Umetnik

Irina Subotić (1941)

Prati umetnika

Pretraga

Izložbe ruskih umetnika u Beogradu - Pokušaj sinteze

I pre no što je izgrađen i otvoren Ruski dom, poznato je da je Beograd pokazivao veliku otvorenost prema ruskim stvaraocima u najširem smislu, a na osobeni, veoma pozitivan način i prema ruskim likovnim umetnicima i arhitektima. Kralj Aleksandar je ruskim slikarima poverio monumentalno dekorisanje Mauzoleja Karađorđevića na Oplencu i svoga, Kraljevskog dvora na Dedinju, kao i izradu brojnih zidnih kompozicija u crkvenim zdanjima širom Srbije, skice, slike za istorijske scene i kostime namenjene Vojnom muzeju i sl. Neposredno posle Prvog svetskog rata u Beogradu nije bilo profesionalnih izložbenih sala, tako da su se sve likovne manifestacije priređivale na Univerzitetu, Konaku knjeginje Ljubice, po raznim školama i na drugim neadekvatnim prostorima sve dok nije izgrađen prvi namenski Umetnički paviljon Cvijeta Zuzorić na Malom Kalemegdanu (1928. godine). Zbog toga je i nešto kasnija izgradnja Ruskog doma imena Cara Nikolaja Drugog imala višestruki značaj i za likovnu umetnost Beograda uopšte.


Aproksimativna procena da je hiljade umetnika imalo prilike da prikaže svoja dela u Ruskom domu za proteklih 70 godina govori o intenzivnoj izlagačkoj aktivnosti, iako se, razume se, ne može govoriti o čvrstoj i jasnoj izlagačkoj politici u odnosu na likovne i vizuelne umetnosti jer – ta činjenica je dobro poznata – izlagačka politika je uvek zavisila najpre od društvenih i političkih okolnosti, koje su uslovljavale sve ostale, ponajviše - finansijske mogućnosti.


Imajući u vidu da je povod ovome tekstu obeležavanje osnivanja  Ruskog doma, dakle pre svega svečani trenutak, smatam da nije prilika za definitvne naučne  analize ili specifične kritičke osvrte na  brojne izložbe likovne umetnosti i druge vrste manifestacija priređivanih u Ruskom domu, iako mi se čini da bi jedan akribičan, stručno i naučno zasnovan, dobro analitički postavljen pristup dao vrlo simptomatičnu sliku prisustva ruske, odnosno sovjetske umetnosti u Jugoslaviji, sliku koja je reflektovala odnos celokupne sovjetske i ruske politike prema Beogradu, Srbiji i Jugoslaviji gotovo tokom celog 20. veka.


Znamo da u odnosima Rusije, pa potom SSSR-a i ponovo  Rusije - Jugoslavija i Srbija nikada nisu bili neutralni, sivi prostor, već – naprotiv – prostor ispunjen emocijama, pažljivim osmatranjima i interesovanjima različitih ciljeva.


Početak veka i duh dinastičkih veza nije – koliko je meni poznato -  pratila  izdifirencirana likovna materijalizacija. Ipak, za ilustraciju emotivnih odnosa predstaviću najpre, čini mi se u našoj sredini malo poznatu knjigu koja je izašla iz štampe u izdanju I.D. Sitina u Moskvi, za vreme Prvog svetskog rata,  već 1915. godine; knjigu je uredila poznata dečja pesnikinja Klavdija Lukaševič pod nazivom  Velikaя voйna: to je bila poetska hrestomatija za porodicu i škole, u stvari zbornik savremene rodoljubive poezije sa brojnim ilustracijama, koje su pre svega izražavale negativan stav prema ultimatumu koji je Austrija posatvila Srbiji, a zatim izraz antiratnog raspoloženja zbog proglašenja rata; slede fotografije cara Nikolaja i carske porodice, sa knjeginjama kao bolničarkama, potom fotografije različitih ratnih situacija, sa crtežima i ilustracijama iz života tokom ratnih godina, ispraćaja u vojsku, pričešća vojnika, njihovih molitvi i opskrbe vojnika, dobrovoljaca i  ranjenika... Cela knjiga je izdata „vъ polьzu dъteй russkihъ voinovъ, dъteй Polši i Galicii”. Deveto poglavlje posvećeno je, pored toga, Slovenima – Srbiji, Crnoj Gori i Poljskoj, sa pratećim fotografijama, između ostalog starog Beograda i srpskog dobrovoljca-komite, a nakon pesama posvećenih saveznicima, štampane su srpska himne i fotografija srpskog kralja Petra, kao i crnogorska himna Leonida Afanasijeva i fotografija crnogorskog kralja Nikole Prvog. Knjiga se završava – kao opomena -  pesmama posvećenim neprijatelju i ilustracijama njihovih nedela. Sasvim je jasno da je emotivni trenutak saučestvovanja sa sudbinom Srbije ovde bio presudan i da je on odredio sadržaj i formu knjige.


Neposredno posle Oktobarske revolucije i završetka Prvog svetskog rata ogroman talas bele emigracije doneo je novi dah našoj kulturi, ali – čini se -  najmanje u oblasti likovne umetnosti: impuls novine i revolucionarnih prevrata došao je sa druge, čak suprotstavljene strane. Naime, od 1921, a posebno od 1922. do kraja izdavanja decembra 1926. godine ostvarena je intenzivna saradnja jugoslovenskog časopisa za novu umetnost i kulturu Zenit sa ruskim avangardnim krugom u Berlinu oko Ilje Erenburga i Lazara El Lisickog. Preko njih saradnja je bila proširena, na neposredan, a još češće posredan način, sa teoretičarima, piscima, pesnicima i likovnim stvaraocima, dakle sa mnogim ruskim umetnicima - nosiocima velikih prevratničkih ideja 20.veka koje su uticale na formiranje novih stavova, posebno apstraktnih, konstruktivističkih i antimimetičkih ideja, kao i na korišćenje novih vidova izražavanja i medija  - slikarkom  Ljubov Kozincovom, suprugom Ilje Erenburga, Vasilijem Kandinskim i Kazimirom  Maljevičem, Jelenom Gringovom i Aleksandrom Arhipenkom, Osipom Zadkinom, Sonjom Terk udatom Delone, Aleksandrom Rodčenkom, Šterenbergom i Vladimirom Tatlinom, Lujom Lozovikom, Sergejom Šaršunom i Markom Šagalom – pomenimo samo likovne stvaraoce.... Dela mnogih od njih bila su u svojini privatne galerije časopisa Zenit najpre u Zagrebu, potom u Beogradu, izlagana na Prvoj Zenitovoj međunarodnoj izložbi nove umetnosti u Beogradu 1924. godine (zbog nedostatka prostora održanoj u Muzičkoj školi Stanković) i na drugim prigodnim izložbama; mnogga od tih dela su objavljivana u časopisu Zenit i u posebnim zenitističkim publikacicama, i u najvećem broju su sačuvana u zaostavštini Ljubomira Micića (sada u vlasništvu Narodnog muzeja u Beogradu). Važna je činjenica da su ruski umetnici izlagani u širokom međunarodnom kontekstu kojem suštinski njihov izraz i pripada, zajedno sa umetnicima iz Francuske, Italije, Danske, Nemačke, Mađarske, Holandije, Bugarske, Italije, Sjedinjenih Američkih Država, razume se i iz Kraljevine SHS. U svojim levičarskim, revolucionarnim raspoloženjima koje je hranila avangardna misao, Zenit je smatrao da Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, potonja Jugoslavija, previše pažnje poklanja tradicionalnoj umetnosti koju su sa sobom doneli i koju su negovali beli Rusi, a nedovoljno se brine o novim pojavama koje je oličavala Sovjetska Rusija. Časopis je štampao Apel za pomoć gladnima u Rusiji za vreme Građanskog rata i neposredno posle njega, i kritikovao nedovoljnu solidarnost sa velikim slovenskim narodom u nevolji.


Ostavljajući po strani veliku ulogu ruskih arhitekata za preporod našeg urbanizma i graditeljstva,  pomenućemo da su pojedini ruski likovni umetnici-emigranti ponajviše u Beogradu, ali i u drugim sredinama, kao što su Novi Sad, Zrenjanin, Zaječar, Niš, Kragujevac, Kruševac... gradili odmah po dolasku, počev od 20-tih  godina minulog veka svoju uspešnu karijeru, uspešnu pre svega sa stanovišta građanske recepcije, poput Filipa Maljavina, Stevana Kolesnikova, Hanzena ili Vasilija Reznikova. Oni su izlagali (uglavnom) samostalno, njihova dela su bila kupovana, kritika, čak i ona stroga, imala je pozitivan stav prema njima, ali je simptomatična činjenica da su se oni zadržavali u svojim -  zatvorenim, uglavnom emigrantskim krugovima, da nisu izlagali na izložbama beogradskih i jugoslovenskih slikara i da u suštini nisu činili beogradsku modernu likovnu scenu.


Značajan događaj u likovnom životu glavnog grada predstavljala je velika izložba ruskih emigrantskih umetnika, priređena 1930.godine, o kojoj su već u više navrata izneta stručna mišljenja i koja je svojim brojem i kvalitetom izlagača okupila odista značajan krug ruskih slikara, vajara, grafičara, a među njima i brojna imena umetnika čije stvaralaštvo nije zabeleženo u ruskim, odn. sovjetskim zbirkama, ali ni u javnim zbirkama zapadnih umetničkih centara u kojima su oni uglavnom živeli. Sa toga stanovišta, pojedini otkupi dela ruskih slikara sa te izložbe za Muzej savremene umetnosti u Beogradu, koji je od 1936. godine, bio spojen sa Istorijsko-umetničkim, tj. Narodnim muzejom dobivši ime Muzej kneza Pavla, predstavljaju izvanredan materijal i podatak za istoriju ruskog slikarstva, i to koliko u emigraciji, toliko i u matici gde do danas nisu dovoljno poznati. Za te umetnike – koji su u Beograd poslali svoja dela iz brojnih svetskih, ne samo evropskih centara, karakteristično je da su prihvatili liniju vladajućeg evropskog modernizma dvadesetih i tridesetih godina u kojem bitnu ulogu igra likovna vrednost - čulnost čiste boje i izbalansiranost kompozicije, plemenitost ili snaga slikane materije, autentičnog, često slobodnog poteza, hrabrost sinteze forme i njena ekspresivnost, tema preuzeta iz lepeze žive svakidašnjice i sl.. Ta linija nije bila bliska ruskoj avangardi Oktobarskog revolucionarnog izraza, ali u isti mah to nije bio ni nastavak tradicije ruskog realizma, patrijarhalno-sentimentalno-nostalgičnog slikarstva peredvižnjištva, ili simbolizma i poetizma s početka veka, poznatog iz sfere Života umetnosti, što je bila najčešća odlika ruskih slikara-emigranata na našem podneblju.


Kada je 1933. godine otvoren Ruski dom, u njemu su se nekoliko godina, sve do početka Drugog svetskog rata, organizovale tzv. Periodične izložbe koje su  dobijale visoko državno i društveno pokroviteljstvo: 1935. godine izložbu otvara ministar Milan Grol a ugledni kritičar Sava Popović u Beogradskim opštinskin novinama  (br.1, god.54, str. 94-95), piše pod nazivom Ruska izložba u Ruskom domu o čudnom duhu emigrantskog stvaralaštva, sa teatralnošću, sentimentalnim dilentatizmom, romantičarskim asocijacijama 'mirisa jorgovana', o naklonjenosti ilustraciji, i kao da želi da opravda rusku veličinu i neutoljivu čežnju, naglašava  - očevidno  sa žaljenjem - da  „naša zemlja, mada gostoprimljiva, ne može im pružiti ni neposrednog nadahnuća niti onaj okvir koji im je davala njihova rođena gruda”...


I kritičar Pravde Đorđe Popović aprila 1936, pod naslovom  Izložba u Ruskom domu, naglašava da su likovne umetnosti podređene veličanstvenim rezultatima književnosti, muzike i nauke ruskih emigranata i ističe samo retke umetnike koji su, poput Leona Baksta, u svetu ili Sutina, Tereškoviča, Hane Orlove, u okviru Pariske škole, stekli zapaženo mesto. (On, razume se, ne pominje radikalne ruske stvaraoce koji su promenili tokove umetnosti 20.veka, kao što su Vasilije Kandinski ili Mark Šagal, a još se manje moglo očekivati da pomene Kazimira Maljeviča, Aleksandra Rodčenka ili Vladimira Tatlina, koji nisu napustili Sovjetski Savez, ali jesu bili pritisnuti staljinističkom doktrinom, što se svakako odrazilo na njihovo stvaralaštvo. Uostalom, njihov istorijski značaj tih tridesetih godina još nije bio prepoznat ni u svetu ni kod nas). Na beogradskoj izložbi Đorđe Popović ističe Olgu Kolb Selecku, zatim Kučinskog, Vasilija Reznikova sa njegovim produhovljenim predelima i mrtvim prirodama, punim literarne mistike, Ljudmilu Kovačevski Rik, Suhačeva, i arhitekte – Papkova, Ivana Rika i Baumgartnera, autora projekta Ruskog doma.


Milorad T. Simović daje izveštaj o Drugoj periodičnoj izložbi ruskih umetnika u Beogradu (Beogradske opštinske novine, str.212-213) koju je otvorio u ime ministra prosvete gospodin Vitezica. Ističući, kao i uvek, tragiku ruske emigracije, na ovoj ogromnoj izložba sa 206 radova on govori o uspelim skulpturama Alisova, jedinog zastupljenog vajara i o slikama knjeginje Olge Aleksandrovne, Aleksandra Benoa, Dobužinskog, Kravčenka, Maslova, Nilusa, Šramčenka, Bicenka  i naglašava da je pozitivna činjenica  da se oni inspirišu jugoslovenskim temama i predelima. Uprkos značajnim imenima koje autor spominje, očevidno se ponovo radi o revijalnoj izložbi koja ne prelazi uobičajeni nivo umetničkog iskaza i sasvim izolovano stoji u umetničkom životu naše sredine.


Eksplicitno ili ne, ostalo je zabeleženo da su ruski umetnici – svesno, a možda pre svega pragmatično, bili izolovani u svojim klubovima, serklima ili galerijama, da nije bilo prave integracije sa lokalnim, beogradskim srpskim ili jugoslovenskim umetničkim krugovima, da oni nisu uspeli da se približe u dovoljnoj meri ovdašnjoj umetničkoj sceni uprkos često visoko kvalifikovanim školama kroz koje su prošli ili darovitosti koju su ispoljavali na svojim delima. Razloge za to  – razume se – trebalo bi tražiti na obe strane: čak iako ni sami nisu bili raspoloženi za velika eksperimentalna traganja avangardnog tipa, jugoslovenski, tačnije beogradski umetnici su bili zagledani u parisku likovnu scenu koja je nudila repere visokog rafinmana i oplemenjene likovne materije kojoj su uglavnom oni težili, tako da nije bilo prostora i interesovanja za druge kontakte i druge uticaje. Pretpostavka je da se nije radilo o političkim razlozima (iako je istina da je među našim umetnicima tridesetih godina veliki broj bio levo i socijalno orijentisan), a još manje o ksenofobičnosti odn. nacionalizmu: te vrste odbaciovanja drugog pojaviće se mnogo kasnije ali nikada kao dominantna karakteristika naše umetnosti. Uostalom, i celokupna beogradska likovna scena bila je otvorena, ispunjena brojnim predstavnicima drugih nacionanosti. U Beogradu su redovno izlagali, bili članovi umetničkih grupa i svoju karijeru u njemu stvarali tridesetih godina  – između ostalih slikari i grafičari Anton Huter, Sabahadin Hodžić, Marino Tartalja, Bora Baruh, Lazar Ličenosti, Eduard Stepančič, Franjo Mraz, Jurica Ribar, Nikola Martinoski, a posebno vajari – Ivan Meštrović kao zvanički vajar kralja Aleksandra, zatim Toma Rosandić, Simeon Roksandić, Lojze Dolinar, jedno vreme Frano Kršinić,  Frano Menegelo Dinčić, Petar Palavičini...i mnogi, mnogi drugi. S druge strane, ruski umetnici su po svoj prilici gajili osećanje privremene pripadnosti ovoj sredini i nisu tajili nadu da će se vratiti u svoju domovinu, pa je tako najčešće osećanje privremenosti bilo prepreka za dublju integraciju u beogradsku sredinu. Možda je, isto tako, njihovo tradicionalno, ponekad i  skromno, pa i naivno, viđenje umetnosti bilo suprotno modernističkim nastojanjima većine umetnika koji su izlagali u Beogradu, tako da se nisu prepoznavali u zajedničkim duhovnim sferama, što nije bio slučaj sa drugim umetničkim granama.


Godine Drugog svetskog rata ponovo su stavile na velika iskušenja ruske umetnike: pojedini su napustili Beograd i Jugoslaviju, mnogi se bili izolovali, a jedan broj je prihvatio okupacijsku situaciju kao priliku da iskaže svoj politički, antisovjetski i antikomunistički stav, stavljajući se u službu propagande nemačkih okupatora. Radili su plakate, karikature, crteže, sačuvane uglavnom u Istorijskom arhivu Beograda. Primer Žorža Skrigina je na suprotnom polu: on je kroz svoju kameru bio nezamenljivi učesnik i najeminentiji svedok Narodnooslobodilačke borbe.


Nakon oslobođenja, model sovjetske kulture, proklamovan tridesetih godina  Harkovskim kongresom, postao je odmah, i bez velikih deklaracija, uzor jugoslovenskoj kritici i umetnicima. Paradigma je bila u prvoj (i na izvestan način poslednjoj) izložbi četvorice znamenitih socrealističkih slikara, organizovanoj neposredno pred Informbiro 1947. godine u Beogradu (u Umetničkom paviljonu Cvijeta Zuzorić), zatim u Zagrebu, Ljubljani i Novom Sadu: slike Aleksandra Gerasimova, Sergeja Gerasimova, Aleksandra Dejneke i Arkadija Plastova bile su više praktični no teorijski uzor jugoslovenskim umetnicima, ali se veoma brzo dešava raskid na političkom planu, što razume se, ima posledice i na umetničkom. Ruski, sada već Sovjetski dom nije bio omiljeno mesto, tačnije bilo je to opasno mesto koje je imalo druge ciljeve i pretekste rada; prema širokoj dokumentaciji, vidi se da su godinama organizovane brojne propagandne, ekonomske, turističke, izložbe knjiga i slično. Umetnost je bila u drugom planu.


Sa ponovnim uspostavljanjem, tačnije otopljavanjem političkih i drugih veza, Ruski dom će biti mesto brojnih manjih manifestacija, ponekad veoma posećenih, ali znamenite likovne manifestacije će naći svoje mesto najpre kroz državnu tj. međumuzejsku saradnju između beogradskih i najvećih ustanova uglavnom u Moskvi i Lenjingradu / Petrogradu (na primer sa Državnim istorijskim muzejom, Muzejom imena Puškina, sa Tretjakovskom galerijom, Ermitažom, Ruskim muzejom i sl.). Zahvaljujući međudržavnim ugovorima o biletaralnoj saradnji, beogradska publika je imala priliku da vidi ne samo bogatstva ruske tradicije, već i izvanredne kolekcije arheologije, primenjene umetnosti, remek dela evropskog slikarstva, umetnost Oktobra i sl. Čini se da danas, uprkos osvedočenim..


 


Irina Subotić


 Simpozijum RUSKA EMIGRACIJA