Umetnik

Irina Subotić (1941)

Prati umetnika

Pretraga

Bogomil Karlavaris: umetnost kao radost življenja

Slikarstvo je za Bogomila Karlavarisa bitna odrednica njegove ličnosti. Ali ne i jedina. On spada u one dragocene, u našim sredinama retke stvaraoce koji su imali snage, volje i umeća da pomire kreativnost u oblasti vizuelne umetnosti, naučni i istraživački rad, posvećenost likovnom odgoju, napisanu i izgovorenu reč… Na sasvim osoben način on je uspeo da poveže svoja široka interesovanja i ogromna znanja, posebno izgradjivana i osavremenjavana tokom šezdesetih godina, kada su aktuelni stavovi o umetnosti, kao komunikacijskim fenomenima i semiotičkim uslovljenostima, bili inkorporirani u njegov kompletan opus – kako likovni, tako i pedagoški. Medju njegove najznačajnije i originalne postavke, kojima je stekao ugled medju svetskim stručnjacima, spadaju ideje o individualnim razlikama koje, u odnosu na likovni izraz, postoje kod mladih. Istovremeno je zastupao tezu o univerzalnim vrednostima koje se raspoznaju čitanjem znakovnih i simboličkih sistema i to je ne samo uneo u svoj razradjen edukativni sistem, već je znalački primenio i u svom slikarstvu.

Upravo kroz tu vrstu amalgamisanja različitih disciplina, Bogomil Karlavaris je uspeo da svoje slikarstvo reinkarnira kao plod komplementarnih načina vidjenja sveta oko nas. Zbog toga je veoma teško izdvojeno posmatrati samo jedan segment, zadovoljiti se prikazivanjem samo jednog dela njegove kompleksne stvaralačke prirode. Ipak, opravdanje za fokusiranje samo na njegovo slikarstvo našli smo, najpre, u činjenici da kompetentni stručnjaci o tome već iznose svoje stavove. S druge strane, Karlavarisovo slikarstvo upućuje na konstataciju da ono nije proizvod iskonstruisanih teza, da nije bilo direktno u edukativnoj ¨službi¨ i da je izborilo svoje sasvim autonomno mesto u istoriji naše posleratne umetnosti, o čemu svedoče brojne izložbe, kao i studije i kritike koje prate svaki njegov nastup.

Veoma rano, već pedesetih godina, Bogomil Karlavaris je, neposredno po okončanju Pedagoške i Likovne akademije u Beogradu, ostvario neke od suštinskih osobenosti svoga slikarstva. Njih se umetnik neće odreći ni danas.

Posle sasvim logičnog početničkog, mladalačkog perioda, u kojem su se iskazivali uticaji profesorskih autoriteta i nužna veza sa umetničkim nastojanjima koja su činila sponu sa stvaranjem pre drugog svetskog rata, Karlavaris je krenuo svojim putem za koji nije imao uzora i nije mogao da obeća sigurno okončanje. Naime, počeci pedesetih godina bili su, i u evropskim i u jugoslovenskim razmerama, godine otkrića modernizma bez granica, godine osvojenih sloboda koje su nudile raznolike mogućnosti korišćenja tih sloboda. U istom času vredno je i nužno bilo i angažovano podsećanje na tek okončane ratne strahote i beg od te prokažene realnosti u optimistički svet budućnosti ili u domene napojene maštom, snovima i ličnim poetikama, izraženim putem fantastike. Apstrakcija je bila na pomolu kroz postepeno i sistematično odvajanje od neposredno vidjenog. Ali, isto tako, umetnici, poput Bogomila Karlavarisa, izborili su legitimno pravo da istrajno i predano istražuju čisto likovne fenomene kroz mogućnosti adekvatnog spoja novog senzibiliteta, novih potreba savremenog čoveka, traganja za njegovim skrivenim suštinama. Njihovi putevi su išli uglavnom kroz stilizaciju forme, pojednostavljivanje kompozicije, svodjenje kolorita na harmonične odnose, napuštanje suvišne narativnosti, deskripcije, banalne mimetičnosti…

Bogomil Karlavaris je osetio veoma rano impulse svoga vremena i to na precizan i kompleksan način.


Već kao sasvim mladom umetniku postalo mu je jasno da pitanje apstrakcije različitog porekla i smisla, koje je bivalo u tom času sve aktuelnije medju umetnicima oko njega, ne mora da se postavlja kao jednodimenzionalno i shematizovano opredeljenje trenutka i mode. On je, kao obrazovan i mudar umetnik, znao da je reč o suštinskim zakonitostima dela koja se mogu ugraditi u samu bit stvaralačkog načina mišljenja i postupka. Na isti način je dotakao i pitanje materije i mogućnosti njene autonomne primene i daljih istraživanja na slici, što je bilo u samoj srži pojma enformela, takodje aktuelnog kod nas već krajem pedesetih godina. Karlavaris je prihvatio i tu mogućnost ali se on nije opredelio za zamenu prizora enformelnom strukturom, već je tu strukturu uneo u svoju sliku kao funkcionalni segment živog značenja i punog smisla. Medjutim, ti eksperimenti sa materijom koja svojom memorijom gradi odredjeni iskaz, bili su za njega parcijalna i kratkotrajna avantura, ponavljana u više umetnikovih faza na pojedinim delima: nikada kao celovito enformelno ostvarenje. Njemu je, ipak, uvek bila bliža glatka faktura, čist bojeni namaz, često i lazurna površina, a ne kopanje po dubini bojene paste ili nekog drugog, nadjenog, starog, asocijativnog a ne-likovnog ili čak anti-likovnog materijala. Tu vrstu eksperimenta ostavio je kao zalogu za neka buduća vremena; i ona su, očekivano ili ne, stigla poslednjih godina, kada je u sebi otkrio potrebu za novom vrstom angažovanosti. Koristeći kombinovanu tehniku, uglavnom u kolažu, fotografiji, sa intervencijama i idejom-vodiljom koja vlada celim radom, Bogomil Karlavaris je napravio često žustre i uvek duhovite komentare čije se kritičke konotacije očevidno odnose na društvenu i životnu situaciju, vidjenu sopstvenim pogledom na okolinu.

Kao sušta suprotnost slikama po kojima je godinama i decenijama sticao ugled i na kojima je čovekov lik u potpunosti odstranjen, na pojedinim radovima koji dotiču naše godine, svedoci smo upravo deklarativnog prikazivanja čoveka, žene, deteta. I to u novoj disciplini, koja nije bila svojstvena njegovom ranijem stvaranju. Reč je o kolažima na kojima se superponiraju, kao u manifestnom dijalogu, njegovi crteži, fotografije, reprodukcije dela poznatih umetnika iz prošlosti, isečci iz novina ili celi novinski listovi, zatim bar- kodovi uzeti sa robe široke potrošnje ponudjene tržištu, kao mere svakidašnjice od koje zavisimo i sl. Pojava figure na ovaj osoben način u Karalavarisovim kolažima možda je neka vrsta unošenja ravnoteže u odnosu na njeno gotovo apsolutno odsustvo na slikama radjenim u ulju ili u akvarelima. Čovek se na njegovim slikama podrazumeva. Bilo da se radi o urbanim, ruralnim sredinama ili ambijentima čiste prirode, na Karlavarisovim slikama se intenzivno oseća mentalno i duhovno prisustvo ljudi i istovremeno njihovo naglašeno fizičko odsustvo. Na mnogim aktuelnim kolažima, naprotiv, sve se zasniva upravo na predstavljanju čovekovog lika, ali bez želje da se izadje iz anonimnosti (sem kada se radi o reprodukcijama likova identifikovanih u istoriji umetnosti).

Ova smela mentalna igra sa mogućnostima koje pruža fotografija, novina ili neki drugi objet trouvé, kao detalj stvarnosti, legitimno je prenet u fond savremene umetnosti još od vremena Picassovljevog istraživanja kolaža. Karlavaris ovim svojim aktom možda želi da otvoreno, do samoironije iskaže superiorno vladanje i širinu svoga likovnog umeća, ali istovremeno i da ponudi jednu drugu viziju, uobičajenu, gotovo suprotnu od onoga što smo navikli decenijama da gledamo u njegovom slikarstvu drugog i drukčijeg zvuka. To se, na primer, odnosi na njegov diptih, takodje radjen u kolažu 1998. godine, pod nazivom Christo i anonimni umetnici. Na ovom kolažu Karlavaris je suprotstavio reprodukcije pakovanja poznatog bugarsko-američkog umetnika, osvedočenog po svojoj sposobnosti da osmišljeno, organizovano i do detalja estetizovano ovlada odredjenim prostornim belezima, kao što su obale okeana, ostrva, pustinje ili velike istorijske gradjevine, poput berlinskog Reichstaga, pariskog Pont Noeufa na Seni, Times Squarea u Njujorku, fotografijama iz našeg okruženja, onim brojnim svakidašnjim situacijama u kojima “pakovanje” plastikom (večitom – jer se ne može uništiti) služi da se nešto sačuva, obezbedi ili zaštiti. A možda okolina uništi… Karlavaris je na ovom kolažu suprotstavio dva sasvim raznorodna načina mišljenja, dve vrste postupka. Predstavio je smisaoni, koncepcijski zaokružen rad velikog umetnika, s jedne strane, i spontano, neambiciozno, ne-umetničko već funkcionalno obavljanje poslova i svakidašnji rad anonimnih, malih ljudi, s druge strane. Suprotstavljeni postupci na ovom radu dobili su vrlo razigranu formu, ritam, vizuelno zasićenu predstavu zanimljivog sadržaja i evokacije koja ne može a da ne bude uključena u korpus angažovanosti aktuelne vrste. Izmedju ostalog, ili pre svega, sa ekološkog stanovišta.


Ako se vratimo na Karlavarisove početke, ustanovićemo da je ne samo u pogledu likovne forme, već i tematski, on veoma rano odabrao svoj put. Nakon malobrojnih i uglavnom školskih radova koji obradjuju klasično koncipirane teme, on napušta opredeljenost za motiv ljudske figure, enterijera ili mrtve prirode i zadržava se – sve do poslednjih godina – isključivo na slikanju predela, shvaćenog u najširem značenju. Kroz taj predeo on transponuje svoje osećanje okoline, ali i više od toga, on se identifikuje sa njom, postaje njen neraskidivi deo.

Na prvi pogled se može učiniti da je umetnik i suviše suzio registar svojih motiva, ali taj površni utisak ne opstaje kada se malo ozbiljnije pogledaju njegove brojne slike, akvareli i kolaži.

On se uporno, predano vezuje za odredjene vizure i situacije koje je, po svoj prilici, imao prilike da doživi i u svojoj najneposrednijoj okolini ali i obilazeći zemlje i kontinente, kao veliki svetski putnik. Impresioniran je dominantnom horizontalom predela, bilo da je u pitanju linija koja spaja vojvodjansku ravnicu sa visokim horizontom neba, ili je u pitanju nevidljiva, varljiva linija mora koja deli vodu od atmosfere, od plavetnila neba. Po osećanju prostranstva, po miru, širini, po dugom praćenju i dubokom saživljavanju sa ravnicom, to vidjenje Panonije moglo bi se uporediti sa načinom na koji joj je Miloš Crnjanski davao uloge u svojim romanima.


Upornost u ponavljanju odredjenih elemenata slike u stvari je znak Karlavarisovog posvećivanja i poistovećivanja sa tim elementom. Drugim rečima, ne radi se o jednoličnom ponavljanju zbog nedostatka drugog izbora, već o ponavljanju sa razlikama i o traganjima za skrivenim vrednostima predstave, o različitim tačkama i vizurama posmatranja koje upućuju na različite psihološke sadržaje i blage varijante razradjenog istog (ili sličnog) motiva, onoga što umetnika tako duboko i iskreno interesuje.

U umetnikovom opusu srećemo, izmedju ostalih, i dve slike koje bi, po mnogo čemu, mogle da budu indikacija za preciznija tumačenja njegovog likovnog prosedea. Obe nose isti naziv, U spomen Kleeu I i II: prva je nastala 1976, druga godinu kasnije. Činjenica da je od celokupne istorije umetnosti koju izvanredno poznaje, Karlavaris izabrao samo Paula Kleea kome posvećuje svoje dve slike, ukazuje da je za to imao mnogo razloga koje treba odgonetnuti. Možda se jedan od ključeva čitanja celokupnog Karlavarisovog stvaralaštva nalazi u činjenici da je upravo Klee bio poznat kao kompleksna ličnost, čuvena i po tome što je povezao svoj način rada sa pedagoškim pristupom i što je svojim teorijskim spisima tumačio kreativni postupak kao sistem koji se može smatrati ne samo ličnom ispovešću, već univerzalnim kodom. To se, na poseban način, odnosi na Kleeov esej Putevi izučavanja prirode, u kome on s razlogom i mudro tvrdi da ¨razgovor umetnika sa prirodom za svakog umetnika ostaje conditio sine qua non. Umetnik je čovek, i sam priroda i deo prirode u prostoru prirode. Ono što se menja nakon što se čovek rasprostre u okviru tog prostora jeste samo broj i vrsta puteva koji tuda prolaze… Putevi često izgledaju veoma novi a da to u osnovi i nije tako. Nova je samo njihova veza, ili su zapravo novi samo broj i vrsta jučerašnjih puteva. Biti nov u odnosu na juče, medjutim, uvek je revolucionarna osobina, čak iako time veliki stari svet još ne biva uzdrman.. Predmet se proširuje preko svoje pojave pomoću našega znanja o njegovoj unutrašnjosti. Kroz znanje da je stvar više od onoga što se da naslutiti na osnovu njegove spoljašnje strane, čovek secira stvar i čini pojavnim njenu unutrašnjost pomoću isečaka površina, pri čemu se karakter predmeta uredjuje pomoću broja i vrste nužnog isečka¨, piše Klee.

Tim svojim introspekcijama Klee otvara puteve mnogih budućih umetničkih tačaka gledanja. Jedna od njih je i Karlavarisova, upravo svojim ritmičkim, gotovo matematičkim strukturama očišćenog tkiva, samo u crnim linearnim razigravanjima gde se forme pretaču u znake, a ti znaci u nove forme asocijativnog karaktera. Na ovim slikama posvećenim Kleeu, Karlavaris je u isti mah evocirao sistem pretakanja raznorodnih geometrizovanih oblika u duhovite, možda čak i satirične narativne sekvence. Istovremeno dolazi i do njihovog projektovanja na niskom (statičkom) horizontu koji zatvara liniju tla. Nad njim se nadvila zatamnjena visoka (dinamička) površina neba, ujednačenog kolorističkog namaza. Takvu strukturu, u njenim osnovnim naznakama, Karlavaris je koristio i ranije, a nastaviće da koristi i kasnije na svojim kompozicijama gotovo neprekidno, do danas. Čini se da u njima čitamo upravo one pouke velikog Kleea u kojima on govori o spoljašnjosti, tj. efemernosti, reklo bi se o prividu optičkog doživljaja, za razliku od suštine skrivene u ljušturi kojoj treba prilaziti dugo, dugo i pažljivo. Ta materijalna struktura je sredstvo za dosezanje cilja, i Karlavarisovim jasnim formama u stvari se tek dolazi do pola puta u otkrivanju smisla njegove slike. Drugi deo se krije u smislu i značenju, atmosferi i tananom vibriranju prirode koje on prenosi na svoje slike.


Dok se crtež u Karlavarisovom opusu podrazumeva kao baza na kojoj počivaju ili iz koje izniču njegove slike, njegovi akvareli su autonomna i sasvim odredjena dela posebne rafinovanosti, suptilnosti, neposrednosti i čistote. Ona samo potvrdjuje već toliko puta izrečenu činjenicu da ovaj umetnik superiorno vlada postupcima, tehnikom i tehnologijom i time se, na izvestan način, može tumačiti i njegovo uspešno povezivanje pedagoškog sa kreativnim radom. Na isti način je i njegovo teoretsko interesovanje za semiotiku dobilo svoj likovni ekvivalenat u mnogim delima na kojima se pitanje znaka postavlja kao suštinska odrednica celokupnog značenja slike.


Čuveni iskaz Paula Kleea da umetnost ne ponavlja vidljivo, već ga čini vidljivim, dobija punu važnost upravo u susretu sa slikama u kojima Karlavaris parafrazira Kleeov crtački, grafički, linearni karakter, kada naglašava imaginarni, takoreći nadrealni supstrat oblika i takvim udaljavanjem od realnog prikaza u suštini odaje stvarni karakter predstavljenog.

Kritika je već uočila da je za Karlavarisa karakteristično hitro, gotovo nervozno percipiranje pojedinih ne samo tipičnih, već i posebnih situacija koje mogu, odmah ili nakon odredjenog vremena, da posluže kao predstava na nekoj njegovoj kompoziciji. Moguće je da u trenucima aktivnog uočavanja okoline, sve što mu se učini važnim Karlavaris memorira beležeći, praveći krokije, skice. Ali, isto tako je verovatno da on sjajno urezuje u svoje sećanje odredjene slike, vidjene ma i za čas, kao na primer neke čudne scene i vizure koje može da doživi samo iz rakursa vožnjom automobilom ili vozom. On ih reaktivira i prilagodjava vizuelnim i estetskim zahtevima svoga dela, izvlači iz njih suštinske odrednice i najosobenije detalje, i u stvari, reklo bi se, sasvim malo prostora ostavlja svojoj mašti: mašta i sloboda interpretacije ogledaju se ne u motivima, već u načinu plastičke transpozicije, što je i suština umetničkog izraza. Umesto realističkog prikaza, kojim bi objektivno zabeležio predeo koji ga zanima, umetnik istražuje njegove formalne strukture, jaku i izrazitu tektonsku čvrstinu i gotovo geometrijsku ravnotežu. Za to je pouke, po svoj prilici, mogao da stekne posmatrajući posledice koje je na savremenu umetnost ostavio najpre Cézanneov opus a kasnije i purističko zadržavanje samo na suštinskim obrisima kao punoći likovnog iskaza. Pri tom se koloristička zasićenost površine kod Karlavarisa ostvaruje lazurnim, uravnoteženim, mirnim i čistim namazima, sa blagim naznakama ekspresivne, odnosno strukturalne fakture, istina samo u pojedinim periodima, kao što je to bilo pedesetih godina. Dešavalo se to u vreme otkrivanja korena modernizma, kada su veliki svetski i jugoslovenski umetnici bili putokazi mladjim naraštajima. Njihove uzore sledili su mnogi, istovremeno otkrivajući sopstvene načine prepoznavanja epohe.


Karlavarisov veristički kredo ili ta striktna realnost njegovih radova upućuju upravo na pravo osećanje prostora života kao prostora umetnosti. A realnost je - istorija umetnosti nam je to kroz ovaj vek na izmaku već dokazala - u stvari putanja kojom se doseže nadstvarnost ili kroz koju se ulazi u svet imaginarnog. I otuda mnoge Karlavarisove slike za čas se učine kao minimalističke kompozicije apstraktnog usmerenja, kao recidivi onih dubinskih pouka velikana apstraktnog mišljenja, Maljeviča pre svih, koji su nas učili da se iznad realnosti diže supremacija duha. I tu se ponavlja srž Karlavarisovog umeća i težnje u esencijalnom i sintetičkom prenošenju podataka iz stvarnosti, što zahteva, očevidno, dugotrajno pročišćavanje vizije i usaglašavanje veoma raznorodnih podataka sa kojima se u životu susreće. Analizom i redukcijom ti podaci se postepeno lišavaju svoje materijalnosti i neposrednog podsećanja na vidjeno, i na taj način postaju apsolutni oblici, osamostaljeni od svog referencijalnog čitanja.

Volumen preveden u ravan sugeriše apstraktno mišljenje, a detalji ukazuju da se radi o vidjenom i postojećem, dakle realnom, čak nama bliskom i poznatom, kao što su put sa banderama ili medjašima, zid, poneka svetiljka, vrata i prozor ili železničke šine. Na ranijim slikama tih podataka je bilo više, više detaljnih opisa atmosfere u kojoj se dešava prizor njegovog dela. Medjutim, svojim minimalističkim pogledom Karlavaris dosledno eliminiše sve suvišno i zaustavlja se samo na osnovnim naznakama iza kojih se čita bogato iskustvo i duboko značenje.


Na sličan način možemo čitati i fenomen vremena na ovim slikama. Tišina, beskonačna tišina, koju ne remeti prisustvo ljudi, spaja nebo i zemlju, i traje onoliko dugo koliko smo u stanju da percipiramo realno i doživimo pojam apsolutnog vremena, zaustavljenog u konkretno naslikanom prostoru. U tom smislu Karlavaris se približava metafizičkom slikarstvu, o čemu je kritika takodje već izrekla svoj sud.

Kao i vreme na Karlavarisovim slikama, tako i pitanje svetlosti upućuje na apsolutne kategorije: iako proističe iz objektivnog istraživanja i doživljaja, svetlost na njima nagoveštava magičnu atmosferu, jer poistovećuje materiju i prostor, donosi jake rezove u odnosu na senke, i svojim čistim relacijama naglašava dualistički razdvajanje suprotstavljenih kategorija.


Istim putevima razmišljanja dokučićemo i sistem koji umetnik koristi u svom uobičajenom prikazu predela. U konstante njegovog tematskog kruga, videli smo - još od pedesetih godina - spada interesovanje za pejzaž, prikazan čitko, pojedinostavljeno, sintetično, gotovo shematizovano. Bez drame, bez priče, bez dogadjaja. Sem onog koji umetnik nosi u sebi i nastoji da nam prenese govorom optičkih činjenica. Minimalistički prizor, jasan crtež, glatka ploha, čista boja… Kritika je s pravom isticala da je Bogomil Karlavaris transponovao vojvodjansku ravnicu i visoko nebo nad njom u svoje smirene i meditativne vizure, kao deo sopstvene prirode, ličnog okruženja. Na isti način on to čini i sa ambijentom mora, dugih plaža, mirnih obala, dalekog horizonta, posebno od vremena kada se vratio u primorski prostor života svojih predaka. Drugim rečima, predeo za umetnika nije samo vizuelni izazov ili stimulans za izgradjivanje likovne strukture, već pre i iznad svega sredstvo iskazivanja sopstvenih psiholoških i emotivnih stanja i ličnih doživljaja okruženja. Te duge, mirne linije izrazito plavih predela (kao, na primer, na slikama Brod, 1973; Bela ograda, 1974; Bele kuće, 1977; Istarski gradić, 1984; Obala, 1989; Ulica u Krasici, 1981/90; Nestvarna ulica, 1990; Motiv iz Grčke, 1997; Buvljak u Pečuhu, 1997. i dr.) ukazuju na identičnu potrebu za svodjenjem kompozicije na suštinu, na minimalistički tretman forme koja se često zadržava samo na esencijalnim naznakama opšteg. U tom smislu umetnik na istovetan način u svojim slikama pristupa motivu sa Primorja, kao i iz Vojvodine, Grčke ili Engleske. Istina, može se ustanoviti da će snaga južne sunčeve svetlosti oplemeniti njegov opus i pomoći da se azurno ili ceruleum plavo naseli, kao organski sastojak, u njegovo delo od onoga časa kada je more postalo sastavni deo njegovog životnog ambijenta.

Taj mediteranski sklop boje nije moguće, čini se, protumačiti isključivo kao optičko vibriranje koje utiče na umetnikovu paletu: u njemu, očevidno, prepoznajemo istovremeno i veliku emotivnu zasićenost, punoću emocija, ljubavi, radosti i posvećenja. Neku probudjenu mladost, punu snage, velike energije, radnog elana, ali i evidentu potrebu i želju da se svoj unutarnji sentiment iskaže i pretoči u vidljivu formu. Možda nije suviše smelo konstatovati da je Bogomil Karlavaris u svojim zrelim godinama ponovo otkrio mladost koja je, neposredno posle drugog svetskog rata, četrdesetih ili početkom pedesetih godina, onda kada je intenzivno postavljao osnove svoga bavljenja pedagoškim i naučnim radom, na njegovim slikama ta mladost bila potiskivana u ime upornog i predanog traganja za novim likovnim fenomenima. To je ona mladost koja nikada ne tone, koja se ne gasi ali i ne zakašnjava, koja iskazuje trajnu svežinu i nepresušnu radost življenja, jasnoću i preciznost ideje; mladost koja je deo ličnosti i karaktera a ne hronometrijskih omedjenja.

Irina Subotić

Novi Sad, 3.decembar 1998.

Bogomil Karlavaris spada u one dragocene, u našim sredinama retke stvaraoce koji su imali snage, volje i umeća da pomire kreativnost u oblasti vizuelne umetnosti, naučni i istraživački rad, posvećenost likovnom odgoju, napisanu i izgovorenu reč… Na sasvim osoben način on je uspeo da poveže u celinu sva svoja široka interesovanja i ogromna znanja, vezana posebno za shvatanje umetnosti kao komunikacijskog fenomena uslovljenog semiotičkim osobenostima. Sve je on to inkorporirao u svoj kompletni opus – kako likovni, tako i pedagoški.

Upravo kroz tu vrstu amalgamisanja različitih disciplina, Bogomil Karlavaris je uspeo da svoje slikarstvo reinkarnira kao plod komplementarnih načina vidjenja sveta oko nas. Njegovo slikarstvo upućuje na konstataciju da ono nije proizvod iskonstruisanih teza, da nije bilo direktno u edukativnoj ¨službi¨ i da je izborilo svoje sasvim autonomno mesto u istoriji naše posleratne umetnosti, o čemu svedoče brojne izložbe, kao i studije i kritike koje prate svaki njegov nastup.

Veoma rano, već pedesetih godina, Bogomil Karlavaris je, neposredno po okončanju Pedagoške i Likovne akademije u Beogradu, ostvario neke od suštinskih osobenosti svoga slikarstva i njih se neće odreći ni danas. Njegovi putevi su išli uglavnom kroz jasnu i čistu stilizaciju forme, pojednostavljivanje kompozicije, svodjenje kolorita na harmonične i britke odnose, napuštanje suvišne narativnosti, deskripcije, banalne mimetičnosti…

Bilo da se radi o urbanim, ruralnim sredinama ili ambijentima čiste prirode, na Karlavarisovim slikama se intenzivno oseća mentalno i duhovno prisustvo ljudi i istovremeno njihovo naglašeno fizičko odsustvo. Na mnogim aktuelnim kolažima, koje radi poslednjih godina, naprotiv, sve se zasniva upravo na predstavljanju čovekovog lika, često korišćenog sa predložaka poznatih iz sredstava masovnih komunikacija.

Profesor Karlavaris se predano vezuje za odredjene vizure i situacije koje je, po svoj prilici, imao prilike da doživi i u svojoj najneposrednijoj okolini ali i obilazeći zemlje i kontinente, kao veliki svetski putnik. Impresioniran je dominantnom horizontalom predela, bilo da je u pitanju linija koja spaja vojvodjansku ravnicu sa visokim horizontom neba, ili je u pitanju nevidljiva, varljiva linija mora koja deli vodu od atmosfere, od plavetnila neba.To dugo praćenje i duboko saživljavanje sa ravnicom najbliže je osećanju koje je za Panoniju imao Miloš Crnjanski.

Umetnost Bogomila Karlavarisa iskazuje večitu mladost, punu snage, velike energije, radnog elana. To je ona mladost koja nikada ne tone,koja se ne gasi i koja iskazuje trajnu svežinu i nepresišnu radost življenja, jasnoću i preciznost ideje; mladost koja je deo ličnosti i karaktera a ne hronometrijskih omedjenja. Njegovo ponovno prisustvo u Novom Sadu podseća nas na one davne divne dane u kojima se zajednički živelo sa osećanjem da ništa ne može da poremeti prijateljstva i saradnju na svim stranama nekadašnje Jugoslavije koje je on osećao kao svoje i koje su i njega uvek tako prihvatale. I upravo zbog toga što nam sada, posle niza godina, dolazi kao naš “stranac” i što ga Novi Sad dostojno dočekuje, nakon velelepne izložbe u Rijeci, možemo se nadati da će on biti lasta koja donosi proleće, vesnik nekih vedrijih dana i prava spona u budućnosti sa onim što smo živeli u prošlosti.

Irina Subotić


rezime

Bogomil Karlavaris: umetnost kao radost življenja


Bogomil Karlavaris spada u one dragocene, u našim sredinama retke stvaraoce koji su imali snage, volje i umeća da pomire kreativnost u oblasti vizuelne umetnosti, naučni i istraživački rad, posvećenost likovnom odgoju, napisanu i izgovorenu reč… Na sasvim osoben način on je uspeo da poveže u celinu sva svoja široka interesovanja i ogromna znanja, vezana posebno za shvatanje umetnosti kao komunikacijskog fenomena uslovljenog semiotičkim osobenostima. Sve je on to inkorporirao u svoj kompletni opus – kako likovni, tako i pedagoški.

Upravo kroz tu vrstu amalgamisanja različitih disciplina, Bogomil Karlavaris je uspeo da svoje slikarstvo reinkarnira kao plod komplementarnih načina vidjenja sveta oko nas. Njegovo slikarstvo upućuje na konstataciju da ono nije proizvod iskonstruisanih teza, da nije bilo direktno u edukativnoj ¨službi¨ i da je izborilo svoje sasvim autonomno mesto u istoriji naše posleratne umetnosti, o čemu svedoče brojne izložbe, kao i studije i kritike koje prate svaki njegov nastup.

Veoma rano, već pedesetih godina, Bogomil Karlavaris je, neposredno po okončanju Pedagoške i Likovne akademije u Beogradu, ostvario neke od suštinskih osobenosti svoga slikarstva i njih se neće odreći ni danas. Njegovi putevi su išli uglavnom kroz jasnu i čistu stilizaciju forme, pojednostavljivanje kompozicije, svodjenje kolorita na harmonične i britke odnose, napuštanje suvišne narativnosti, deskripcije, banalne mimetičnosti…

Bilo da se radi o urbanim, ruralnim sredinama ili ambijentima čiste prirode, na Karlavarisovim slikama se intenzivno oseća mentalno i duhovno prisustvo ljudi i istovremeno njihovo naglašeno fizičko odsustvo. Na mnogim aktuelnim kolažima, koje radi poslednjih godina, naprotiv, sve se zasniva upravo na predstavljanju čovekovog lika, često korišćenog sa poznatih predložaka.

Karlavaris se predano vezuje za odredjene vizure i situacije koje je, po svoj prilici, imao prilike da doživi i u svojoj najneposrednijoj okolini ali i obilazeći zemlje i kontinente, kao veliki svetski putnik. Impresioniran je dominantnom horizontalom predela, bilo da je u pitanju linija koja spaja vojvodjansku ravnicu sa visokim horizontom neba, ili je u pitanju nevidljiva, varljiva linija mora koja deli vodu od atmosfere, od plavetnila neba.To dugo praćenje i duboko saživljavanje sa ravnicom najbliže je osećanju koje je za Panoniju imao Miloš Crnjanski.

Umetnost Bogomila Karlavarisa iskazuje večitu mladost, punu snage, velike energije, radnog elana. To je ona mladost koja nikada ne tone,koja se ne gasi i koja iskazuje trajnu svežinu i nepresišnu radost življenja, jasnoću i preciznost ideje; mladost koja je deo ličnosti i karaktera a ne hronometrijskih omedjenja.

Irina Subotić