Umetnik

Gordana Dobrić

Prati umetnika

Pretraga

Slike, slike...i opet slike

SLIKE, SLIKE... I OPET SLIKE

„Moja umetnost je pošla od ličnog mesta,

ali rad nije ličan. On je za svakoga.“





Reči koje navodimo na početku ovog teksta koje je kao svoj stvaralački kredo izgovorila

poznata britanska umetnica Džordžina Star (Georgine Starr), jedna od Sačijevih nada Mlade

britanske umetnosti, prepoznajemo i kao poetski diskurs Margarete Jelić koja se u svom opusu

dosledno bavi temom identiteta i svim onim pitanjima egzistencije prisutnim u savremenim

umetničkim praksama koje se odnose na problem otuđenja čoveka u globalnom svetu, neispunjene

snove, večnu temu ljubavi, usamljenost, egzistencijalni strah, dakle, sve one dilema koje ona

deli sa svojom generacijom i okruženjem. Budući da je autorka rođena krajem šezdesetih i

da poseduje iskustvo deteta “civilizacije slike“, stečeno odrastanjem uz TV, crtane filmove,

modu, kulturu popa i brojne idole, razumljivo je obilato korišćenje simbola te kulture u

njenom stvaralaštvu i kada se izražava u tradicionalnim i u novim medijima.

Za autorski diskurs (ne)običnih priča Margarete Jelić karakteristično je polazište

u realnosti, ali je u ikonografiji njenih radova, ma o kom mediju da je reč (slikarstvu,

animiranom filmu, videu ili višemedijskoj instalaciji), uvek ugrađena i fikcija koja

trivijalnu priču iz života obrće u čudesni svet mašte. Tom pristupu, koji prepoznajemo kao

autentičan izraz na domaćoj vizuelnoj sceni, svakako doprinsi i senzualan rukopis, blizak po

grafizmu i pitoresknosti dečjim crtežima. Prisustvo ikonografije popa identifikuju se u

dvostrukom svojstvu: kao arhetipski simboli detinjstva (npr. igračke, predmeti i likovi iz

bajki) i kao idoli i heroji iz registra popularne kulture sa kojima se identifikuje akter priče

kao “lice u poruci“ (npr. gospodin Noa u filmu Dobar dan gospodine Noa u ulozi superheroja, po

ugledu na junake iz holivudskih blokbastera). Simboli imaju značaj u likovno- scenografskim

rešenjima slika i deskriptivno-narativnu ulogu u scenariju filma. Predmeti iz bajki,

detalji iz okruženja, odeća i akcesoar junaka.... sve su to nosioci određenih simboličkih

sadržaja koji u slikama i filmovima govore o stilu života junaka, oko njih se plete priča i

stvara efektna završnica.



Poseta animiranom svetu



Kada se Margareta iz slikarske prakse upustila u komplikovanu tehničku realizaciju svog prvog

animiranog filma (Marta i njeni prijatelji, 2000), svakako je bilo zanimljivo znati razloge

koji su je motivisali na ovakav poduhvat s obzirom da je poznata sva kompleksnost kreativnog

mišljenja u animaciji koja objedinjuje iskustva slike,pokreta i zvuka. Da li je prevladao

nemirni stvaralački duh mlade autorke sklone eksperimentisanju u različitim medijima,

neslućene mogućnosti savremenih tehnologija, traganje za inovativnim formama vizuelnog

izražavanja, ili se motiv može naslućivati u iskustvima ”civilizacije slike“ koje je ponela

iz detinjstva obeleženog konzumiranjem crtanih filmovima iz Diznijeve produkcije. Za sada

je to tajna kojom će se, verovatno, pozabaviti budući recenzenti Margaretinog stvaralaštva.

Ono što se, međutim, prepoznaje kao konzistentna vrednost njenog filmskog opusa svakako je

doslednost u bavljenju svim onim atraktivnim temama koje obeležavaju život generacije kojoj

pripada. Taj kontintinuitet u, sada već descenijskoj produkciji, ima sledeću hronologiju: Marta

i njeni prijatelji, 2000, Srušeni snovi, 2003, Četiri priče o nama, 2005, Dobar dan gospodine

Noa, 2009. Prepoznatljiv tematski kod govori o tome da se male priče iz svakodnevice mogu

pratiti kao jedinstvena celina, ciklus filmova kratkog metra, sa žanrovskim obeležjima

omnibusa.

Menjanje medija izražavanja, i sažimanje slike iz slikovne predstave slikarstva u slikovnu

predstavu višemedijske forme (animiranog filma, videa, instalacije, interaktivne knjige)

podrazumeva promenu statusa tradicionalne slike iz statične u ”živu“ sliku novih medija.

Istovremeno, sa promenom primarne vizije slikarske predstave, stvara se novi vizuelni

identitet prostora sa proširenim granicama vidnog polja u čijem definisanju je pored

objekta radnje uključen i subjekt posmatranja.



Kao kompleksna forma medijskog izražavanja animirani film stoji na razmeđi između

filma i likovne umetnosti, objedinjujući oba ova iskustva. Animacija sažima višestruke

talente koji se odnose na pisanje scenarija, kreiranje slike i tehniku rada. Na primeru

uputstava Dovnikovićeve škole crtanog filma kratko ćemo se upustiti u deskripciju svega

onoga što čini proces izrade animiranog filma na konkretnom primeru Margaretinog rada.

Ova umetnica koristi tehniku digitalne animacije što je dosta pogodniji način produkcije

od manuelne tehnike. Na monitoru kompjutera sve se dešava, lakši je proces izrade modela

slike jer se manipuliše na ekranu, produkcija je brža i jeftinija. U operativnom smislu

to znači da crteži nastaju na ekranu kompjutera u adobe flash ili nekom drugom programu,

pretvaraju se u kadrove i uspostavlja se njihov raspored, tu se scene peglaju, radi se faziranje

figura, virtuelno doteruje prostor i idealno koloriše površina. Scenario za animaciju se

takođe piše na kompjuteru, scene, kadrovi, formiraju karakteri likova. U mašini je moguće

komponovati i muziku filma.



Ako pažnju usmerimo na aktuelan Margaretin film, postoji još jedan važan segment

stvaralačkog mišljenja koji se odnosi na prezentaciju filmske forme na način primeren

savremenoj likovnoj umetnosti. Imajući u vidu činjenice da, s jedne strane, animacija kao

filmski žanr u srpskoj kulturi nije uspela da stvori produkciju prepoznatljive škole kao što

je to slučaj sa Zagrebačkom školom crtanog filma, i da, s druge strane, animacija kao medij

savremenog likovnog izražavanja kod nas još uvek nema veliki broj autorskih radova, onda

problem prezentacije ove vrste stvaralaštva utoliko postaje delikatniji. U našoj izlagačkoj

praksi uobičajeni su modeli reprezentacije animiranog filma u formi video projekcije na

ekranu, ili kao forme video instalacija u prostoru, a takvo iskustvo potvrđuju i realizacije

prethodnih izložbi ove umetnice. Stoga je aktuelni rad o gospodinu Noi inovativan ne samo

po mediju izražavanja već i po novoj koncepciji predstavljanja animacije u izlagačkoj praksi.

U tom idejnom prožimanju nastao je višemedijski projekat Dobar dan gospodine Noa, koji je,

važno je to reći, doktorski rad autorke na Odeljenju višemedijske umetnosti Univerziteta

umetnosti u Beogradu. Realizovan u mediju animiranog filma , prikazuje se u formu videa na

četiri kanala, sa simultanim projekcijama na zidovima sobe, što prostornu situaciju rada

određuje kao instalacionu formu. Složen u produkcijskom i postprodukcijskom smislu novi

rad se odlikuje još jednom bitnom karakteristikom - interativnošću koja se ostvaruje između

slika na zidu, slika koje klize u prostoru, i posetioca kada se nađe u ambijentu virtuelnih

slika.



 

Statične i “žive“ slike



Animiran film Dobar dan gospodine Noa reprezentuje na najbolji način taj novi, interaktivni

pristup publici posredstvom inovativih umetničkih praksi. Zahvaljujući manipulaciji na

kompjuteru i digitalnim tehnologijama proširene su granice vizuelnog prizora likovnih

predstava, a u definisanju tih granica u projektu ovog formata učestvuju istovremeno

virtuelne slike, prostor u kome je rad izložen i posmatrač dela.

Sledeći Merlo Pontijevu teoriju fenomenološkog principa gledanja kretanja tela u pokretu

dolazimo do saznanja da „figura u kretanju određuje svojim telesnim radnjama pokretljivost

scene. [...] Telo u pokretu i njegova pojava u raznim tačkama slike stvaraju diskretnu perspektivu

koja u prvi plan ističe telesnost tela...“ Prema istom učenju vizuelno iskustvo tela i vidljiv

smer pozicije glave (en face, profil..), i kretanja glave i nogu u slici, definišu pokret koji

uzrokuju pokretanje kadra u smeru levo-desno, gore-dole. Na osnovu ovog principa gledanja,

koji je usvojila i Margareta, prostor je definisan kao kompozicija i perspektiva na osnovu

vizuelnog iskustva kretanja glavnog junaka kroz kadrove i scene. U takvoj percepcija prostora

sadržano je unutrašnje i spoljašnje iskustvo kretanja tela. Na primeru konkretnog rada,

unutrašnji i spoljašnji prostori u filmu određeni su scenarijem koji ima 6 scena: u prvoj-

prikazan je enterijer sobe sa krevetom na kome Noa spava, ustaje i ide prema prozoru i otvara

ga; u drugoj- odlazi u kuhinju, otvara frižider, priprema doručak, doručkuje za trpezariskim

stolom, potom izlazi iz stana; u trećoj- u kolima je i vozi se na posao, sa leve i desne ulice

vide se kuće presdstavljene u perspektivi i prolaznici; u četvrtoj-ulazi u kancelatriju i

obavlja uobičajene poslove na kompjuteru, prikazuju se enterijer kancelarije; u petoj- na nebu

iznad grada kroz prozor se vidi Crveni leteći zmaj koji je opasnost za grad, prisustvo Zmaja

registruje na kontrolnoj tabli opasnost, kroz prozor se vidi pometnja ljudi i saobraćaja na

ulicama, Noa se na kompjuteru upušta se u borbu sa Zmajem i pobeđuje, nebo iznad grada je

mirno; u šestoj- nastavlja rad za kompjuterom, prikazuje se enterijer kancelarije, kroz prozor

iza njegovih leđa vidi se zalazak sunca, završava radni dan izlaskom iz kancelarije. Sumarno

izložena deskripcija scenarija pripada tzv. kratkoj formi animacije trajanja od 5 minuta,

iako film u ukupnoj produkciji ima minutažu 20 minuta.

Kod ovako složenih medijskih sinteza interesantno je mišljenje prostora u koncepciji

animacije, i koncepcije prostora u izlagačkoj praksi. Prostor je u kadrovima filma

predstavljen kao slika plošne površina koja ima širinu; iskustvo dubine se tretira

širinom gledanja slika koje klize sa zida na zid, ulazeći vizuelnom predstavom i zvukom u

ambijent sobe. Muzička matrica, koju umetnica takođe autorski potpisuje, ima funkcionalnu

ulogu jer se koriste zvuci iz okruženja koji oponašaju fizičke aktivnosti junaka (otvaranje

prozora, zvuk ulice, tipkanje na tastaturi itd), ili su specijalni efekti koji naglašavanju

pojedine dramske situacije.

Ceo projekat Dobar dan gospodine Noa deluje savršeno, usaglašeno u svim segmenti umetničkog

rada i detaljima tehničke izvedbe, što napokon treba da dovede do krajnjeg cilja -

sinhronizovane projekcija na četiri kanala. Jedino što ostaje kao nelagoda u ovoj uzbudljivoj

monografskoj storiji je: Doviđenja gospodine Noa, Laku noć gospodine Noa.., pozdravi koje bi

našem junaku, umornom od uzbudljivog dana, uputio neko pre no što utone u mir i spokojan san.

Ali, sudeći prema pređašnjem iskustvu, možda će ovo biti tema budućeg Margaretinog filma

u kome će se nastaviti priče o našem junaku. Vredi sačekati. Videćemo.



Gordana Dobrić





Bibliografija



1. Art at the Turn of the Millenium, Taschen, Köln, 1999.

2. Brian Sherwin, Georgina Starr, http://www.myartspace.com/interviews/art-space-talk-georgina-starr.html

3. Borivoj Dvorniković Bordo, Škola crtanog filma, Filmski centar Srbije, Beograd, 2006.

4. Zbornik o animaciji, prir. Ranko Munitić, Filmski centar Srbije, Beograd, 2009.

5. Rastko Ćirić, Prošetajte svoje crteže, Institut za film, Beograd, 1986.

6. Maurice Marleau-Pounty, Fenomenologija percepcije, IP “Veselin Masleša“, Sarajevo, 1978.

7. Michael Rush, New Media in Late 20th Century Art, Thames& Hudson, London, 1986.