Umetnik

Irina Subotić (1941)

Prati umetnika

Pretraga

Elegije Ljubice Cuce Sokić

Svaka izložba Ljubice Cuce Sokić je praznik naše kulture. A o ovoj vršačkoj izložbi imamo pravo da govorimo kao o posebnom događaju jer se njome nezvanično, ali profesionalno, isto koliko i prijateljski i svečano obeležava jedan veliki datum: 9. decembar 1914, datum rođenja naše eminentne umetnice. Cucine radove prikazane na ovoj izložbi odlikuje jedna posebnost: radi se o delima koja su retko pružena javnosti na uvid jer pripadaju njenim privatnim kolekcionarima a njih je u našoj sredini mnogo. Međutim, činjenica je da je priređivanje jedne takve izložbe pravi poduhvat. Zato je praznik još veći.



Kada je u ranom detinjstvu, kao svako dete, Ljubica Cuca Sokić otkrila čari jarkog kolorita, sigurno nije mogla znati da će celog svog veka biti ne samo strasno, već iskonski, potpuno, gotovo organski vezana za slikarstvo: ono predstavlja  poistovećenje sa njenim životom i ona o tome rado i ispovedno  govori. A jarki se kolorit odavno izgubio i ustupio mesto plemenitim sazvučjima punim mira i nostalgije...



Aleksa Čelebonović, njen veliki prijatelj i saborac u grupi Desetorica u danima koji su beležili ulazak u strahote Drugog svetskog rata i kasnije velike društvene promene koje su, razume se, uticale i na život Cuce Sokić, napisao je da je ona tragala za dubljim poznavanjem nekog teško dokučivog prustovskog introvertovanog sveta. U tom intimno  proživljenom svetu ona je nalazila harmonije odnosa, isto toliko ljudskih, mudrih i plemenitih, koliko i likovnih, vizuelnih i iz prirode transponovanih. Odista – ona je svoje celokupno stvaralaštvo zasnovala na iznalaženjima suptilnih razlika i velikih sličnosti između viđenog i doživljenog, običnog i svakodnevnog u funkciji umetničkog preobražaja. Način na koji je ona svoje utiske i misli uspela da vizualizuje najbliži su poetskoj viziji velikog italijanskog slikara kome je bliska  daleka metafizička kontemplacija - kod Đorđa Morandija (Giorgio Morandi). Kod njega je, kao i na delima Cuce Sokić, suština u naglašenoj usklađenosti celine, kao u savršenim muzičkim  akordima; sve je ispunjeno sintetičkim formama i umirenim bojenim sazvučjima, istančano prostudiranim kompozicionim rešenjima u kojima je svaki oblik precizno izvagan i okarakterisan i koji govori pre sve o harmonizaciji cele ličnosti, nasuprot – a možda i uprkos – haosu i histeriji spoljašnjeg sveta.



Bila je velika privilegija prisustvovati slikarskom činu Cuce Sokić u njenom ateljeu na poslednjem spratu Kolarčeve zadužbine; biti svedok njenog dugog i mirnog posmatranja svakog naslikanog detalja, laganog uzimanja četkice i biranja boje, pa potom blagog, ovlaš nanetog namaza, gotovo nevidljivog i neagresivnog, više intuitivnog no racionalnog, a tako sigurnog i upornog, i sve to uz bujicu sećanja na prohujale dane, događaje i drage ličnosti, i nekadašnje radove. Uporno je ponavljala, toliko puta, da „sve rešava isključivo likovnim putem”, a da se kloni psihologiziranja, literarisanja, mistifikacija svih vrsta. Nju ne zanimaju predstave stvarnosti do kojih bi došla slikajući izglede  predmeta, ljudi, gradskih četvrti ili uličnih scena, već duhovna, tačnije apstraktna saznanja koja se stiču utiscima i tragovima koje ti predmeti ostavljaju za sobom. Zato bi se povodom njenih mrtvih priroda ili predela moglo govoriti o apstraktnom načinu razmišljenja. U tom smislu je umetnost Cuce Sokić teško definisati i jasno klasifikovati. Pa ipak, ta izdvojenost i ta senzibilnost su posve autentični, što joj obezbeđuje i izdvojeno mesto u našoj istoriji umetnosti.



Nakon prvih slikarskih ostvarenja u ključu poetskog realizma, tipičnog za tridesete godine prošlog veka, Cuca Sokić je ušla u težak ratni i neposredno poratni period kada se nedeklarativno, ali  sažeto, kratkotrajno odužila obaveznom socijalističkom realizmu pojedidnim slikama i crtežima naglašene humane sadržine. Od kraja pedesetih, tokom šezdesetih i sedamdesetih godina, uspostavila je novi vid stvaranja, često sa eksperimentima u vidu kolaža, unošenja amorfnih i neslikarskih materijala, kao što su pesak, lepak, lak i slično. A kada se vratila klasičnom slikanju predmeta, nađenom u svojoj neposrednoj okolini, kada je u nekoliko seansi radila figure pa i portrete, a još češće kada je slikala predeo i posebno kada se posvetila tako metaforičnoj temi kakva je mrtva priroda, njena  slika je postala sasvim drukčija. Postala je sintetička, nenarativna i nedeskriptivna. Umetnica je ostvarila svoj san o „apsolutno čistom jeziku”. Znala je da pronađe  unutarnju strukturu  naslikanih predmeta; slikarska sintaksa je preuzela prevagu nad uobičajenim mimetičkim postupcima a klasična perceptivna  logika je postala za nju prevaziđena. Subjektivnost je odnela prevagu nad objektivnošću. Krug je zatvoren kada se umetnica, u kasnim godinama svoga stvaralaštva, isključivo bavila malim predmetima, memorabilijama, iz svog ateljea, ponekom kutijom, suvim cvetom ili plodom, ili kada je radila remake svojih slika sa svedenim isečcima običnih, neatraktivnih, pa ipak njoj uvek dragih beogradskih vizura. Zadržala je savršen poredak, tišinu i blagost, ali i odlučnost i sugurnost da je istrajala na svom putu.



Moglo bi se govoriti o suštinskoj doslednosti kao jednoj od dominanti karaktera i stvaranja Cuce Sokić, i to podjednako u njenom stabilnom i toplom odnosu prema članovima njene porodice, prema njenim studentima i prijateljima, isto koliko i prema stvaralačkom činu. Celokupnim svojim delom, svojom posvećenošću umetnosti i humanističkim nazorima po kojima  je vaspitana i po kojima živi, Cuca Sokić je redak, danas sve ređi uzor jer uspeva da opstaje uprkos okolnostima i promenama koje se dešavaju oko nje. Ona je dragoceni most koji nas vezuje s prošlošću na najlepši način, ne prekidajući tradiciju i pokazujući, uporno i bez ljutnje, da je moguće i u nemogućim uslovima zadržati svoju životnu filozofiju, svoju plemenitu prirodu, svoj stvaralački elan. Biti svoj.


Irina Subotić

decembar 2008.