muzeja MOMA u Njujorku 30-ih godina prošlog veka, ideja o muzeju moderne (savremene) umetnosti bila je utopija. Investiranje u nešto što je „provereno“ i što već ima svoje jasno određenje u istoriji umetnosti koje nova sagledavanja i revizije ne mogu narušiti, bilo je uvek primamljivije onima koji su u posedovanju umetničke kolekcije videli pre svega potencijalnu materijalnu korist. Sa druge strane, rani i danas čuveni kolekcionari savremene umetnosti kakvi su bili Ambroaz Volar, Đani Matioli, Pegi Gugenhajm, Rene Druen i drugi bili su zaljubljenici u umetnost i poštovaoci rada svojih savremenika, i imali su finansijska sredstva da ih podržavaju kupovinom njihovih dela. Pa ipak, ne treba zaboraviti da su zbirke onih kolekcionara koji su vođeni sopstvenim ukusom i sklonostima ulagali u dela svojih savremenika, upravo one koje danas čine osnovu mnogih muzejskih zbirki.

Kolekcionar kao kustos

Ideja o priređivanju izložbe dela savremene srpske umetnosti koja se nalaze u privatnim kolekcijama potekla je prevashodno iz želje da se pokaže značaj domaćih kolekcionara za razvoj umetničkog tržišta u jednoj sredini u kojoj, u nedostatku razvijenih institucija, upravo tržište uslovljava postojanje i održavanje sistema umetnosti. Sa ciljem da konstatuje ali bez namera da kritikuje zatečenu situaciju, koja je uslovljena samom sredinom u kojoj u stanju prolongirane tranzicije upravo oblast kreativnog, kulturnog i u biti nematerijalnog najviše ispašta, ova izložba želi da istakne da, čak i u takvim uslovima, umetničko tržište u Srbiji ipak postoji i razvija se.

Kroz nekoliko desetina radova mnogih značajnih predstavnika domaće umetničke scene počev od perioda šezdesetih pa sve do savremenih mladih stvaralaca, izložba „Kolekcionar kao kustos“ predstavlja reprezentativna dela iz privatnih zbirki onih kolekcionara, trgovaca umetninama, galerista, patrona i pokrovitelja umetnosti u Srbiji koji su imali, može se slobodno reći, hrabrost da se upuste u avanturu ulaganja u umetnička dela njima savremenih umetnika. Kao rezultat njihovih individualnih poduhvata determinisanih mahom ličnim ukusima i naklonostima određenim pravcima i autorima, nastale su neke od najreprezentativnijih kolekcija savremene umetnosti u našoj zemlji, koje mogu parirati muzejskim zbirkama ne samo po izboru prisutnih imena, već i po hronološkoj liniji, sličnosti poetika zastupljenih autora i svim drugim karakteristikama koje odlikuju kvalitetne muzejske kolekcije. Na taj način, kolekcionar /individua približio se kustosima /selektorima koji određuju sastav javne zbirke koja ima za cilj da objektivno predstavi presek ili stanje pojava u umetnosti određenog perioda. Individualni izbor jednog ljubitelja umetnosti, koji najčešće nije stručnjak, ova izložba teži da prikaže kao izbor koji rezultira jednakim uspehom kakav postižu timovi stručnjaka koji definišu sastav, koncept i izgled jedne muzejske kolekcije.
S obzirom da teži da naglasi značaj sakupljanja savremene domaće umetnosti, na izložbi u Arte galeriji zastupljeni su samo oni stvaraoci koji su još uvek umetnički aktivni. Dela pojedinih autora odabrana su kao reprezenatativna za posebne pojave, grupe i pravce, poput dela Miodraga Protića kao predstavnika Decembarske grupe, prve progresivne i modernistički orijentisane grupe u posleratnoj Srbiji, ali i kao umetnika koji je od tada dosledno razvijao sopstvenu poetiku geometrijske apstrakcije. Na ovu liniju slikarstva geometrijske apstrakcije nastavljaju se i dela Bore Iljovskog, pa i nekih mlađih stvaralaca poput Saše Pančića, dok je druga vrsta apstraktnog slikarstva, više ekspresionističke prirode, predstavljena delom Đorđa Ivačkovića. Jednom kada se izborila za sopstvenu autonomiju, slika je u našoj umetnosti oživela u različitim vidovima koji su nekada pratili savremene tendencije u internacionalnoj umetnosti, kao što je slučaj sa ne-modernističkim varijantama pop-arta koje su ovde prikazane ranim delima Dušana Otaševića i Predraga Neškovića, ili onih vrsta pop-a koje nekada zalaze u područja konceptualnog, a koje su predstavljene delima Damnjana i Bojana Bema. Proto-postmodernističko slikarstvo Mediale predstavljeno je ranim radovima Dada Đurića, Ljube Popovića, Vlade Veličkovića ali i onih autora koji su svoju poetiku crpli iz nasleđa Mediale i fantastičnog slikarstva, poput Miloša Šobajića i Voje Stanića. Konceptualna umetnost, koja hronološki takođe nije kaskala za evropskom i svetskom art scenom, a koja je za izložbu ove prirode posebno zanimljiva kada se ima u vidu njena, često dovođena u pitanje, komercijalnost, zastupljena je ovde delima jednog od njenih najizrazitijih predstavnika u našoj sredini, Raše Todosijevića, ali i Vladana Radovanovića koji na osoben način razvija analizu povezanosti slike, reči i zvuka. „Novu sliku“ osamdesetih i divergentnu scenu devedesetih predstavljaju radovi Čede Vasića, Milete Prodanovića, Marije Dragojlović, Mrđana Bajića, Zdravka Joksimovića, Gordana Nikolića, Milana Staševića, Dragana Azdejkovića, Aleksandra Cvetkovića i Vladimira Dunjića. Umetnost na prelazu u novi vek prikazana je radovima Đileta Markovića, Uroša Đurića, Mihaela Milunovića, Selmana Trtovca, Biljane Đurđević i Dejana Kaluđerovića od kojih mnogi već imaju mesto u muzejskim ili drugim javnim kolekcijama, a posebno mesto rezervisano je za mlađe stvaraoce, poput Marka Crnobrnje, Andree Ivanović Jakšić, Ivane Ivković, Tadije Janičića i Maje Obradović za koje je posebno značajno prisustvo njihovih dela u zbirkama privatnih kolekcionara.

Dela ovde prikazana pripadaju različitim privatnim zbirkama, a ako se pažnja usmeri na imena vlasnika pojedinih radova, lako će se utvrditi da izložene kolekcije imaju sopstveni hronološki i konceptualni okvir, te bi, pojedinačno, mogle da predstavljaju zasebne celine u okviru preseka moderne i savremene srpske umetnosti. Izložena dela reprezentativna su za individualne umetničke opuse pojedinih autora ili poetike određenih pravaca. Ovakvi izbori potvrđuju (kada su u pitanju umetnici koji su se vremenom etablirali) i pretpostavljaju (kada se radi o mladim umetnicima) pronicljivost i sposobnost kolekcionara savremene umetnosti da anticipiraju pojave, autore i dela kojima će vreme dati neophodnu auru koju, sa druge strane, takođe prati i pitanje materijalne vrednosti (ponekad do te mere da uzrok i posledica menjaju mesto a dela dobijaju auru zahvaljujući ceni koja je za njih plaćena). Konačno, pronicljivim izborom mladih i još uvek neafirmisanih umetnika, kolekcionar je taj koji, između ostalih, može da doprinese njihovom etabliranju, a samim tim i da podigne cenu sopstvene zbirke.

Imajući u vidu istorijske primere iznete u uvodu, koji govore o tome da su upravo kolekcionari koji su podržavali svoje savremenike bili oni koji su, kupovinom, prodajom i izlaganjem dela svojih štićenika odigrali često esencijalnu ulogu u promociji pojedinih umetnika i umetničkih pravaca, može se sa pravom zaključiti da kolekcionar savremene umetnosti učestvuje u pisanju i kreiranju istorije umetnosti (makar i na nacionalnom nivou) podjednako koliko i umetnici, teoretičari, kritika,kustosi i javne institucije.

Ivana Benović