Umetnik

Dragana Garić (1982)

Prati umetnika

Pretraga

Moda i emancipacija u ženskoj vizuelnoj kulturi Srbije i Vojvodine krajem XIX i početkom XX veka

Reč «moda» je izvedena od latinske reči modus koja znači «cilj, merilo, način, oblik, sastav». Ova etimologija nam ne ukazuje na mnogo stvari. Možemo razlikovati dve glavne kategorije u tome šta je moda. U jednoj se tvrdi da moda upućuje na odeću, a u drugoj da je moda opšti mehanizam, logika ili ideologija koja se, između ostalog, ogleda i u oblasti odeće. Tako posmatrano moda postaje kulturni fenomen koji nam ukazuje na ideje, želje i verovanja društva u kome je nastala. Moda postaje deo vizuelne kulture kojom stvaramo predstavu kakvom želimo sami sebe da prikažemo, a samim tim i kakvim nas drugi ljudi vide.

Istovremeno, «moda je postala umetnost u službi ženstvenosti.» I danas vlada mišljenje da posredstvom žene, muškarci prikazuju svoju platežnu moć i i društveni status. Na prelazu iz XIX u XX vek ženska moda koja je stezala telo i onemogućavala slobodu pokreta, simbolisala je ženino izuzimanje od muških poslova i njihovu ekonomsku zavisnost od muževa i muških članova porodice. O «velikom odricanju» muškarca sa pojavom buržoaskog sveta mnogo toga je rečeno. Neutralno, tamno, strogo muško odelo izražava štednju, zasluge i rad građanske klase. Nekadašnji frak, znak raskoši, zamenjen je odelom koje izražava nove društvene vrednosti: jednakost, skromnost, naporan rad. Muškarac se na taj način lišava sjaja u korist žene koja prikazuje simbole luksuza, zavođenja i ispraznosti. Ipak, što se više bližimo XX veku ženska moda sve manje reprezentuje bogatstvo i moć muškarca, a sve više ističe potrebu za emancipacijom i nezavisnošću.

Tokom XIX veka širom sveta, sa razvojem industrije i širenjem masovnih komunikacija javni život dobija na značaju i biva sve jače odvojen od privatne sfere. Kontrast između intime doma i užurbane vreve uličnog života označava i razlika u odeći unutar kućnog okruženja i izloženosti javnom pogledu. «Prema ideologiji odvojenih sfera (javna -muška, privatna - ženska), žene gube na poštovanju kada napuste privatnu sferu i uđu u javnu i komercijalnu sferu grada.» Odevanje je tokom XIX veka bilo forma neverbalne simboličke komunikacije, žene u javnosti su putem odeće prenosile informacije o njihovom socijalnom statusu, materijalnom položaju i karakteru. Moda je u velikoj meri najavila povezivanje privatne i javne sfere u životu žene.

U Srbiji i Vojvodini krajem XIX veka i početkom XX veka događali su se procesi modernizacije, industrijalizacije i urbanizacije. Za ovaj vremenski period karakteristično je paralelno postojanje dva suprotna kulturna obrasca: jednog zatečenog viševekovnog srpsko-patrijarhalnog i drugog novoprihvaćenog evropskog. Sa promenom društveno-ekonomske strukture, političkog uređenja, ideologije, raspadanja patrijarhalnog i stvaranja novog kapitalističkog poretka, kao i prodora naprednijih, ali i konzervativnijih ideja o organizaciji društva, menja se i položaj i uloga žene u njemu. Tako će «žensko pitanje» u ovom periodu polako postaje aktuelno. O njemu se raspravljalo u okviru ženskih udruženja i skupova različitih političkih orijentacija. Sve češće se tema emancipacije nalazila na stranicama dnevnih listova i časopisa, posebno onih namenjenih isključivo ženama.

Što se više približavamo XX veku odeća sve manje biva forma prepoznavanja članova određene zajednice, a sve više predstava o jedinstvenoj i originalnoj ličnosti. Tako se izgled sve češće poistovećuje sa identitetom. Pored toga, moda je bila i jedan od puteva za oslobođenje žena od strogih patrijarhalnih pravila, koja su je u potpunosti podređivala muškarcu. Borba za modu bila je i borba za afirmaciju ženskog principa.
Žene su krajem XIX veka bile podeljene na one koje su se zadovoljavale ulogama supruge i majke i ostajale potčinjene muškarcu i one koje su imale mogućnosti i želje za obrazovanjem, zapošljavanjem i učešćem u većem broju društvenih (dobrotvorna društva) i fizičkih ( šetnja, sport) aktivnosti. U modi istovremeno vladaju dve različite struje: jedna koja je želela da zadovolji i dalje prisutne ideale ranijih decenija - da pruži dokaz o društvenom i finansijskom uspehu, dokolici i privlačnosti, da ispuni želje za novotarijama i da udovolji taštini, da bude raskošna; a druga koja je izražavala otpor prema takvom stanju i pokušavala da pokaže da ženama odeća više nije jedina preokupacija i sredstvo izražavanja već da one žele radikalnu promenu odeće koja bi bila zdravija, udobnija i racionalnija.

Nadežda Petrović nije bila programski ili ideološki borac za prava žena, ali je svojim ličnim primerom podstakla žensku emancipaciju. Sa ciljem da probudi patriotsku i humanu svest kod srpskih žena, ona je 1903. godine osnovala «Kolo srpskih sestara». Njena slobodoumnost najbolje dolazi do izražaja u rečima: «Bilo je mnogih, kojima su muževi i očevi našli da je suviše rano da se žena pojavljuje kao nacionalni borac i radnik, i da zato što muškarci ne otpočeše taj rad, znači da još tome nije ni vreme (…) Odbacih one koje su mislile mozgovima svojih muževa.»

Nadežda je uglavnom nosila skromne haljine bez modnih detalja nalik na stilizovane narodne nošnje, uniforme od grubog platna ili, kasnije, prave bolničke uniforme. Švercujući municiju u džakovima žita, može se reći da je ona stvorila "stereotip muške snage u ženskom telu". Mit o Nadeždi Petrović kao ženi-patrioti, aktivistkinji i vojniku dosta duguje čuvenoj slikarkinoj fotografiji u bolničkoj uniformi nastaloj u Prizrenu 1913. godine .

Početkom XIX veka srpski narod je podeljen na one u Hazburškoj, potom Austrougarskoj monarhiji, druge u Osmanlijskom carstvu, a između su oni koji žive u Kneževini, potom Kraljevini Srbiji. Osim teritorijalno, Srbi su u XIX veku razdvojeni i različitim kulturnim obrascima. Tako je pod vlašću Mađara vladao evropski kulturni model, pod Turcima orijentalni, dok su Srbi u Kraljevini težili da konstituišu sopstveni kulturni identitet.

Beograd i Novi Sad su po većini pitanja, pa i po pitanju modnih uticaja, bili na suprotnim krajevima. Isti narod, podeljen Dunavom i Savom i pod vlašću dveju suparničkih sila na geopolitičkoj karti ondašnjeg Balkana - Turske i Austrougarske, naravno da nije mogao da ima ni isti modni ukus. Dok je u Novom Sadu carovao bidermajer i ampir stil preuzet iz centara Monarhije - Beča i Budimpešte; Beograd je pod uticajem viševekovne turske vladavine poprimio orijentalni ukus u odevanju. Velike razlike u načinu odevanja će početi da se brišu krajem 70-tih i početkom 80-tih godina XIX veka, sa snaženjem građanstva i diktatom velikih metropola: Pariza, Londona i Beča.
Prva mašamoda «od zanata» javlja se u Beogradu 1848. godine. To je bila Novosađanka Persida Milošević, koja je izrađivala ženske slamnate i svilene šešire.

Ženski pokret u svetu je polazio od toga da ženski svet nije identičan sa muškim, iako oba na više načina mogu i treba da se spoje, a njihova komplementarnost značila je ravnopravnost i jednaku vrednost. Bez obzira na razlike unutar ženskih pokreta, svi su se držali zajedničkih osnovnih tačaka: viševekovno pitanje ženskog obrazovanja, zatim stvaranje i razvoj mogućnosti zaposlenja i povećanje plata žena, kao i reforma građanskog prava u pogledu odnosa supruge prema suprugu, uključujući njeno pravo na isti prihod za isti rad i vlasništvo nad imovinom. Na prelazu iz XIX u XX vek pokrenuta su još dva pitanja: pitanje učešća u političkom životu i seksualno ili «moralnost» kako su ga tada nazivali - pod kojim se mislilo na dvostruki moral koji je ženama nalagao nevinost ili monogamiju, dok je muškarcima dopuštao seksualnu slobodu, a time i gotovo legalizovanu prostituciju.

U srpskom društvu XIX veka, diskriminacija žena, osim što je bila živa u javnosti, stavovima, mentalitetu i predrasudama ljudi, bila je i pravno zaštićena. Tako, građanski zakon iz 1844. godine ženu svrstava među one u koje se ne može imati poverenja. U tom zakonu, pravo na imovinu nemaju: maloletni, umobolni, propalice, prezaduženici, raspikuće i «udate žene za života muža».

Krajem XIX i početkom XX veka u Srbiji i Vojvodini stavovi u vezi sa «ženskim pitanjem» se polarizuju. Na jednoj strani to su konzervativne struje koja su se zalagale za obrazovanje žena, ali samo sa ciljem da bi mogle uspešno da se pripreme za «prirodni poziv» supruge, majke i domaćice. Predstavnici ovog patrijarhalnog stava su se zalagali da žena zadrži svoj položaj u zatvorenom okruženju kuće, u sferi privatnog, izvan javnih društvenih zbivanja. Ipak, postojala je i ona naprednija struja koja se zalagala za šire polje ženskog delovanja, a emancipaciju je shvatala mnogo dublje i temeljnije, sa težnjom da razbije vekovne predrasude o ženama u društvu.

Jedini, za sada, poznat modni žurnal koji je izašao u Srbiji do Prvog svetskog rata bio je to list skromnog obima (svega sedam stranica) koji je pod nazivom "Pariska moda" izašao samo jednom. 28. jula 1902. godine. Oglasi su bili glavna finansijska stavka od koje se finansirao list. U njemu su se oglašavali: trgovci pomodnom robom, nameštajem, pokućstvom, cvećem, krojačice, mašamodistkinje, obućari, apotekari i mnogi drugi. Iako je to bio jedini predratni časopis o modi, ne treba da sumnjamo da li su građanke Srbije bile obaveštene o evropskim modnim tokovima. O tome svedoči njihov način odevanja ovekovečen na mnogobrojnim fotografijama i portretima iz poslednjih decenija XIX i početka XX veka.

Prva vest o pronalasku fotografije, koji je u svetu izazvao pravu senzaciju, u našim krajevima se pojavila 5. aprila 1839. godine u 28. broju lista Magazin za hudožestvo, knjižestvo i modu koji je izlazio u Pešti. Bio je to prvi neposredni dodir fotografije i mode, koji će vremenom prerasti u neraskidivu vezu. Fotografija beleži objektivno stvarnost jednog društva u jednom određenom trenutku, a upoređujući stare fotografije možemo da vidimo kako se menjalo to društvo po pitanjima industrijalizacije, urbanizacije, uređenja enterijera, materjalnog stanja socijalnih klasa, a naravno i da analiziramo promene modnih tokova.


Portret vladarke

Vladarski portret je uvek reprezentativan i ima za krajnji cilj da izazove, u najmanju ruku, poštovanje kod podanika. Tako su i vladarke, sa ili bez svojih muževa, na oficijelnim portretima uvek u dostojanstvenim pozama i svečanoj odeći. Na drugoj strani, sačuvane su fotografije kraljica Natalije i Drage u neformalnim pozama. Na tim snimcima, one su pre svega žene ili majke.

Kraljica Natalija će ostati upamćena kao dama, brižna majka i prvi inicijator svečanih balova na srpskom dvoru. Na reprezentativnoj fotografiji iz 1879. godine, zabeležena je vladarska porodica: kralj Milan, kraljica Natalija i mali Aleksandar. Dok kralj stoji i gleda u objektiv, kraljica skrušeno gleda u pod, dok u naručju drži sina. Obučena je u raskošnu haljinu sa šlepom, a na glavi ima šešir sa stilizovanim cvetovima.
Sačuvana je i fotografija Natalije sa sinom, desetak godina starija u odnosu na prethodnu. Princ Aleksandar je ovde već momčić, obučen u mornarsko odelo i sa elegantnim cipelama na šniranje. Da se radi o intimnijem ambijentu, možemo zaključiti na osnovu toga što je kraljica gologlava i obučena u haljinu prugastog dezena.
Objektiv fotografa Milana Jovanovića, inače u to vreme dvorskog fotografa porodice Obrenović, beleži 1900. godine reprezentativni venčani portret kralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage Mašin. Kralj je obučen u paradno odelo sa sabljom o reveru i perjanicom na glavi, dok je ponosna kraljica u beloj venčanici od čipke i sa dugačkim velom na glavi koji se završava buketom cveća. Draga koketno pridržava šlep haljine.
Otprilike iz istih godina datiraju još dva portreta kraljice Drage Mašin. Na prvom je predstavljena, po sopstvenoj bizarnoj želji, u srednjevekovnoj odeždi srpskih vlastelinki . Na drugoj fotografiji iz 1902. godine, kraljica je u neformalnoj pozi - podbočena na stočić, zamišljeno gleda u stranu Da ne znamo da je kraljica, mogli bi reći da je na fotografiji dama u popodnevnoj toaleti, modernoj početkom XX veka.


Portret građanke

Za proučavanje mode i emancipacije krajem XIX i početkom XX veka najjasniji pokazatelj promena je građanski portret, koji još od 60-ih godina XIX veka postaje privilegija građanskog sloja, kao statusni simbol i potreba za reprezentacijom. Osim kao zvanični dvorski fotograf, Milan Jovanović je jedan od najzaslužnijih za razvoj građanskog portreta u Srbiji.

Na fotografiji Darinke Jovanović u balskoj haljini iz vremena oko 1900. vidi se vitka ženska figura čije je telo okrenuto leđima, a lice u profilu. Naglasak je na raskošnoj čipkanoj tkanini, dugačkom šlepu, balon-rukavima, suptilnom izrezu na leđima i velikom šeširu sa perjem na glavi. U levoj ruci drži sklopljenu lepezu i maramicu, što svakako treba da ukaže na manire jedne dame.

Ede Elinger, mađarski dvorski fotograf, je 1895. godine snimio portret Lenke Dunđerski Ova mlada dama je bila ćerka bogatog srbobranskog zemljoposednika. Školovala se na Liceju engleskih gospođica u Budimpešti, i na bečkom Višem ženskom vaspitnom zavodu. Govorila je nemački, engleski, francuski i mađarski jezik. Svirala je klavir i bavila se jahanjem. U nju je bio zaljubljen trideset godina stariji, pesnik Laza Kostić. Ova lepotica je umrla veoma mlada, sa svojih dvadeset i četiri. Kostić je Lenki posvetio pesmu Santa Maria della Salute, i tako joj obezbedio večnu slavu. Na fotografiji je obučena u onovremenu žensku toaletu za jahanje tamne boje i sa «maskuliniziranim» šeširom na glavi.

Portret Milice Miletić-Tomić je, ćerke Svetozara Miletića i žene osnivača Radikalne stranke u Vojvodini - Jaše Tomića, rad nepoznatog fotografa, a po toaleti se može datovati u 80-te godine XIX veka. Milica, i sama javni radnik i veliki borac za prava žena u Vojvodini, ima karakterističnu siluetu u obliku slova «S» - uvučen stomak i isturene grudi utegnute u korset, kao i turnir kojim je naglašen zadnji deo tela.
Jedna od najekspresivnijih žena na fotografijama ovog perioda je Katarina Pavlović. Ona je bila prva žena koja je diplomirala na filozofskom odseku Velike škole u Beogradu. Ovo je, pre svega, portret jedne intelektualke, koja nema ni vremena ni želje da bude u toku sa poslednjim modnim trendovima. Ona je, kao i njena drugarica na fotografiji, obučena u jednostavnu tamnu haljinu zakopčanu do grla i sa kosom podignutom u punđu. Njen ozbiljni karakter još više ističe knjiga na sofi na kojoj sedi i nekoliko diploma na podu ispred nje.


Portret umetnice

Umetnicima je oduvek bila dopuštena veća sloboda u ponašanju, ophođenju i samoreprezentovanju. Isto važi i za umetnice. Ipak, Srbija na prelazu iz XIX u XX vek je još uvek izrazito patrijarhalna sredina, tako da su žene, pa bile i umetnice, isključene iz svih boemskih zabava i pijanki o kojima svedoče memoari poznatih pisaca, pesnika i glumaca onog vremena.

Slikarka Beta Vukanović je na fotografiji iz predstavljena u neformalnoj pozi, podbočena laktom na naslon stolice. Na taj način njene ekstravagantne rukavice dospevaju u prvi plan. Rukavice su krajem XIX veka, pored šešira, lepeze i suncobrana, bile neizostavni atribut jedne dame. Vukanovićka leženo gleda u objektiv i smelo nosi neuobičajenu toaletu od providne čipke i prišivenih ruža, što je dopušteno jednoj ženi slobodne profesije i nemačkog porekla. U modnim analima će ostati zabeležena, kao jedna od prvih predratnih žena kod nas, koje su se usudile da obuku pantalone.
Slikarka Natalija Cvetković je već sa svojih sedamnaest bila rešena da postane slikarka. Na fotografiji je vidimo ispred štafelaja u studentskoj sobi u Minhenu Istrajnost, borbenost i lišavanje od bilo kakvog luksuza bile su neophodne da bi mlada Srpkinja opstala u stranom svetu. Delo Milana Jovanovića je i jedna od prvih fotografija sa naznakama erotskog, a model je bila fatalna glumica Olga Ilić «Srpska Sara Bernar», kako su Olgu naknadno prozvali, ima niske perli upletene u kovrdžavu kosu i providnu tkaninu ispod koje se naziru bradavice. Ova glumica je bila čuvena po svojoj lepoti, muzikalnosti i «čergarskom» načinu života.

Još jedna naša slikarka, rodom iz Beške, Danica Jovanović, predstavljena je u krugu svojih koleginica sa minhenske Damenakademie. Iako, nije bila sifražetkinja, Danica se nosila izrazito smelo i često je bila viđena u isključivo muškom druđtvu. Često je nosila kravatu. Na narednoj fotografiji je vidite obučenu u potpuno "maskulinizirani" sako tako u prvom trenutku pomislite da je to momčić, a ne dama koja svira gitaru.
Još jedna umetnica koja je u značajnoj meri doprinela emancipaciji patrijarhalne srpske sredine na prelazu iz XIX u XX vek, bila je Maga Magazinović . Ona je bila prva bibliotekarka, prva novinarka i jedna od prvih žena diplomiranih profesora filozofije i lingvistike u Srbiji. Još 1910. osnovala je «Školu za recitaciju, estetičku gimnastiku i strane jezike» i na taj način je, i kao pedagog, doprinela omasovljavanju telesne kulture. Njen spoj tradicionalnih srpskih igara i savremenog pokreta anticipirao je novi plesni teatar. Na fotografiji je obučena u jednostavnu haljinu od tankog platna koja joj omogućava slobodu pokreta pri igri.


Ženski prostori

Termin «ženski prostori» među opšte prihvaćene pojmove istorije umetnosti je uvela feministkinja Grizelda Polok u njenoj knjizi "Modernity and the Spaces of Feminity". Ona platna impresionističkih slikarki (Berte Moriso i Meri Kasat) analizira kroz odnos polova i njihove moći. Spisak mesta na kojima su žene mogle da borave, u odnosu na muškarce, bio je zanemarljiv. To su: dnevne, gostinske i spavaće sobe, kuhinje, verande i privatni vrtovi.

Na fotografiji Kragujevčanina Svetozara Nikolića Šoše vidimo jednu radionicu šešira. Prve žene koje su pravile šešire, takozvane mašamodistkinje, pojavljuju se na ovim prostorima još sredinom XIX veka. Mašamoda je jedno od prvih isključivo ženskih zanimanja. Fotograf je u prvi plan smestio četiri žene oko stola. Ispred njih je šešir sa cvetnom dekoracijom i pribor za izradu novih. Na čivilucima su primerci za prodaju. Iza žena stoji brkati gospodin - možda muž jedne od njih. Žene nisu dolazile u salone mašamoda samo da bi kupile šešir po najnovijoj modi, već i da bi odahnule od napornog rada, čule najnoviji trač ili uzele recept za neku poslasticu.

Egitiusa Danenbauma početkom XX veka u Velikom Gradištu fotografiše četiri žene u toku partije karata . Tokom XIX i početkom XX veka kartanje je na javnim mestima spadalo u vrstu zabranjenih provoda, pa su tako mnoge kafane imale zasebne sobe za ovu zanimaciju. «Žene kartaroši» se nalaze u privatnom prostoru doma, i krajnje su opuštene u svojim popodnevnim toaletama, dok razmišljaju koji je sledeći potez koji bi trebale da odigraju. Na stočiću pored nalazi se posluženje, možda slatko. Prostor dnevne sobe ili trpezarije može da bude ženski, ali kartanje nije ženska stvar. Time ova jedinstvena fotografija samo dobija na ceni.


Žena u javnim prostorima

Prema tradicionalnim patrijarhalnim konvencijama ženi tokom XIX veka nije bilo mesto u javnom prostoru. Ipak, početkom XX veka položaj žena u Srbiji počinje postepeno da se menja na bolje. One počinju da odlučuju o svojoj sudbini, da se školuju, zapošljavaju, bave sportovima i izlaze iz okvira privatnih prostora.

Svetozar Nikolić fotografiše i Anku Nikolić, prvu ženu velasipedistkinju u Kragujevcu. Anka stoji među velasipedistima obučena u ženstvenu haljinu svetlijih nijansi. Ona se nije usuđivala da u srpskoj sredini obuče pantalone, koje su mnogo udobnije za vožnju biciklom. Tako imamo svedočanstvo da žene u Srbiji ni na početku XX veka ne nose pantalone, čak ni pri sportskim manifestacijama, za razliku od američkih feministkinja koje ih praktikuju još od sredine XIX veka.

Beogradski fotograf Isak Levi beleži jedan prizor sa ulaza na Kalemegdan. Na ovom snimku sa ulice vide se dve prijateljice u šetnji, jedna visoka gospođa u društvu dva kavaljera i jedna prolaznica. Upadljivo je da su sve žene na fotografiji izrazito elegantne, da imaju suncobrane u rukama i da na glavama nose velike šešire sa perjem, koji su bili moderni tokom prve decenije XX veka.

Ljuba Petković svojim objektivom beleži promenadu ispred kragujevačke Saborne crkve na Petrovdan. Kao što se vidi na fotografiji, tog 12. jula 1908. godine, Kragujevčani su u velikom broju došli u crkvu da proslave slavu. Kako i dolikuje ovakvim prilikama, svi - od gospode sa cilindrima, preko dama koje se štite suncobranima, do njihove dece - obučeni su u najsvečaniju odeću koju su posedovali.


Karikatura sa osvrtom na modu

Zanimljivo je baciti osvrt na karikaturu sa kraja XIX i početka XX veka. Ima nekoliko ilustratora i crtača koji bacaju osvrt na modu, kritikuju je, podsmevaju se pomodarkama ili parodiraju modne trendove.

Početkom XX veka Brana Cvetković karikaturista predstavlja osam ženskih karaktera koje ocenjuje po načinu na koji preskaču kišnu baricu. Tako je prva «pouzdana» jer sa malo zadignutom suknjom stupa napred, druga «naivna» jer je suknjom prekrila glavu, treća «filozofkinja» jer je skroz zadigla suknju do gaća i pokrila glavu, četvrta «vaspitana» jer ne zadiže suknju i nosi kišobran, peta «rafinirana» jer nosi kišobran i pokušava na najmanje primetan način da podigne suknju, šesta je «nesmotrena» - prava pomodarka, sedma je «tradicionalna» u seoskom odelu, tovarom na leđima i zaštićena kabanicom , a osma «uzorita» zato što hrabro korača držeći suknju obema rukama.

Kao i mnogi drugi intelektualci i umetnici, karikaturista Jovan Pešić digao je svoj glas protiv društvene izopačenosti, snobizma i pomodarstva. U vezi sa tim radi dve karikature pod istim naslovom "Kosovski osvetnici“. Prvu 1897, a drugu 1903. godine, obe objavljene u listu „Vrač pogađač“. U drugoj proširenoj varijanti iz 1903. godine, duhovita karikatura je propraćena stihovima:

«Gle potomka deli-Marka, gle viteške hajke
Za čestitom praunukom Jevrosime majke!
Aoj, divna uzdanico, mog patničkog roda,
Šta bi moglo toj divoti, šta još da se doda?»

Na karikaturi je predstavljen jedan par obučen po poslednjoj evropskoj modi. Žena ide prva, sa podignutim šlepom. Na glavi ima šešir sa velikim obodom i perjem. U desnoj ruci drži suncobran. Za njom ide muškarac podignute glave, isturene brade, sa tompusom u ustima, monoklom na oku i štapom u ruci. Kraj njega dostojanstveno korača pas. Izvanredno crtane figure i britka satira propratnih stihova uzdižu ovu karikaturu u red najboljih sa početka XX veka. Izvanredno duhovita je i Pešićeva karikatura iz kasnijih godina pod nazivom "Slabiji pol pobeđuje". Na ovoj karikaturi jasno je izražen stav jednog neženje prema «slabijem polu».


Dragana Garić