Arhetipske dimenzije stvarnosti
Slike Jovane Malešević vizuelizovale su jednu legendu, ali one nisu ilustracija njenog narativa, već suštine koja iz nje proizilazi. Ono što je prvobitno bilo zamišljeno kao literarni predložak otvorilo je neiscrpno polje inspiracije i mogućnost izražavanja u više medija. Tako se, pored slika, i svećnjaci, i kostimi, i crteži uklapaju u jednu širu idejnu koncepciju pokušavajući da nam, svaki na svoj način, prenesu nešto od tog duha. Oni se pretvaraju u posrednika putem kojeg su lični arhetipski simboli opredmećeni, preneti u vidljivu, opipljivu stvar – ili stvarnost. Hram postaje sopstveni simbol, ličan i privatan, ilustracija ideje da neće pronaći svoje srce ni u jednom hramu onaj ko ne može da pronađe hram u svom srcu.
Jovana Malešević je, prepoznavši ga u sebi, odlučila da prezentuje sopstvenu viziju stvarnosti u kojoj se mašta i realno pretapaju, a simbol preuzet iz prošlosti biva prenet u sadašnjicu, sadašnjicu koja nije lepa po sebi, već koja biva oplemenjena ovakvim poimanjem.
I u načinu mišljenja i u vizuelnom izrazu vidljiv je ovaj pokušaj oplemenjivanja stvarnosti transponovanjem starog u savremeno, bilo da je u pitanju unikatnost predmeta primenjene umetnosti ili sam način rada. I sam finalni izgled predmeta rečito govori o ovom prožimanju. Svedene forme kostima karakteristične su za moderno doba, ali obogaćene materijalima, dezenima, nakitom i detaljima koji vraćaju lepotu i duh minulih vremena. Neki od svećnjaka, koji estetikom raskošnih i dekorativnih formi prkose geometrizmu savremenog dizajna, ipak ostvaruju svoju funkcionalnost kroz jedno od najvećih dostignuća modernog doba – električnu struju. Mrke game, prigušene boje i polutonovi sa slika ustuknuli su na crtežima pred eksplozijom intenzivnih boja. U njihovim dekorativnim oblicima kao da možemo naslutiti nekadašnje postojanje istog motiva koji, distorziran kroz splet linija i plohi do neprepoznatljivosti, figurira samo kao sećanje – ili, u obrnutom tumačenju, kao polazna ideja.
Rad Jovane Malešević predstavlja jednu promišljenu kompilaciju u okviru koje autorka pokušava da, negirajući antagonizam između anahronog i modernog, introvertnog i ekstravertnog, pretoči sopstvenu viziju sveta u niz radova koji su svi prožeti jednakom idejom. Takav svet i simbol u njemu, ličan i privatan, može, na drugačijem nivou interpretacije, postati isti za sve.
Ivana Benović