Umetnik

Gordana Dobrić

Prati umetnika

Pretraga

OGLEDALO

G.D: Digresije u umetnosti postmoderne i još uvek aktuelnoj likovnoj praksi, koje su označene pod pojmovima citat, istorijsko pamćenje, memorije.., poznato je iskustvo i u beogradskom krugu umetnika i najbolje se prati u stvaralaštvu Božidara Damjanovskog, Gordane Jocić i Čedomira Vasića. Vi takode u svom radu polazite iz pozicije istorije umetnosti: koristite teme i motive Vatoovih slika kao početnu inspiraciju i predložak. Zašto Vato i slikarstvo francuskog rokokoa?



A.B:   Epoha rokokoa je sama po sebi izazov jer obiluje detaljima. Sve je u funkciji lepog, elegantnog, uživanja i zadovoljstva. Slike zrače optimizmom i romantičnim zanosom u onom finom smislu Rusoovog povratka prirodi. Odlikuju se kolorističkim zvukom koji je imao svoju potonju perspektivu u slikarstvu plenerizma i impresionizma. Taj zvučni fon oseća se čak i kod Vatoa koji je bio poznati melanholik rokokoa. Sve je to skupa zaintrigiralo moj likovni senzibilitet. Nekoliko stidljivih pokušaja posmatranja i analiziranja Vatoa bilo je još na studijama na likovnoj akademiji, prvenstveno zbog toga što je on bio sjajan crtač i izraziti predstavnik svoje epohe. Kasnije, kada je citiranje umetnika iz prošlosti postalo svakodnevna praksa, Vato je već uveliko bio u mojim očima i mislima. U početku, fragmenti iz njegovih scena zabava u prirodi ulaze u moje slike kao segmenti u predstavama enterijera i eksterijera prostora u kojima sam boravila. Poigravanje sa poznatim motivima postepeno se pretvaralo u ozbiljne studije karaktera crteža, njegovog gesta, ispitivanja boje, njenog mišljenja u ikonografskom sloju.


G.D: Problem prevođenja poznatog modela i pojam interpretacije, najbolje pratimo na primeru „Mezatina" i to ravnopravno u dva paralelna likovna toka: u crtežu i slikama u ulju. U crtežima koji su prvi nastajali, prisutno je iscrtavanje predloška na nivou tehničko-tehnoloških istraživanja u klasičnim medijima - crteža u olovci, tušu, akriliku, odmeravanja u kolažu i zanimljivih rešenja u kombinovanim tehnikama. Kao ishod tog procesa dešava se dekonstrukcija izvornog motiva, njegovo prevođenje od gro plana do fokusiranog kadra, sa izmenjenim likovima i ikonografskim sadržajima. U slikama u ulju velikih formata, likovni problem se posmatra u usitnjenim elementim - u kadru lica, najčešće oka, uva, predela oko nosa, deo usta, zatim kape svirača, njegove cipelice, ruke koja svira ...U daljoj interpretaciji do izražaja dolazi zvučnost kolorita, traženja iskazana kroz bogatstvo ekspresionističke palete, ali i tretmanu pigmenta u rekonstrukciji poteza i vrednovanju nanosa boje od pastoznog do lazurnog dodira. Intenzitet kolorističkog osećanja pokreće i vitalni plastični oblik, nepretenciozni operativni model u kadru. To se u ukupnom stanju slike odražava kao novo aktivno stanje suprotno statičnom stanju u Vatoovim radovima. U pojedinoj upotrebi boje, kao kad je crvena u pitanju, emocionalno stanje može da se gradira do onih gornjih granica provokativnog duhovnog erotizma. Otkud preferencija za crvenu i toliko emocija u prevedenim slikama?



A. B:   Poetika lica „Mezetina", na liku iz Metropoliten muzeja, može se tumačiti kao ljubav, ali i kao strast. Crvena fleka na njegovom licu za mene je bilo otkriće. To nigde u istoriji slikarstva nisam videla: crvenilo usta i crvenilo nosa i obraza, sve u različitim kvalitetima jedne boje i opet, crvenilo kože koja je sasvim nešto drugo u odnosu na predhodno iskustvo. Kao posledica tih različitih vrednosti crvene, nastala su „Usta" kao operativni model, mišljen podjednako u efektima boje, njenim refleksima, ali i u gestu iskazanom kroz materijalizaciju pigmenta. Pojačani kolorit dolazi iz moje interpretacije i ima produženo dejstvo u psihologiji boje i njenoj simbolici. Pri tome, nikako ne treba zaboraviti da je „Mezetin" svirač i da deo emocija kojima obiluje ovaj lik dolazi još iz izvornog modela, koji se nalazi u određenom ekstatičnom stanju koje proizvodi zvuk melodije i vlastita emocija. Značajno je i to, da sam sama odabrana poza i gest motiv u kadru, opet, nosi potrebni senzibilitet, provokativan u formalnom sadržaju koliko i sama odabrana poza i gest.




G.D: U malim formatima problematizuje se prisustvo rama u ikonografiji slike. Njegovo uvođenje u sadržaj predstave ima likovni karakter i odnosi se na različite pristupe u njegovom tretmanu i interpretaciji. Može biti čisto likovno istraživanje u dekorativnoj shemi ukrasne bordure, istraživanje u plastici simulakruma oblika kome se teži, ili ikonografsko sagledavanje njegove funkcije u odnosu sa sadržinom malog ekrana slike ili crteža. Uvođenjem lajsne kao trodimenzionalnog oblika, koja fizički zatvara likovni prizor scene, prati se iskliznuće dvodimenzionalne slike-crteža u trodimenzionalni oblik slike-objekta. To dvojstvo podstiče mogućnost njegovog čitanja u ikonografskom sloju kao parafraze poznatog stila i istovremeno, kao metafora novog oblika. Kako se još može tumačiti ram?



A.B:   Rokoko kao stil podrazumeva izobilje. U estetiku tog vremena uključena je pompeznost teškog, bogato ukrašenog rama. To je sociologija vremena. U logici moje slike ram je prisutan kao fenomen koga ja posmatram u pažljivom odmeravanju zlatnog okvira i sadržine ekrana. Taj fenomen je prisutan na nivou interpretacije. U svojim radovima normalno je da mu prilazim kao estetskoj, ali utilitarnoj formi, koja ima svoj određeni značaj i u ukupnoj ikonografiji likovnog prizora. S obzirom da izvorni oblik vodi poreklo iz perioda koji je bio opterećen zlatom i mnogobrojnim ukrasima u detaljima, razumljivo je da ukiasa ima i u mojim radovima, a i potrebnog estetizma. Pri lome, te potrebe za ukrasom i zlatom ne treba se stideti jer su to elementi koje negujem u likovnom izrazu, ne samo kao parafrazu ili metaforu sadržaja, već i kao onu običnu ljudsku potrebu za lepim, estetizovanim oblicima, koji od likovnog predmeta prave malu ljupku stvar, prijemčivu oku, ali i dragu u ruci. Ta igra, ponekad, podsvesno me podseća na detinjstvo kada je trebalo resiti problem, kako napraviti kućicu za mala bića.



Anđelka Bojović, Gordana Dobrić

Beograd, decembar 1994.g.