Umetnik

Irina Subotić (1941)

Prati umetnika

Pretraga

Razgovor

Razgovor između Šemse Gavrankapetanović i Irine Subotić, vođen 19. marta 1986. godine

I.S. Vaša nova dela moramo nazvati slikama, uslovno - razume se. Pre svega zbog toga što je pikturalni elemenat zadržan u velikoj meri, što se radi o dvodimenzionalnim ostvarenjima, iako na njima ima mnogo elemenata koje navode na misao o stvaranju objekata, ili bar reljefa. Ono što ostaje to su - krpe. Ranije tema, sada? Zašto krpe? Da li pomišljate na metaforično značenje ili je to pre svega sredstvo rada.

Š.G. U osnovi ovog pokušaja nalazi se otpor koji sam osjetila prema slikama koje sam do tada radila, potreba da ne estetiziram na slici, želja da napravim ružnu sliku. Kada pomjeranje, traženje u kolorističkoj gami slike nije dalo rezultat koji zadovoljava, osjetila sam potrebu za promjenom materijala kojim radim, za drugom vrstom materije u slici. U prvi mah sam, da isprobam, da osjetim, dotakla više materijala: pješak, gips, piletinu, krpu, vunu, kudelju. Na kraju je ostala krpa. Kada je gužvam, derem ili Ijepim u većim slojevima dovoljno je gruba, a opet kao materija dovoljno podatna da me ni jednim svojim svojstvom ne sputava. Imam utisak da se ona neće nametnuti: ostaće prostora za mene da je upotrebim na razne načine. Dalje, ne želim da materija moje slike ima karakter grumena, prirodne pojave, tla, mineralnih naslaga. Naprotiv, htjela bih da slika izaziva asocijacije jeftinog, neukusnog ˝cica˝, potrošnog, asocijacije na otpatke koji se gomilaju. Mislim da će krpe svojom trošnošću i šarenilom doneti tu vrstu metaforičnosti mojoj slici.

I. S. Vaše slike su danas mnogo obojenije nego ranije, rađene novom tehnikom u novom materijalu. Kažete da lakše, sa većim zadovoljstvom radite, da se više ne plašite pred praznim platnom na štafelaju. Da li se to vezuje za vas odnos prema stvaralačkom činu, ili je to uopšte stepen sazrevanja koji nudi nove nade i odbacuje stare, neispunjene?

Š.G. Više od 15 godina ja sam brižljivo preparirala platna, upotrebljavala kvalitetan slikarski materijal, poštovala principe pažljivog tehnološkog građenja slike. Briga za tehnološku stranu procesa, insistiranje na ˝dobro urađenom poslu˝ doprinela je, pored ostalog mojoj frustriranosti pred platnom. Postojala je kočnica da ću stvar pokvariti, da neću znati... Onda sam položila platno na zemlju i počela stavljati na njega sve što mi je bilo pri ruci, ne razmišljajući o ˝djelu˝ i njegovoj trajnosti. Pokušaću da nađem način da materijal koji me provocira uklopim u celinu ˝slike˝. Tehnološke probleme rešavat ću usput. Zamisao ne mora da bude ˝dobro urađen posao˝ - važnije je da bude zamisao.

I.S.  Čini mi se da je kod vas još uvek nagomilan veliki broj problema koji ste želeli istovremeno da rešavate: boja, materijal i materija, tehnologija, Čak i tematski okvir. Jer ta ˝strašila˝ su potomci nekadašnjih obešenih antropomorfnih ˝krpa˝ ili krpa, ne znam kako više volite da ih nazivamo. Na pojedinim, posebno onim slikama koje ste ove zime radili, ima malog grča, rekla bih povratka na tamne vilajete nekadašnjih dela. Ta vaša ˝strašila˝ kao da izranjaju iz tame, ili nude tamu? A opet, na ružičastim slikama ˝BAŠTA I˝ i ˝BASTA II˝, bilo je vedrine, razvedravanja, bilo je potpunog oslobađanja od asocijativne tematike. Slike su razbijene, u tematskom smislu, i na njima je faktura Vašeg materijala - krpa - došla do punog izražaja. Tu je osvojena autonomnost materijala, tu je on pronašao svoj jezik sa malim intervencijama kojima ste povezali dela u celinu. Imate li snage - želela bih da Vi to priznate, jer ja znam da je imate - imate li snage da rešavate pojedine probleme produbljeno, da pročistite iskaz i izraz: rezultat će biti, ubeđena sam – upečatljiviji.

Š.G. Jasno mi je da se ne može mijenjati jedan dio slike (jezička sredstva, sredstva izražavanja), a da se ne promijeni i njen drugi dio: poetika, iskaz. Svijet zgužvanih krpa, zaboravljenih, anonimnih otpadaka ispod donje granice vrijednosti i dalje ostaje svijet koji me privlači, premda trenutno kao opterećenje i ovom mom trenutku neprimjereno raspoloženje doživljavam moguće konotacije ovog rekvizitarija; samoću, mučninu, otuđenost, uzaludnost, pocijepanost. Upravo mogućnost da se istovremeno dotiče i ono Što je sušta suprotnost ovome: nostalgija za integritetom, punoćom, drugim, zapravo prisutnost i suprotne teze - zadržava me u tom krugu. Riješenje nalazim a pokušaju da između istih stvari potražim i uspostavim nove relacije. Isti svijet neću više iluzionistički pretstavljati na slici, izostat će posredovanje slikane likovnosti, predmet će zamijeniti iluziju o njemu i ponuditi sopstvenu likovnost. Drugi su to uradili davno prije mene. Ja tu ipak, za sebe nalazim dosta tajni, provokacija, problema; ostaje mida riješim zagonetku boje na priljepljenoj krpi, ili pitanje šta će se desiti obliku, a šta materijalu, kad bez ustezanja budem gužvala, cijepala i gomilala krpe. Tematski, aveti i strašila mogu postati čudne figure, smetljišta mogu postati neobične bašte. Za sada imam potrebu da se krećem i u jednom i u drugom pravcu. Treba mi dodir s mračnim da bih snažnije posegnula za onim drugim.