Umetnik

Dragana Garić (1982)

Prati umetnika

Pretraga

Minimalistički kubus u živopisnoj prirodi - Muzej Macura u Novim Banovcima

Muzej Macura u Novim Banovcima zvanično je otvoren 3. maja ove godine, iako su "odabrani" imali priliku da jedan deo kolekcije Vladimira Macure vide još tokom prošle godine. Ovaj muzej je jedinstven po tome što na domaću umetničku scenu uvodi termin privatnog kolekcionarstva kao ozbiljnu muzejsku kategoriju.

Inače, ime Vladimira Macure je zaintrigiralo ovdašnju javnost još 2002. godine, kada je na izložbi "Nadrealizam u Beogradu: Umetnost nemogućeg" u Muzeju primenjene umetnosti, ispod nekih, dotad nepoznatih dela Monija de Bulija, Marka Ristića i Oskara Daviča stajao natpis: Kolekcija Macura. A ko je ustvari Vladimir Macura!? To je četrdesettrogodišnji kolekcionar i strastveni ljubitelj avangardne "druge linije", rodom iz okoline Knina, koji više od dve decenije vodi galeriju u Beču. Istančanim, vizionarskim "njuhom" biranu kolekciju, Macura je prvobitno nameravao da smesti negde u Istri, potom u Crnoj Gori, ali se na kraju odlučio za Vojvodinu, to jest Srem. Hvala mu... Ali zašto baš Novi Banovci, pitate se vi!? Zato što se do Macurinog muzeja može stići i međunarodnim plovnim putem duž Dunava, kao i autoputem Beograd-Novi Sad. "Kuću bez prozora", kako meštani Banovaca nazivaju Macurino zdanje, od reke deli samo uređeni plato, a od puta za srpsku prestonicu tek nekoliko njiva kukuruza.

Prvo što ugledate kada pristignete na adresu Zenit 1 jeste kapija sa natpisom "Mome Narodu", potom nastavite duž pedantno sređenog voćnjaka sa starim i retkim sadnicama jabuka, psa čuvara koji se takođe zove Zenit da biste stupili na zaravan sa koga "puca pogled" na široki Dunav. A uokolo drvo masline, kivija, banane... A na čoveka užurbane saobraćajne svakodnevice nalik na centrifugu brzog protoka informacija, miris reke, "orkestar" žaba i "ruža vetrova" u najmanju ruku deluju isceljujuće ...

U arhitektonskom smislu Muzej Macura je minimalistička kocka od armiranog betona, kontrastna u odnosu na plodnu i živopisnu prirodu kojom je okružena. Oštre ivice, pravi uglovi, jednostavnost hangar-kubusa, čine da siva "kutija bez prozora" deluje kao da je "aterirala" na novobanovačku ravnicu! Gledano od gore, sa oblaka ili iz aviona, muzej nije kutija, već meandar, a kad se uđe unutra posetilac shvata da, iako vešto skriveni, postoje i prozorski otvori! U osnovi muzej je meandar, koji ukazuje na Macurinu ogromnu strast za umetnički opus Julija Knifera, jednog od članova zagrebačke protokonceptualne skupine zvane "Gorgona", koja je delovala u prvoj polovini šezdesetih godina prošlog veka i nalazila načina da kroz prave linije i crno-bele kontraste izrazi humor, paradoks i kritiku ondašnjeg jednopartijskog režima. Famoznu grupu okupljenu oko antičasopisa "Gorgona", pored Knifera, činili su: Josip Vaništa, Radoslav Putar, Marijan Jevšovar, Dimitrije Bašičević Mangelos, Matko Meštrović, Ivan Kožarić, Đuro Seder i Miljenko Horvat.

Kada se sa Dunava kroči u zastakljeni atrijum muzeja, prvo što uočimo je pult sa "osveženjem", koji će funkcionisati kao kafe-poslastičarnica. Iz "predsoblja" ulazimo u izložbeni prostor koji je podeljen na nekoliko manjih prostorija u skladu sa kamernom prirodom kolekcije. Postavka se nastavlja i na gornjem spratu, koji funkcioniše i kao balkon sa koga posetioci mogu da posmatraju deo kolekcije u prizemlju. Zamišljeno je da ovaj muzej ima i ulogu kulturnog centara u okviru koga bi se izvodili pojedinačni i grupni performansi, koncerti, pozorišne predstave, te filmske i video projekcije, tribine, predavanja, tematski susreti. Planirano je da u okviru ovog objekta bude i mesto za rezidencijalni boravak umetnika i istoričara umetnosti koji se bave avangardom.

Kolekcija Vladimira Macure prati avangardnu liniju jugoslovenske umetnosti - od zenitizma do postkonceptualizma. Pored "visoke" umetnosti, koju čine slike, grafike i skulpture, ravnopravno mesto u ovoj uzbudljivoj postavci čine dela iz domena primenjenih umetnosti. Tu pre svega mislim na sjajnu zbirku od oko tridesetak stolica, nekih od najznačajnijih svetskih dizajnera druge polovine XX veka, koj je beogradska i novosadska publika imala prilike da vidi pre nepune dve godine. Prednost privatnog kolekcionarstava u odnosu na instituciju čini upravo pravo na nesistematičnost, subjektivnost i ljubav. A Vladimir Macura voli zenitizam, nadrealizam, ruski i poljski konstruktivizam, srednjoevropske avangarde, "Gorgonu", bečki akcionizam, vojvođansku konceptualu, minimalizam...

Otuda u Macurinoj kolekciji avangardni "kaleidoskop" - od boce sa porukom "Gott Liebe Die Serben" Raše Todosijevića, preko sjajno polirane geometrijske skulpture Aleksandra Srneca, poznatog plakata za izložbu Gorana Trbuljaka sa natpisom "Ne želim pokazati ništa novo i originalno", lakog i lepršavog mobila američkog vajara Aleksandra Kaldera, fotografije hrvatskog reditelja, performera i konceptualca Tomislava Gotovca, poznatog po ulozi u kontraverznom filmu Lazara Stojanovića "Plastični Isus", belog monohroma i fotografija akcije "Srce" dugogodišnje urednice novosadske "Tribine mladih" Bogdanke Poznanović, pa do provokativnog "razlivenog akta" bečkog akcioniste i egzibicioniste Hermana Niča.

Pored umetničkih dela, Macura, skuplja svu dokumentarnu građu: fotografije, spise, časopise i knjige, koje mogu jasnije da oslikaju vreme u kome je određeni umetnički pravac, "izam" ili delo nastalo. A kada je reč o konceptuali ili "papirnoj" umetnosti, onda svaka hartija, zapis ili fotografija predstavljaju artefakt za sebe. Tako su se u vitrinama ove kolekcije našli i originalni primerci časopisa "Zenit" i "Nadrealizam danas i ovde". Među najvrednijim eksponatima za izučavanje avangardne umetnosti na prostoru nekadašnje Jugoslavije nalazi se i manifest "Gorgone", kao i neke od fotografija njenih članova tokom umetničkih akcija i performansa.

I onda kad mislite da ste do detalja pregledali čitavu kolekciju, budite spremni za nova iznenađenja - na primer - imperativni natpis u toaletu: "Čitajte pesme Branka Miljkovića!"

Dragana Garić