SLIKE, SLIKE... I OPET SLIKE
„Moja umetnost je pošla od ličnog mesta,
ali rad nije ličan. On je za svakoga.“
Reči koje navodimo na početku ovog teksta koje je kao svoj stvaralački kredo izgovorila
poznata britanska umetnica Džordžina Star (Georgine Starr), jedna od Sačijevih nada Mlade
britanske umetnosti, prepoznajemo i kao poetski diskurs Margarete Jelić koja se u svom opusu
dosledno bavi temom identiteta i svim onim pitanjima egzistencije prisutnim u savremenim
umetničkim praksama koje se odnose na problem otuđenja čoveka u globalnom svetu, neispunjene
snove, večnu temu ljubavi, usamljenost, egzistencijalni strah, dakle, sve one dilema koje ona
deli sa svojom generacijom i okruženjem. Budući da je autorka rođena krajem šezdesetih i
da poseduje iskustvo deteta “civilizacije slike“, stečeno odrastanjem uz TV, crtane filmove,
modu, kulturu popa i brojne idole, razumljivo je obilato korišćenje simbola te kulture u
njenom stvaralaštvu i kada se izražava u tradicionalnim i u novim medijima.
Za autorski diskurs (ne)običnih priča Margarete Jelić karakteristično je polazište
u realnosti, ali je u ikonografiji njenih radova, ma o kom mediju da je reč (slikarstvu,
animiranom filmu, videu ili višemedijskoj instalaciji), uvek ugrađena i fikcija koja
trivijalnu priču iz života obrće u čudesni svet mašte. Tom pristupu, koji prepoznajemo kao
autentičan izraz na domaćoj vizuelnoj sceni, svakako doprinsi i senzualan rukopis, blizak po
grafizmu i pitoresknosti dečjim crtežima. Prisustvo ikonografije popa identifikuju se u
dvostrukom svojstvu: kao arhetipski simboli detinjstva (npr. igračke, predmeti i likovi iz
bajki) i kao idoli i heroji iz registra popularne kulture sa kojima se identifikuje akter priče
kao “lice u poruci“ (npr. gospodin Noa u filmu Dobar dan gospodine Noa u ulozi superheroja, po
ugledu na junake iz holivudskih blokbastera). Simboli imaju značaj u likovno- scenografskim
rešenjima slika i deskriptivno-narativnu ulogu u scenariju filma. Predmeti iz bajki,
detalji iz okruženja, odeća i akcesoar junaka.... sve su to nosioci određenih simboličkih
sadržaja koji u slikama i filmovima govore o stilu života junaka, oko njih se plete priča i
stvara efektna završnica.
Poseta animiranom svetu
Kada se Margareta iz slikarske prakse upustila u komplikovanu tehničku realizaciju svog prvog
animiranog filma (Marta i njeni prijatelji, 2000), svakako je bilo zanimljivo znati razloge
koji su je motivisali na ovakav poduhvat s obzirom da je poznata sva kompleksnost kreativnog
mišljenja u animaciji koja objedinjuje iskustva slike,pokreta i zvuka. Da li je prevladao
nemirni stvaralački duh mlade autorke sklone eksperimentisanju u različitim medijima,
neslućene mogućnosti savremenih tehnologija, traganje za inovativnim formama vizuelnog
izražavanja, ili se motiv može naslućivati u iskustvima ”civilizacije slike“ koje je ponela
iz detinjstva obeleženog konzumiranjem crtanih filmovima iz Diznijeve produkcije. Za sada
je to tajna kojom će se, verovatno, pozabaviti budući recenzenti Margaretinog stvaralaštva.
Ono što se, međutim, prepoznaje kao konzistentna vrednost njenog filmskog opusa svakako je
doslednost u bavljenju svim onim atraktivnim temama koje obeležavaju život generacije kojoj
pripada. Taj kontintinuitet u, sada već descenijskoj produkciji, ima sledeću hronologiju: Marta
i njeni prijatelji, 2000, Srušeni snovi, 2003, Četiri priče o nama, 2005, Dobar dan gospodine
Noa, 2009. Prepoznatljiv tematski kod govori o tome da se male priče iz svakodnevice mogu
pratiti kao jedinstvena celina, ciklus filmova kratkog metra, sa žanrovskim obeležjima
omnibusa.
Menjanje medija izražavanja, i sažimanje slike iz slikovne predstave slikarstva u slikovnu
predstavu višemedijske forme (animiranog filma, videa, instalacije, interaktivne knjige)
podrazumeva promenu statusa tradicionalne slike iz statične u ”živu“ sliku novih medija.
Istovremeno, sa promenom primarne vizije slikarske predstave, stvara se novi vizuelni
identitet prostora sa proširenim granicama vidnog polja u čijem definisanju je pored
objekta radnje uključen i subjekt posmatranja.
Kao kompleksna forma medijskog izražavanja animirani film stoji na razmeđi između
filma i likovne umetnosti, objedinjujući oba ova iskustva. Animacija sažima višestruke
talente koji se odnose na pisanje scenarija, kreiranje slike i tehniku rada. Na primeru
uputstava Dovnikovićeve škole crtanog filma kratko ćemo se upustiti u deskripciju svega
onoga što čini proces izrade animiranog filma na konkretnom primeru Margaretinog rada.
Ova umetnica koristi tehniku digitalne animacije što je dosta pogodniji način produkcije
od manuelne tehnike. Na monitoru kompjutera sve se dešava, lakši je proces izrade modela
slike jer se manipuliše na ekranu, produkcija je brža i jeftinija. U operativnom smislu
to znači da crteži nastaju na ekranu kompjutera u adobe flash ili nekom drugom programu,
pretvaraju se u kadrove i uspostavlja se njihov raspored, tu se scene peglaju, radi se faziranje
figura, virtuelno doteruje prostor i idealno koloriše površina. Scenario za animaciju se
takođe piše na kompjuteru, scene, kadrovi, formiraju karakteri likova. U mašini je moguće
komponovati i muziku filma.
Ako pažnju usmerimo na aktuelan Margaretin film, postoji još jedan važan segment
stvaralačkog mišljenja koji se odnosi na prezentaciju filmske forme na način primeren
savremenoj likovnoj umetnosti. Imajući u vidu činjenice da, s jedne strane, animacija kao
filmski žanr u srpskoj kulturi nije uspela da stvori produkciju prepoznatljive škole kao što
je to slučaj sa Zagrebačkom školom crtanog filma, i da, s druge strane, animacija kao medij
savremenog likovnog izražavanja kod nas još uvek nema veliki broj autorskih radova, onda
problem prezentacije ove vrste stvaralaštva utoliko postaje delikatniji. U našoj izlagačkoj
praksi uobičajeni su modeli reprezentacije animiranog filma u formi video projekcije na
ekranu, ili kao forme video instalacija u prostoru, a takvo iskustvo potvrđuju i realizacije
prethodnih izložbi ove umetnice. Stoga je aktuelni rad o gospodinu Noi inovativan ne samo
po mediju izražavanja već i po novoj koncepciji predstavljanja animacije u izlagačkoj praksi.
U tom idejnom prožimanju nastao je višemedijski projekat Dobar dan gospodine Noa, koji je,
važno je to reći, doktorski rad autorke na Odeljenju višemedijske umetnosti Univerziteta
umetnosti u Beogradu. Realizovan u mediju animiranog filma , prikazuje se u formu videa na
četiri kanala, sa simultanim projekcijama na zidovima sobe, što prostornu situaciju rada
određuje kao instalacionu formu. Složen u produkcijskom i postprodukcijskom smislu novi
rad se odlikuje još jednom bitnom karakteristikom - interativnošću koja se ostvaruje između
slika na zidu, slika koje klize u prostoru, i posetioca kada se nađe u ambijentu virtuelnih
slika.
Statične i “žive“ slike
Animiran film Dobar dan gospodine Noa reprezentuje na najbolji način taj novi, interaktivni
pristup publici posredstvom inovativih umetničkih praksi. Zahvaljujući manipulaciji na
kompjuteru i digitalnim tehnologijama proširene su granice vizuelnog prizora likovnih
predstava, a u definisanju tih granica u projektu ovog formata učestvuju istovremeno
virtuelne slike, prostor u kome je rad izložen i posmatrač dela.
Sledeći Merlo Pontijevu teoriju fenomenološkog principa gledanja kretanja tela u pokretu
dolazimo do saznanja da „figura u kretanju određuje svojim telesnim radnjama pokretljivost
scene. [...] Telo u pokretu i njegova pojava u raznim tačkama slike stvaraju diskretnu perspektivu
koja u prvi plan ističe telesnost tela...“ Prema istom učenju vizuelno iskustvo tela i vidljiv
smer pozicije glave (en face, profil..), i kretanja glave i nogu u slici, definišu pokret koji
uzrokuju pokretanje kadra u smeru levo-desno, gore-dole. Na osnovu ovog principa gledanja,
koji je usvojila i Margareta, prostor je definisan kao kompozicija i perspektiva na osnovu
vizuelnog iskustva kretanja glavnog junaka kroz kadrove i scene. U takvoj percepcija prostora
sadržano je unutrašnje i spoljašnje iskustvo kretanja tela. Na primeru konkretnog rada,
unutrašnji i spoljašnji prostori u filmu određeni su scenarijem koji ima 6 scena: u prvoj-
prikazan je enterijer sobe sa krevetom na kome Noa spava, ustaje i ide prema prozoru i otvara
ga; u drugoj- odlazi u kuhinju, otvara frižider, priprema doručak, doručkuje za trpezariskim
stolom, potom izlazi iz stana; u trećoj- u kolima je i vozi se na posao, sa leve i desne ulice
vide se kuće presdstavljene u perspektivi i prolaznici; u četvrtoj-ulazi u kancelatriju i
obavlja uobičajene poslove na kompjuteru, prikazuju se enterijer kancelarije; u petoj- na nebu
iznad grada kroz prozor se vidi Crveni leteći zmaj koji je opasnost za grad, prisustvo Zmaja
registruje na kontrolnoj tabli opasnost, kroz prozor se vidi pometnja ljudi i saobraćaja na
ulicama, Noa se na kompjuteru upušta se u borbu sa Zmajem i pobeđuje, nebo iznad grada je
mirno; u šestoj- nastavlja rad za kompjuterom, prikazuje se enterijer kancelarije, kroz prozor
iza njegovih leđa vidi se zalazak sunca, završava radni dan izlaskom iz kancelarije. Sumarno
izložena deskripcija scenarija pripada tzv. kratkoj formi animacije trajanja od 5 minuta,
iako film u ukupnoj produkciji ima minutažu 20 minuta.
Kod ovako složenih medijskih sinteza interesantno je mišljenje prostora u koncepciji
animacije, i koncepcije prostora u izlagačkoj praksi. Prostor je u kadrovima filma
predstavljen kao slika plošne površina koja ima širinu; iskustvo dubine se tretira
širinom gledanja slika koje klize sa zida na zid, ulazeći vizuelnom predstavom i zvukom u
ambijent sobe. Muzička matrica, koju umetnica takođe autorski potpisuje, ima funkcionalnu
ulogu jer se koriste zvuci iz okruženja koji oponašaju fizičke aktivnosti junaka (otvaranje
prozora, zvuk ulice, tipkanje na tastaturi itd), ili su specijalni efekti koji naglašavanju
pojedine dramske situacije.
Ceo projekat Dobar dan gospodine Noa deluje savršeno, usaglašeno u svim segmenti umetničkog
rada i detaljima tehničke izvedbe, što napokon treba da dovede do krajnjeg cilja -
sinhronizovane projekcija na četiri kanala. Jedino što ostaje kao nelagoda u ovoj uzbudljivoj
monografskoj storiji je: Doviđenja gospodine Noa, Laku noć gospodine Noa.., pozdravi koje bi
našem junaku, umornom od uzbudljivog dana, uputio neko pre no što utone u mir i spokojan san.
Ali, sudeći prema pređašnjem iskustvu, možda će ovo biti tema budućeg Margaretinog filma
u kome će se nastaviti priče o našem junaku. Vredi sačekati. Videćemo.
Gordana Dobrić
Bibliografija
1. Art at the Turn of the Millenium, Taschen, Köln, 1999.
2. Brian Sherwin, Georgina Starr, http://www.myartspace.com/interviews/art-space-talk-georgina-starr.html
3. Borivoj Dvorniković Bordo, Škola crtanog filma, Filmski centar Srbije, Beograd, 2006.
4. Zbornik o animaciji, prir. Ranko Munitić, Filmski centar Srbije, Beograd, 2009.
5. Rastko Ćirić, Prošetajte svoje crteže, Institut za film, Beograd, 1986.
6. Maurice Marleau-Pounty, Fenomenologija percepcije, IP “Veselin Masleša“, Sarajevo, 1978.
7. Michael Rush, New Media in Late 20th Century Art, Thames& Hudson, London, 1986.