Umetnik

Irina Subotić (1941)

Prati umetnika

Pretraga

Dušan Džamonja: umetnost koja opstaje

Na moguća pitanja novih, mladih naraštaja o istorijskom mestu Dušana Džamonje i njegovog opusa najbolji i najupečatljiviji odgovor daju njegovo delo i napisi o njemu. Veliki broj monumentalnih Džamonjinih skulptura svedoči o jednom proteklom razdoblju opterećenom ideologijom, a o Džamonjinom mestu u svetu govori čitava biblioteka tekstova – knjiga, monografija, opštih i posebnih pregleda, predgovora kataloga, studija, kritika, članaka, eseja – s potpisima najeminentnijih stručnjaka druge polovine XX veka, od Đulija Karla Argana i Umbra Apolonija, Herberta Rida i Đuzepea Markiorija, Vere Horvat Pintarić i Radoslava Putara, Đila Dorflesa i Lorensa Aloueja, Lazara Trifunovića i Zorana Pavlovića, Pjera Restanija i Zorana Kržišnika, do Jaše Rajhard, Miodraga B. Protića, Radovana Ivančevića, Marka Valsekija, A. M. Hamahera, Rože-Pjera Turina, Andreja Medveda, Miroslava Klivara, Ješe Denegrija i nebrojenih drugih, starijih i mlađih… Gotovo pola stoleća piše se o stvaralaštvu Dušana Džamonje kao o najvišem uzoru izgradnje i uspona modernizma, i to ne samo u okvirima hrvatske i jugoslovenske već i evropcke i svetske umetnosti. Analizira se njegovo posvećenje formalnim elementima, razmatra odnos prema prostoru, volumenu, materijalima, novim i klasičnim, govori o njegovom osećanju života, ambijenta, starih zanata i nepresušnih svetlosnih mena na epidermu skulpture; piše se o klasičnoj ravnoteži masa, sinhronizaciji svih elemenata i organskom kretanju kao bujanju jezgra, što se čita na spoljnim obrisima dela i daje humanu dimenziju njegovim radovima. Pominje se doslednost njegovog razvojnog puta s naslagama istorijskih i tradicijskih reminiscencija i spletovima uticaja sa Zapada i Istoka, tipičnih za balkansko podneblje. Istovremeno, uočena je logična povezanost njegove skulpture, crteža i arhitektonskih projekata. Džamonjina intuicija poredi se sa stvaralaštvom Henrija Mura i Sezara, a njegovi totemski oblici s ostvarenjima Antoana Pevznera. Piše se o Džamonjinoj čvrstoj veri u taktilne vrednosti, o vrhunskoj estetici. Pominju se koncentracija na plastičnost, komunikativnost i metaforičnost, odsustvo sumnje i skepticizma, kao kategorija koje eliminišu pogled u budućnost i veru u napredak, ili krize koja obeležava različite faze i istorijska ograničenja modernizma. S uvažavanjem se govori o Džamonjinom nepresušnom angažovanju na monumentalnom obeležavanju istorijskih datuma i događaja, o njegovom potpunom davanju sebe javnom prostoru, što se izjednačuje s pojmom eksteriorizacije umetničkog kreda i istovremeno poistovećuje s očuvanjem vere i poverenja u to da je moguće ličnim umetničkim primerom dati doprinos izgradnji svetlije budućnosti.

Zahvaljujući aktuelnim i stalnim preispitivanjima postojećih  vrednosti, gubitku vere u prodornu dimenziju otkrića novog, progresa i lične veštine, individualnog znanja i umeća, napuštanju ranije utvrđenog estetičkog pogleda na projekat modernizma, kako to, između ostalih, proklamuju Hal Foster, Kenet Frampton, Kreg Ovens ili Daglas Krimp, svedoci smo drukčijih teorijskih pristupa i interpretacija od onih kroz koje je prolazilo i delo Dušana Džamonje. Kritičkim preispitivanjem tekovina veka prosvetiteljstva i sistema izgradnje institucija modernog sveta, uključujući i instituciju osamostaljene umetničke prakse koja se hranila i razvijala shodno svojoj, unutarnjoj logici, brišu se, između ostalog, i jasne podvojenosti između umetničkih vrsta i disciplina i zapostavlja nekada glorifikovana autonomnost umetnosti, status za koji je u prošlosti vođena grčevita borba, a sada već prebrođen.

Čini se da upravo kroz nove obrise interdisciplinarnosti, u sferi doticanja drugog, prepoznajemo snagu i instinkt za opstanak u delima Dušana Džamonje. Nije slučajnost to što i on sam s toliko poverenja gleda na seriju svojih aktuelnih projekata koji, kao i većina vizionarskih ponuda, ostaju još uvek u domenu fikcije, čekajući trenutak realizacije. Reč je o dodirnim tačkama skulpture i arhitekture, tačnije o ideji prerastanja skulptorskih formi u monumentalna arhitektonska zdanja podignuta sto spratova uvis ili rasprostrta na hiljade kvadratnih metara. Ti projekti obuhvataju spomeničku i javnu plastiku, arhitektonsko-plastičke i multimodularne predloge za objekte javne namene – oblakodere različitih funkcija, verske i kulturne centre, pa čak i bolnice – a poseban segment – u velikoj meri ostvaren – odnosi se na lične potrebe, prostor za stanovanje i rad, fondacije, to jest donacije. Ističući da Džamonja minimalnim sredstvima definiše ambijent i da je njegova autonomna prostornost ostala neopterećena svrhom, Dubravka Kisić ga je s razlogom postavila uz najveća imena „protagonista skulpturalne arhitekture“ – Frenka Gerija, Pitera Ajzenmana, Danijela Libeskinda i Zahu Hadid – ali s obrnutim predznakom: on se arhitekturi približio kroz transformaciju svoje skulpture, a oni svoje graditeljske poduhvate vode ka skulpturi. Na tim premisama bila je zasnovana i nedavno izvrsno primljena Džamonjina izložba projekata u prestižnom londonskom Kraljevskom institutu britanskih arhitekata (Royal Institute of British Architects – RIBA).

 

Džamonja se potvrdio i u promenjenim životnim uslovima, kada se više ne očekuju zvanični naručioci monumentalnih spomenika ili bar idejnih projekata za njih – kakvi su bili oni za Dahau ili Aušvic, Moslavinu, Kozaru, Dubravu, Barletu, Jajince, Sremski front… Za svoje delo umetnik je pronašao izlaz: on i dalje ostvaruje ono što najviše odgovara njegovom kreativnom impulsu – skulpture velikih dimenzija namenjene otvorenom prostoru. Najpre je oformio bajkoviti Park skulptura u svojoj fondaciji, kojoj se posvetio istim žarom kao svakom svom delu, u starom istarskom gradiću Vrsaru. Tu je njegova monumentalna skulptura uspostavila savršenu harmoniju s okolinom, dugačkim horizontom ka Jadranu, mediteranskim zelenilom i prirodno blagim padinama terena. Na tom izuzetnom području letnjikovca-fondacije-parka Džamonja je ispoljio svoj neverovatni smisao za realizaciju svakog pažljivo prostudiranog detalja, a naglasak je stavljen na uklapanje skulptura velikih dimenzija u slobodni prostor. Na sličan način ostvarena je postavka njegovih radova na Smaragdnoj obali Sardinije. Dosegnuto je apsolutno saglasje prirode i umetnosti.



Umetnik se, zatim, upušta i u druge, nove izazove: svoju skulpturu namenjuje urbanim ambijentima punim života, prostorima dijaloga žive kulture. To više nisu mesta prošlosti, herojstva, užasa i memorije već omiljeni ambijenti dnevnih, slučajnih hodočašća, gde Džamonjina skulptura uspostavlja aktivan dijalog sa okolinom, najpre sa prolaznicima, a potom i sa građenim okruženjem. Ti prostori nisu ni dekoracija ni neutralna pozadina za njegove skulpture, jer nisu lišeni sopstvene istorije, umetničke vrednosti i svoga značenja. Naprotiv: prestižna stara gradska jezgra postaju izvanredni sagovornici Džamonjinih dela, bilo da je to jedna od najlepših homogenih urbanističkih celina u svetu – Mansarov Trg Vandom u Parizu1 – bilo da je reč o prostranom lisabonskom, pa potom zagrebačkom, praškom, varaždinskom ili briselskom jezgru grada, gde su skulpture takođe bile postavljene na dohvat ruku i gde je pogled amalgamisao arhitekturu prošlih vremena. Na sličan način Džamonjine skulpture žive i u susretu s uličnom vrevom pešaka s kojima se prepliću, kao što se to desilo na riječkom Korzou, dubrovačkom Stradunu i kao što je planirano za beogradsku Knez Mihailovu ulicu – najburniju arteriju grada, šetalište mladih, poslovni i umetnički centar. U svim tim urbanim ambijentima, za koje su i osmišljene, Džamonjine skulpture dobijaju nove kvalitete – upijaju zračenje okolnog prostora, menjaju se i iz početka žive. Postavke zavise od mogućnosti kojima se one prilagođavaju, drugim rečima – njihov izgled se menja, nisu statične na klasičan način, već je moguće govoriti o instalacijama (J. Rajhard). Postojani kvalitet tih postavki ostvaren je provokativnim susretom klasičnog i savremenog, i kroz tu konfrontaciju Džamonjina dela uvek su izlazila obogaćena, upravo kao što su i svi ti ambijenti dobijali – bar privremeno – drukčije sadržaje, vizure i plastične zvuke.

 

 Izlaganje Dušana Džamonje u Beogradu, nakon mnogo godina i nakon svih lomova koji su se u našim životima desili, ima višestruko značenje i značaj. Pored toga što nas podseća na danas već istorijska vremena zajedničkih nastupa u svetu, kada se verovalo u smisao prave humanističke misije umetnosti i njenu ulogu stvaraoca srećnijeg, naprednijeg, lepšeg i boljeg sveta, sada je prilika da se Džamonjino stvaralaštvo, u sažetom ali suštinski koherentnom vidu, već viđenom u velikim evropskim prestonicama, predstavi i novim naraštajima i s novim konotacijama. Zaokruženo predstavljanje njegovog opusa obuhvata sve segmente koji ga čine jedinstvenim – granitne i železne galerijske i monumentalne skulpture namenjene slobodnom prostoru, crteže i arhitektonske projekte. Sve se to danas stapa u jedinstveno homogeno telo, čiji su začeci upravo ovde, u Beogradu. Naime, prema sopstvenom kazivanju i pisanju, Džamonja je kao dete, s porodicom, Drugi svetski rat proveo u Srbiji, u Ljigu i Beogradu, a već tada je pokazao zanimanje za skulpturu i naklonost ka njoj. Kada je imao četrnaest-petnaest godina, otac ga je upisao u privatnu umetničku školu.2 Pored toga, imao je priliku da se, gotovo krišom, divi gorostasnim Meštrovićevim delima u stalnoj postavci Muzeja kneza Pavla, u samom centru grada, nekadašnjem Kraljevskom dvorcu. Njegov Kosovski ciklus morao je u mladom Džamonji izazvati strahopoštovanje i upitanost pred enigmom skulpturalnog stvaralaštva. Tu istu enigmu on će kasnije nastojati da razreši sa svojim profesorima koji su u velikoj meri sledili meštrovićevske nazore – majstorima Antunom Augustinčićem, Vanjom Radaušom, Franom Kršinićem, ali i kroz posete velikim muzejima sveta – pred Herom sa Samosa, Nikom Samotračkom, Miloskom Venerom i glavom Nefretiti, pred Mikelanđelovim Danom, Noći, Jutrom i Sumrakom, Rodenovim Građanima Kalea i ležećim figurama Henrija Mura. Sve kvalitete koje je otkrivao i voleo u radovima neimenovanih i poznatih genija želeo je da „apsorbuje“ i prenese u svoja dela – njihovu snagu i jednostavnost, lepotu i harmoniju, elan i veličinu, dinamizam i pokret, odnos prema unutarnjem i spoljnom prostoru, poštovanje i zahteve materijala… Tokom celokupnog svog rada on se oslanja na nataložena iskustva civilizacije, koju prisvaja, osvaja, koristi, citira – a iznad svega voli i poštuje. To se dogodilo i kada je, nakon kratkotrajnih figurativnih istraživanja na početku svoje karijere pedesetih godina, rano osvojio ekspresivnu i gestualnu apstrakciju organskog, ali ne i antropomorfnog sveta.3 I tada su njegova dela nosila osobenosti klasičnih ostvarenja, iako je bilo jasno da je reč o utiscima iz vidljivog i opipljivog sveta naše savremenosti i da njoj pripadaju. Tu savremenost Džamonja je uvek instinktivno prepoznavao i transformisao u svoje radove.



Crtež tušem, perom, valjkom, sepijom organski je deo Džamonjinog stvaranja. Moglo bi se reći – vitalni deo. Od njegovih najranijih do današnjih dana to je disciplina koja verno prati impulse njegovog gesta, tela i misli, koja otkriva njegovu ličnost i oslobađa ga svake racionalne postavke i nametnute ograničenosti. To je najverniji i najneposredniji rukopis njegovog poetskog bića, za koji nema međa ni smetnji bilo kakve tehničke, tehnološke, semantičke ili druge prirode. Određuje ga sloboda zamisli, nesputana mašta, sva energija i kreativna snaga. Džamonjini crteži narastaju i do tri metra, sepijom dobijaju tonska sazvučja srodna metalnim korodiranim skulpturama, računaju na prostorne odnose i na prodor svetlosti i igru senki, upravo kao i volumeni njegovih trodimenzionalnih radova. Često upućuju na unutrašnji svet skulpture, ali su isto tako i autonomni.

Najbliži njegovim crtežima gestualne ekspresivnosti bili su skulptorski radovi krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina, kada su se sva Džamonjina istraživanja u negiranju tradicionalnih likovnih osobenosti i unošenju novih kvaliteta kojima se gradila savremena umetnost posle Drugog svetskog rata približila enformelu, akcionom i gestualnom slikarstvu. U toj izgradnji novih postavki modernizma Dušan Džamonja je, po mišljenju najširih stručnih krugova, imao pionirsku ulogu. Klasičnom repertoaru materijala – kamenu, granitu, mermeru, drvetu, staklu, metalu – dodao je upotrebu prastarih zanatskih proizvoda – eksera i lanaca – a kasnije i beton i crni kvarc. Tehnikom zavarivanja postizao je efekte slučajnog i gotovo nekontrolisanog dejstva vatre. I tu se njegov rukopis, poput „trodimenzionalne kaligrafije“, iskazivao kao ekspresivno i moćno sredstvo komunikacije, sve dok se osamdesetih godina nije pojavio interes za minimalizam i cilindrične, svedene geometrizovane oblike, koji su doživeli vrhunac u projektu za spomenik na obali kanala Rajna–Majna–Dunav 1990. godine. Dva pročišćena, semantički jasna segmenta tog spomenika, postavljena jedan naspram drugog poput odraza u ogledalu, naznačila su u isti mah i rađanje nove Džamonjine stvaralačke faze ispoljene kroz rad na prefabrikovanim serijama sastavljenim od sedam elemenata. Govoreći o tim novim celinama sačinjenim od ponavljanih fragmenata, Džamonja konstatuje: „Ako simfonije mogu da budu napisane samo od sedam nota, zašto ne bi mogle i prostorne kompozicije da budu sastavljene od sedam elemenata?“ Iako sačinjene od istovetnih serijskih delova, skulpture poslednje decenije imaju posve različite obrise – govori se o njihovom produženom gestu – imaju raznovrsne vizure i dinamiku, pri čemu se oseća njihova kompaktnost kao rezultat jedinstvenih činilaca.

     Takav sistem komponovanja Džamonja je ranije, na izvestan način, primenjivao koristeći uglavljene eksere u pravilnom rasporedu. Zatim, primena prefabrikovanih lanaca nosi takođe značenje ponavljanja, kontinuiteta, protoka, pa se i za tu vrstu komponovanja skulptura iz segmenata može pronaći linija kontinuiteta. Ta linija dotiče postmodernistički koncept ponavljanja sa razlikom.

Dušan Džamonja ostaje veran svom poverenju u pravu misiju umetnosti, čak i danas, kada se toliko iluzija ruši i toliko vrednosti osipa i osporava. I danas je on veliki entuzijasta, veliki individualista, krajnje autonoman, sposoban da se suprotstavi sistemima koji ga mogu ugroziti i u tom smislu nastavlja da sprovodi svoju emancipatorsku ulogu. Za njega, zbog toga, ne postoji kraj ideologije. Njegov životni impuls istovetan je njegovoj stvaralačkoj snazi i u tom neraskidivom spoju rađaju se nove velike zamisli – skulpture, crteži i projekti. Upravo je zato provokativno pitanje o modusima Džamonjinog opstanka u promenjenim istorijskim, umetničkim, društvenim, ekonomskim i – razume se – političkim uslovima koji su obeležili kraj prošlog i prelaz u novi vek. Nije reč o njegovim delima, već o njihovoj aktuelnoj recepciji, zbog ogromnih razlika koje se odnose na čitanje umetnosti, posebno skulpture, u smislu prihvatanja pojma proširenog polja Rozalind Kraus. Džamonja se razvijao s promenama i uvek je nalazio adekvatna, prava rešenja. To je ključ njegovog opstanka.


 


_________________________________________________________________________________________


1 Džamonja je 1998. godine realizovao ciklus od deset skulptura posebno namenjenih tom trgu, ali je, zbog svojih dimenzija, najveća skulptura morala da bude izložena na obližnjem Trgu Berze.

2 Moguće je da je reč o privatnoj školi Mladena Josića.

3 Od trenutka kada je napustio referencijalni odnos prema realnom svetu, tačnije prema figurativnom predstavljanju, Džamonja je napustio i imenovanje svojih dela: samo numerički, tehnički obeležava materijal.



Irina Subotić                        Beograd, avgust 2004.