Umetnik

Irina Subotić (1941)

Prati umetnika

Pretraga

Susret sa Irinom Aleksander

Mislila sam da će taj kratki dvodnevni odlazak u Švajcarsku biti samo jedan od brojnih, tih sedamdesetih godina tako lako ostvarivih vikenda koje smo mogli da provedemo u inostranstvu - Milanu, Rimu, Parizu, Londonu, Lozani... Bilo bi dovoljno nekoliko večeri napornijeg rada, prevoda ili pisanja nekog teksta i bila bi obezbedjena avio-karta za bilo koju bližu destinaciju, evropsku metropolu u kojoj je bila neka važna izložba, novi muzej, konferencija, susret kritičara... Jagoda Buić me je pozvala tog blagog proletnjeg vikenda 1977.godine na otvaranje VIII Medjunarodnog bijernala tapsierije koji se održavao u Kantonalnom umetničkom muzeju u Lozani i na kojem je ona bila velelepno predstavljena svojim gromadnim tkanim radovima u prostoru. Pored toga što je bila (za mene i ostala) jedna od najkreativnijih osoba koje sam ikada srela - jer je svaku svoju crtu pretakala u skicu, skicu u crtež., crtež u projekat, projekat u ostvarenu tapiseriju, kostim, scenografiju ... Jagoda Buić je osoba velikih komunikativnih moći. Njeno prisustvo u bilo kom društvu nikada nije ostalo neprimećeno, a u nekom tihom dosluhu sa tom njenom osobinom, ona voli da spaja ljude, da im bogati živote. To je, očevidno, bila njena namera i kada je organizovala da budem gost Bijenala tapiserije u Lozani.


Posle svih ceremonija otvaranja i obilazaka velike izložbe, dodela nagrada i svečanih ručkova, dogovorila je moj boravak u Ženevi kod Irine Aleksander za koju je samo rekla da će sigurno biti osoba sa kojom ću imati mnogo zajedničkog. Ništa više o Irini Aleksander nisam znala. U ženevskom centru, u nevelikom stanu prepunom slika, grafika, crteža, fotografija, knjiga i životnih uspomena svih vrsta, u zatamnjenoj atmosferi mira i melanholije, dočekala me je topla, srdačna, nasmejana dama manjeg rasta, skladnih pokreta, doteranog izgleda, umerene elegancije prilagodjene godinama i prilici, živih crta još uvek izuzetno privlačnog lika, krupnih svetlih očiju i uredne kratke kose. Nikada neću zaboraviti njene negovane ruke i otmenu gestikulaciju, njen zvonki smeh i neutoljenu žedj za sećanjima na stare prijatelje i davne dane. Njen ruski jezik je bio najbliži onome što sam gotovo bez razlike sretala kod svih ruskih belih emigranata: nije bila reč samo o starinskim rečima, već pre svega o mekoći govora, blagom ritmu, intonaciji rečenice, prefinjenim asocijacijama, utišanim a nagomilanim osećanjima bez kraja, bez dna. Bilo je to sve suprotno od onoga što smo zvali sovjetskim jezikom koji je najčešće bio beleg ljudi koje smo sretali, a koji su govorili odsečno, skoro grubo, hladno, ubedjujući i sebe i sagovornika u ispravnost i istinitost svojih reči i svojih stavova. Govor Irine Aleksander je bio pun poetičnih asocijacija, vedrine i ljudske topline - obraćao se više njenim starim znancima no meni - očekivala je da se složim sa njom u svim njenim komentarima o Miroslavu Krleži i Ivanu Tabakoviću, Krsti Hegedušiću i Marku Ristiću. Znala je da sam imala sreću da svakoga od njih sretnem, ili srećem: u to vreme vodila sam Salon Muzeja savremene umetnosti u Pariskoj ulici broj 14, u zgradi u kojoj je prof. Tabaković stanovao i često svraćao na male razgovore; pravila sam televizijsku emisiju o Krsti Hegedušiću i njegovoj Majstorskoj radionici; kod Marka Ristića sam povremeno - do tada! - odlazila; bila sam korisnik i saradnik Krležinog Leksikografskog zavoda, posebno kao kustos Odeljenja za dokumentaciju Muzeja savremene umetnosti šezdesetih godina...


Njena sećanja su govorila o velikoj bliskosti sa njima. O najvećoj bliskosti: ostavila je nedorečenim do koje mere je ona bila njihova mecena, potpora, inspiracija, muza, bliska saradnica, alter ego, prijatelj pre svega. Moglo se samo nasluti da su veze bile višestruko isprepletene i da je mnogo tajnovitosti sačuvano do danas.


Govorila je da piše, da mnogo piše, i svoje romane i svoje memoare i da će ceo krug zagrebačkih i beogradskih intelektualaca 30-tih godina u njemu naći svoje mesto, da su joj u sećanju ostali samo svetli i lepi trenuci - mučnih se nije želela da seća. Dugo i iscrpno, govorila je o Grupi Zemlja ali nije znala, ili nije htela da zna za one zatamnjene detalje koji su istoričarima umetnosti još uvek provokativni, posebno o odnosima ideologa i realizatora, o zabranama i ćutnji koju niko nije prekinuo. Krležu je u svakoj misli stavljala iznad drugih ličnosti, upravo zbog njegovog karaktera, snage izraza i moći uticaja. O Ivanu Tabakoviću je znala ono što smo i svi drugi znali - da je oduvek bio najveći filozof, mislilac i teoretičar, čak i kada se izražavao samo perom ili kistom. S oprezom, gotovo strahopoštovanjem pominjala je Hegedušićev angažman i njegovu veliku humanističku ulogu u umetnosti...


Zamolila me je da ponesem paket sa švajcarskim sirevima za Ševu i Marka Ristića. Odmah po povratku u Beograd, najavila sam im svoj dolazak u ulicu Prote Mateje i veliku priču o Irini Aleksander. Moje poznanstvo sa Ševom i Markom Ristićem ispisano je čudnim spletom okolnosti koje samo život stvara: u leto 1959.godine radila sam, kao gimnazijalka, na Sajmu turizma u Kranju - predstavljala sam Turistički savez Srbije. Nakon Titove posete jednoga dana, usledila je poseta dveju dama koje su se oslovljavale sa "Ševo" i "Bela" i koje su se živo interesovale za prikazanu srpsku turističku - sada mi se čini veoma siromašnu - ponudu. Kada sam nakon gotovo godinu dana pripremala svoj maturski rad o beogradskom nadrealizmu, setila sam se "Ševe" i "Bele" i zahvaljujući tom kranjskom susretu pružena mi je mogućnost da u njihovom starom domu, tada ulici Save Kovačevića, sretnem Marka Ristića od koga sam dobila nadrealističke publikacije i povoljno mišljenje o mom maturskom radu, uz komentar da "nisam prva i jedina koja se interesuje za nadrealizam - sada se u Parizu radi doktorska disertacija - Hanife Kapidžić". U više navrata dolazila sam kod Marka i Ševe, ali se nadrealizmom nisam posebno bavila. Naši susreti su bili meni zanimljivi, njima verovatno prijatni - čim su me pozivali u svoju kuću. Ovoga puta, dočekala me je najpre samo Ševa; sačekala sam nekoliko minuta a onda se na vratima pojavio Marko sa štampom kojim je besno udarao o pod, gotovo slep, bez pozdrava je izjavio: "Čujem da se interesujete za onog magarca Ljubomira Micića. Ako tako nastavite, vrata moje kuće će Vam biti zatvorena". Ševa je pokušala da ovaj iskaz pretvori uz šalu, da omekša Markovo držanje: bez uspeha. Ponovio je da je ozbiljan, tražio da mu Ševa donese knjige u kojima je pisao najgore o Miciću, čitao mi i ponavljao da je on magarac. O Irini Aleksander gotovo da nije bilo reči.. Pokušala sam da skrenem pažnju na razlog moga dolaska, na priču o toj divnoj dami koja je imala o njemu visoko mišljenje: Marka Ristića je samo zanimalo zašto ja uopšte želim da se bavim zenitizmom i Micićem. Znala sam da dijaloga neće biti i da bi bilo uzaludno bilo kakvo objašnjenje. I odista: vrata kuće Marka i Ševe Ristić bila su mi od tada zatvorena, čak i kada sam želela da priredim izložbi slika iz njihove kolekcije.


Jednom razglednicom sam se zahvalila Irini Aleksander na njenom gostoptimstvu - bez pomena moje nesrećne, poslednje posete Ristićima. Više nismo bile u kontaktu. Samo sam se povremeno kod ženevskih Rusa raspitivala o Irini i uvek dobijala odgovor: "Ona je, kao i uvek, odlično; vedra, raspoložena, zdrava..." Uverena sam da će tako biti još dugo, dugo. Večno.


Provele smo dve noći u dugim pričama u njenom punom stanu. Jedva da je bilo vremena za spavanje. Želela je da čuje o Beogradu sve što godinama nije čula, najviše o ljudima, ali i o životu, izgledu grada, običajima starim i novim, umetnicima poznatim i mladim. O mojoj porodici i sudbini mojih roditelja. Na rastanku mi je darovala jednu tamno plavu bluzu sa svetlim cvetovima, svilenu ešarpu i rukavice iste svetlo plave boje. Ne spadam u osobe koje gaje fetiše, pa ipak - sačuvala sam spontano, potsvesno sve stvari koje mi je poklonila Irina Aleksander, kao dokaz da sam je odista upoznala, da sam odista u njenom domu doživela njen život i njena duga sećanja na njenog muža, koji je, kao i ona, imao velikog udela u kulturnom životu Zagreba izmedju dva svetska rata. Bez naglašavanja svojih pojedinačnih zasluga, ona je govorila o ambijentu života i ogromnoj veri koju su svi oko nje imali da je uloga umetnosti mnogo veća od estetke kategorije. Govorila je o spajanju svetova kroz umetnost, o velikoj misiji i o idealima koji nikada nisu splasli, čak i kada su ostali čista utopija. Podsetila me je na gospodju Kristu Djordjević, velikog beogradskog mecenu, malu veliku damu koja je, takodje, imala ogromnu misiju u kojoj se umetnost i ideologija prepliću. Obe su bile ličnosti gigantske snage u krhkim telima. I obe su, čini se, na sličan način povezale svoje emotivne živote sa misijama koje su nosile.


Irinine svilene plave rukavice i svetlo plava ešarpa: toliko liče na nju, njenu prefinjenost i nežnost.