Umetnik

Irina Subotić (1941)

Prati umetnika

Pretraga

Ljubica Cuca Sokić. Likovne senzacije.

Veliko priznanje za retrospektivnu izložbu u Galeriji Srpske akademije nauka i umetnosti, održanu od aprila do juna 1995.godine povodom osamdesetogodišnjice njenog rođenja, akademik Ljubica Cuca Sokić je dočekala sa iznenađenjem, zadovoljstvom ali i izvesnim ustručavanjem, sećajući se da je u njenoj mladosti ta nagrada dodeljivana mlađim stvaraocima… Žiri je, međutim, ustrajao na tome da je vrednost njenog slikarstva neosporna, da se njena izložba ne može zaobići i želeo je da se njeno ime priključi drugim značajnim dobitnicima “Politikine” nagrade.


Umetnost Cuce Sokić pripada zrelom modernizmu dvadesetog veka, tom našem maštovitom, prevratničkom i nesrećnom veku sa mnogo otkrića i malo radosti, veku raspolućenom između internacionalnog i nadnacionalnog umetničkog govora, s jedne, i brojnih nacionalnih uzleta, s druge strane. Njeno elegično slikarstvo ulazi u prvi krug - ono svojim intimnim jezikom pretače misli o individualnom i univerzalnom, zastupajući poetiku malog, običnog i svakodnevnog, jednostavnog i plemenitog. Rafinovanosti njenog likovnog izraza pridružuju se širina i plemenitost njenog karaktera, ljudska toplina i velika životna mudrost, i sve to pomaže da se preko njenog slikarstva srpska i jugoslovenska umetnost priključe evropejskom duhovnom svetu.


Svoj celokupan umetnički pogled na svet Cuca Sokić je vezala za prirodu i svoju okolinu. U tome je pronašla mogućnost punog iskazivanja svojih utisaka i misli, u tome je tražila harmonijske akorde koji odgovaraju njenim sintetičkim formama i stišanoj kolorističkoj gami, istančanim likovnim odnosima i preciznom beleženju karaktera oblika. Ka tim jednostavnim i naizgled lako pronađenim rešenjima ona nikada ne pristupa suverenim i sigurnim stavom, što bi se moglo podrazumevati kao rezulat njenog umetničkog i životnog iskustva. Naprotiv, ona i danas radi prustovskim laganim tempom, dugo i predano tražeći najtananija saglasja, smisao svakog detalja, svakog blagog namaza i njihovu međusobnu koordinaciju. Time potvrđuje svoj meditativni odnos prema okruženju, svoju intuiciju i veliku moć zapažanja. U svom ateljeu na poslednjem spratu Kolarčeve zadužbine, koji je nekada pripadao njenoj gimnazijskoj profesorki Zori Petrović, od koje je i primila prve pouke o umetnosti, Cuca Sokić “sve rešava isključivo likovnim putem”, kako sama kaže. Užasava se psihologiziranja, literarisanja, mistifikacija svih vrsta. Nju ne zanimaju predstave stvarnosti pomoću izgleda predmeta, već duhovna saznanja do kojih se dopire utiscima i tragovima koje ti predmeti ostavljaju za sobom. U tom smislu i njene mrtve prirode i njeni predeli pripadaju krugu apstraktnog načina mišljenja.


Njena umetnost je van uobičajenih definicija i jasnih klasifikacija. Posle studija na beogradskoj Umetničkoj školi, u Parizu je između 1936.i 1939.godine upijala pouke sezanovskog oslobađanja likovnih potencijala, učila o istančanosti atmosfere bez anegdotičnosti i raspričanosti na delima Bonara i Vijara, volela Šardena a divila se Kurbeu, Korou, Matisu, Braku i Pikasu. Tu je prvi put i izlagala 1937.godine sa Udruženjem jugoslovenskih slikara i vajara. Po povratku u Beograd, jedan je od osnivača grupe Desetorica, zajedno sa Danicom Antić, Dušanom Vlajićem, Milivojem Nikolajevićem, Juricom Ribarom, Aleksom Čelebonovićem, Stojanom Trumićem, Bogdanom Šuputom, Nikolom Graovcem i Borom Grujićem. Sa njima izlaže u Beogradu i Zagrebu 1940.i dočekuje strahote rata, smrt oca Manojla Sokića, novinara i vlasnika lista Pravda, beskompromisnog protivnika nemačke politike, smrt svojih drugova, nemaštinu. Njena raspevana i sočna paleta postaje stroža i oporija, materijalizacija predmeta konkretnija a tematika pojednostavljena (slika Crni luk, Beli luk) i iskrena u raspoloženju (mali, svedeni i tužni autoportreti).


Poratne godine ne prekidaju nevolje: izbačena iz kuće na Topčiderskom brdu, sve do 1960.je bez ateljea. Radi kao profesor na Likovnoj akadmeiji, odlazi u više navrata u Sremske Karlovce koje je zavolela, ovekovečila na više veduta a 1995.je zbog svojih umetničkih zasluga proglašena za počasnog građanina ovog grada. Nisu izostala ni druga velika priznanja: dobitnica je Sedmojulske, Oktobarske, Vukove nagrade, sada i “Politikine”, a od 1978.redovan je član Srpske akademije nauka i umetnosti.


Od izložbe koju je priredila, zajedno sa Duškom Ristićem 1951.godine i odlaska u Pariz 1952.kreće njen lagani put osvajanja novih slikarskih prostora. Želela je da izbegne narativno, da odstrani sve nepotrebno, da uprosti formu a sačuva njen karakter. Postepeno se približavala apstrakciji, kasnije i geometrizaciji, sprovodeći dosledno i predano, od kraja pedesetih, tokom šezdesetih i sedamdesetih godina, svoj program prostornih kompozicija, ponekad i sa eksperimentima u vidu kolaža, unošenja amorfnih materijala, peska, lepka, laka i slično. A kada se naslikanom predmetu ponovo vratila, kada je ponovo uvela predeo, figuru i mrtvu prirodu, njena slika je bila sintetizovana, bez ikakve deskripcije, ostvarena “apsolutno čistim jezikom”, sa nađenom unutarnjom strukturom naslikanih predmeta. Jasna slikarska sintaksa zamenila je klasične zakone perceptivne logike. Češće nego ranije, Cuca Sokić sada slika svoj Beograd. Voli njegove porodične kuće sa baštama, u senkama i svetlu, naherene prodavnice i oronule kalkane. Beograd koji brzo nestaje i koji je ovekovečila na mnogim svojim radovima.


Tako je svet objektivnosti ustuknuo pred snagom njenog subjektivnog načela: “Vaspitavana sam na francuskom slikarstvu, gde se svaki izraz bazira na likovnoj senzaciji, i moje slike i danas nose takve karakteristike”, izjavljuje umetnica. Celokupnim svojim delom, svojom posvećenošću umetnosti i humanističkim nazorima po kojima živi, Cuca Sokić je redak, danas sve ređi primer doslednosti koja opstaje uprkos okolnostima i promenama koje se dešavaju oko nje. Ona je dragoceni most koji nas vezuje s prošlošću na najlepši način, ne prekidajući tradiciju i pokazujući, uporno i bez ljutnje, da je moguće i u nemogućim uslovima zadržati svoju životnu filozofiju, svoju plemenitu prirodu, svoj stvaralački elan. Biti svoj.


Nedeljne informativne novine, Beograd, br.2353, 2.februar 1996, 44.