Umetnik

Dragana Garić (1982)

Prati umetnika

Pretraga

Tadija Janičić, slikar

Tadija Janičić je nezaobilazna pojava na mapi savremene umetničke scene Vojvodine, o čemu govori i nedavno dodeljena mu nagrada 37. Novosadskog salona. On predstavlja "mlađu generaciju umetnika", uvrštenih u monografiju "Made in Novi Sad", koji su svoje prve "korake", tj. izložbe i akcije, imali u okviru Art klinike i galerije "Tableau". Iako rođeni Nikšićanin, Tadija Janičić je završio slikarski odsek novosadske Akademije umetnosti u klasi profesora Milana Blanuše i već godinama živi i radi u vojvođanskoj prestonici.

Kultni andergraund muzičar, pesnik i pisac Slobodan Tišma primećuje da Tadijine slike govore o "novom kondomskom poretku u kome živimo". Ikonografija slika Tadije Janičića nastanjena je: kaktusima, flasterima i životinjama, tako da na trenutke njegova platna postaju basne bez "naravoučenija" koje na duhovit i ironičan način prikazuju prazninu savremenog čoveka "zavaljenog" u fotelju ispred ekrana iz koga "izbija" neki novi "rieliti šou". Iako, na prvi pogled može da se učini da su slike Tadije Janičića, poput one na kojoj je predstavljeno veliko ružičasto "gic-gic" prasence samo sladunjave kompozicije, one ustvari otkrivaju autora sa stavom, više ironičnim, nego kritičnim ("Devojka sa sela podleže gradskim iskušenjima II").

- Nije bitno u kojem mediju se iskazuješ. Bitna je priča koja stoji iza toga. Danas je dosta toga trend. Posebno kod mladih. Nije bitno da li je grafika, performans, instalacija bitno je da je rad dobar. A po mom mišljenju trenutno najviše kiča ima u takozvanim novim medijima. Prihvataju novo oberučke, misleći da je sve novo i dobro. Ti neki radovi su skroz nepismeni, tako da više nije bitno da li je u pitanju slika ili performans, jer bitno je samo ono što umetnik nosi... Mislim da ima više kiča u digitalnoj umetnosti, nego u klasičnom štafelajnom slikarstvu - priča Tadija za GL.

D.G. Većina radova na nedavno završenom beogradskom Oktobarskom salonu pokušavala je da odgovori na pitanje da li umetnik može bilo šta da promeni u svetu u kome živi. Koje je tvoje mišljenje?

T.J. Osim lično, umetnik ne može da menja svet koji ga okružuje. Umetnik neće doneti mir svetu i tako te neke gluposti. Umetnost može da deluje na samog autora i eventualno da se svidi nekome sa strane. Sve ostaje na sviđanju, dopadanju.

D.G. Suočeni smo sa nedostatkom umetničkom tržišta. Kako se snalaziš kao pripadnik takozvane "mlađe generacije" umetnika?

T.J. Za razliku od većine umetnika moje generacije, ja uspevam da prodam slike. Ipak, u Srbiji postoji neko paralelno tržište umetnina na kome se određena imena itekako dobro prodaju. To je neka druga linija, paralelan svet van zvaničnih institucija. Nemaju nikakvog dodira. Organizam sam za sebe. I afera sa Kusovcem je bila javna tajna. On finansira štampanje monografija, a onda u monografiju ubace falsifikate kao da su originali.

Kako god okreneš, vraćamo se na konstataciju da je novac jako bitan. Kad nema para sumanuto je pričati o bilo čemu. Ima ovde pojedinaca koji mogu da stanu rame uz rame sa svetskim poznatim umetnicima.

D.G. Šta radi mlad čovek kad izađe sa Akademije? Da li postoji neki otkup najboljih radova od strane države, grada?

T.J. Država ništa ne otkupljuje od mladih umetnika. U Beogradu postoji godišnji otkup i to je sve što ja znam da je stvar nekih konkursa. Dobro je što pre shvatiti da si prepušten sam sebi. Novi Sad nema nikakvih otkupa. Muzej savremene za godišnji otkup dobije 200 hiljada dinara. To je smešna cifra!

D.G. Da li ti se čini da se za umetnike koji nisu u Beogradu, pa samim tim čitavu plejadu vojvođanskih umetnika, slabo čuje jer naprosto nisu u centru zbivanja?

T.J. Svakako. Centralizacija je velika... Ipak, niko nam nije kriv. Za sve sami snosimo odgovornost. Niko sa strane ti neće urediti tvoje dvorište. Ne razumem se u politiku i to da li je kriv grad ili pokrajina, ali definitivno su krivi oni s vrha. Imaš dvorište, a nećeš da ga urediš! Sve se svodi na ono: svak brani svoj žbun! O Novom Sadu pričaju kao gradu kulture, a on nema gradsku galeriju, nema bioskop... Iako nema zgrade Muzej savremene umetnosti Vojvodine je još uvek žilav. Koprca se. Valjda će izdržati... Novi Sad je jako začauren, ali nije ni Beograd mnogo bolji.

D.G. Rodom si iz Nikšića. Imaš li imformacija kakva je situacija što se tiče umetnosti u Crnoj Gori?

T.J. Veruj mi da nemam nikakvih informacija... Ja nisam tamo još od srednje škole tako da mi je to skroz stran teren. Ne znam, ali pretpostavljam da je situacija tamo još gora nego ovde. U martu ću imati veliku izložbu u Podgorici pa ću da vidim. Tamo se sve izgradilo, ali kako i ovde u Novom Sadu - uglavnom se podižu spavaone.

D.G. Tvoja platna često "naseljavaju" životinje...

Na mojim slikama se pojavljuju ljudi u životinjskom obliku. Već duže vreme. Lakše mi neke ljude uporediti s međedom, nego s čovekom!

D.G. Imao si izložbe u inostranstvu. Koliko su tamo bolje prilike po umetnost?

T.J. Napolju je umetnost biznis oko koga se vrte velike pare!

D.G. Nedavno je kompanija "Telenor" otkupila radove srpskih umetnika "mlađe generacije".

T.J. Da, ali se opet vraćamo na priču o centralizaciji. Selektor je bio čovek iz Beograda, tako da je u postavci, koliko sam ja video, od novosadskih umetnika zastupljen samo Danijel Babić. Ima sjajnih radova, ali i totalnog diletantizma.

Dragana Garić



Ko profitira od umetnika?

Danas svi pišu neke projekte, traže neke pare, a umetnici nemaju nikakve koristi od toga. Super je rad Raše Todosijevića koji postavlja pitanje: Ko profitira od umetnika? Devedeset posto ljudi oko umetnika, od proizvođača ramova do galerista, živi od njega, a na kraju ništa ne dođe do samo umetnika. Sve je to nasleđe socijalizma, koje je u samom startu pogrešno usmereno. Birokrate žive, umetnici preživljavaju! - kaže Tadija Janičić.

Ne možeš biti prorok u svom selu

Uroš Tošković je za mene, pre svega, pojava i lik. Njegovo delo je tek u drugom planu. On je jedan jako provokativan umetnik. Dok si mlad fasciniraju te takve pojave. Zanimljiv mi je njegov način života. Od ovdašnjih umetnika izdvojio bih Rašu Todosijevića, Talenta i Drgana Papića, čak i Uroša Đurića, mada mislim da je on poznatiji, nego njegove slike. Raša Todosijević je za mene broj jedan! Raša je sve izneo na svojim leđima. Njega danas svojataju, a nekad su ga osporavali. Tek prošle godine mu je grad otkupio jedan rad. Izgleda da je neophodno da rad prvo aminuje neko napolju, pa tek onda će da ga uvažavaju i ovde - priča naš sagovornik.