Umetnik

Dragana Garić (1982)

Prati umetnika

Pretraga

Braća Manaki - prve filmadžije na Balkanu

Filmom protiv zaborava


Danas počinje "CinemaCity" sa bogatim filmskim repertoarom, najnovijim ostvarenjima i starim kinematografskim remek-delima. Od najnovijeg Madoninog, Rodrigezovog, Tarantinovog, Brešanovog ili Nil Jangovog filma do kultnog ostvarenja vajmarske Nemačke horora "Nosferatu" iz 1922. godine. U vrememenu galopirajuće brzog protoka informacija čini nam se da imamo pristup celokupnoj svetskoj kinematografiji. Ipak, da li je baš tako!? Koliko znamo o istorijatu filma!? Nisam sigurna da li bi na prste jedne ruke mogla da se prisetim ljudi koji bi eventualno znali ko su bili braća Manaki, a bili su prve filmadžije na Balkanu!


Braća Manaki

Braća Janaki (1878-1954) i Milton (1882-1964) Manaki poznati su kao pioniri fotografije i filma u turskom delu Balkana. Rođeni su u vlaškoj porodici u selu Avdela, u današnoj Grčkoj. Kao stariji i obrazovaniji, Janaki je diplomirao na Romanskom liceumu u Bitolju 1896/97. godinu. Jedno vreme je radio kao nastavnik likovnog obrazovanja (predavao je crtanje i kaligrafiju) u gimnaziji u Janjinama. Od 1899. godine turska vlast konstantno vrši pritisak na njega da zatvori fotografski atelje. To se nepovoljno odražava i na njegov pedagoški rad. Turci 1906. godine spremaju plan za likvidaciju najuglednijih ljudi u Janjinama, te se braća sele u Bitolj. Iste godine, po prelasku, oni dobijaju rešenje da mogu da otvore fotografsku radnju. Janaki je bio član Romano-makedonskog društva za kulturu i svim silama se zalagao protiv asimilacije Vlaha. Vlasti su ga optužile da je špijun te je jedan period 1916. godine bio u zatvoru.
Za razliku od Janakija koji je bio učenjak, teoretičar tihe i intravertne prirode, Milton je bio praktičan, brz i spretan. Dok je Milton isprobavao i eksperimentisao, Janaki je čitao uputstva kako se koristi fotografska oprema.


Objektivom Manakijevih

Braća Manaki su u makedonsku kulturnu istoriju ušli kao fotografi. Oni su 1898. godine otvorili njihov prvi fotografski studio u Janjinama. Tu su radili do 1904. godine. U ovom periodu oni su postali majstori fotografije. Od 1906. godine Manakiji prelaze u Bitolj, koji je tih godina bio najdinamičniji grad na Balkanu, moćan ekonomski i politički centar koga su još nazivali „grad konzula". Iako je u Bitolju početkom XX veka bilo desetak profesionalnih fotografa, braća Manaki su se vrlo brzo pročuli po umeću. Stalnim potenciranjem tehničkih inovacija u domenu fotografije, Manakiji su obezbedili prestiž u Bitolju.

U balkanskim krajevima fotografija je tokom čitavog XIX veka smatrana „slobodnim hudožestvom" da bi od 1910. godine, sa objavljivanjem Zakona o radnjama, a sa njima i fotografskim ateljeima, postala „zanat". Do toga je došlo jer je masovna proizvodnja fotografskih portreta drastično narasla oko 1900. godine. Tačnije, već od 80-ih godina XIX veka počinju da se poštuju čvrsto standardizovane forme predstavljanja, koje su podsticane isključivo komercijalnim zahtevima tržišta.

Na proputovanju 1905. godine Janaki dospeva u Carigrad gde uz pomoć svog rođaka koji je bio šef čitave carigradske policije, stiže na turski dvor i fotografiše mlađeg brata ondašnjeg omrznutog sultana Abdula Hamida II, potonjeg Mehmeda V - poslednjeg vladara velike Osmanske imperije. Naredne, 1906. godine, braća Manaki dospevaju na dvor rumunskog kralja Karola I, jer je njihov poznanik makedonskog porekla, zvanični fotograf tamošnjeg dvora. Na njegov poziv učestvuju na velikoj fotografskoj izložbi u Bukureštu novembra 1906. godine. Na toj izložbi im je uručeno priznanje za umetnički domet njihovih fotografija. O trošku rumunskog kralja Janaki 1907. godine odlazi u Beč, London i Pariz i iz "belog sveta" u zaostalu tursku kasabu donosi primerak kinokamere serije „Bioscape". Još iste godine nastaju prvi filmski snimci na Balkanu, 12 godina po epohalnom otkriću braće Limijer.


Film kao izlazak u stvaran svet

Kamera je unela glavnu i najveću promenu u radu Manakijevih. Dok je fotoaparat prikazivao svet u sekvencama, za kameru je glavni izraz predstavljao pokret, tako da im je za novi medij stari fotografski atelje bio premali. Više nije bilo mesta statičnom, te Manakijevi izlaze iz studija u stvaran svet.
Dramatični kulturni, socijalni i politički konflikti početkom XX veka, kada je Azija još uvek „kampovala" na Balkanu, rezurtirali su: Ilindanskim ustankom 1903. (za oslobođenje Makedonije od turske vlasti), Mladoturskom revolucijom 1908. godine i konačno Balkanskim ratovima 1912-13. godine.
Dokumentarna vrednost nekih filmskih zapisa na kojima se vide represije turskih vlasti po stanovništvu posle makedonskog poraza u Ilindanskom ustanku je neprocenjiva. Braća Manaki su snimili i posetu poslednjeg turskog sultana i tursko povlačenje iz Evrope posle balkanskih ratova. Oni su prisustvovali i podeli zemlje na kojoj su živeli između Srbije, Grčke i Bugarske. Bitno je istaći da Manakijevi nisu bili ratni izveštači zato što su to želeli i odabrali, već je jednostavno rat bio deo njihovog života i oni su ga beležili.

Pored snimaka ustanaka i ratova, kao i atmosfere pre i posle velikih društvenih previranja koja su jako bitna za istoriju, braća Manaki su beležili i snimali: tradicionalne i religijske običaje, svadbe, procesije, festivale, sabore koji su jako značajni za etnologiju. Pored toga beležili su unutrašnjost ondašnje apoteke, prodavnice, kao i zanatskih radnji, a samim tim sačuvali od zaborava i zanimanja koja već odavno ne postoje. Taj segment njihovog rada je bitan za ekonomiju.
Jedan pozamašan deo kinodokumentarne aktivnosti Manakijevih čine kadrovi vlaških i makedonskih svadbi. Iako su svadbe u osnovi religiozni obred, gde sklapa se brak kao savez dvoje ljudi koji treba da imaju „blagoslov od boga", one u sebi sadrže i niz običaja koje nemaju nikakve veze sa hrišćanstvom. Među snimcima braće Manaki nalaze se i kadrovi osnivanja „Prvog srpskog kluba" u Bitolju, demonstracija prve protivpožarne pumpe u Bitolju, panorame nekih mesta, ako i izvršenje smrtne presude vešanjem.
Kamera poništava socijalne razlike i da su na dokumentarnom zapisu svi isti, za razliku od fotografije koja je tih godina uglavnom beležila samo one koji su za to platili, tj. klijentelu. Tako braća Manaki snimcima seljaka, radnika, vojnika, ustanika, zatvorenika, čistača ulica itd, prikazuju ljude iz onih socijalnih struktura koji se teško mogu videti na fotografijama, jer nisu imali materjalnih sredstava da plate da ih objektiv „ovekoveči".


I bioskop je bilo njihovo maslo!

Manakijevi su otvorili prvi bioskop u Bitolju 1921. godine. Prvobitno je to bio bioskop na otvorenom, da bi dve godine kasnije prerastao u pravi bioskop sa salom za kino projekcije. Kako svoje, puštali su i sve strane filmove koji su im bili dostupni. Manakijevi nikad nisu zaboravili svoju ni na svoju prvu ljubav - fotografiju, koja im je i dalje ostala važan priliv novca.

Celokupan filmski arhiv braće Manaki predat je 1955. godine jugoslovenskom državnom arhivu. U Bitolju postoji spomenik Miltonu Manakiju. Međunarodni filmski festival, koji tradicionalno održava u Bitolju, nosi naziv po braći Manaki.



Dragana Garić


ANTRFILE 1:
Fotografija kao statusni simbol

Na fotografskoj izložbi u Bukureštu 1906. godine Manakijevi dobijaju Zlatnu medalju. Ubrzo posle toga postaju dvorski fotografi rumunskog kralja, te konačno ne moraju da brinu za finansije i sami mogu da biraju klijentelu. U jednom trenutku studio Manakijevih postaje institucija koja osigurava status u društvu. Veština, estetsko umeće i profesionalizam braće Manaki pročuli su se širom balkanskog poluostrva, tako da su ispred njihovog objektiva pozirali: princ Mehmed, koji će posle postati turski sultan, rumunski kralj Karol I, vođa Ilindanskog ustanka Dame Gruev, ideolog Mladoturske revolucije Nijazi Beg...

ANTRFILE 2:
Dvorski fotografi

Činjenica da su braća Manaki bili dvorski fotografi, rumunskog kralja, turskog sultana ili jugoslovenskog kralja omogućila im je da u nekim periodima imaju dovoljno materjalnih sredstava, te da mogu da snimaju običaje, predele i ljude sa skoro naučnom nepristrašnošću, bez unošenja fotografskog stava ili podilaženja ukusu publike. Janaki i Milton Manaki su sarađivali sa nekim od ondašnjih beogradskih časopisa: „Ilustrovani list", „Vidovdan", „Nedelja".

ANTRFILE 3:
Snimci sa "panđura"

Pored značajnih istorijskih događaja, Mankijevi su nalazili za zanimljivo da snimaju žene svog kraja pri svakodnevnim poslovima u kući, dok pletu, vode stoku na ispašu. Posebno zanimljive i živopisne scene predstavljaju filmovi snimljeni na „panđurima", narodnim saborima koji se priređuju na neki, uglavnom verski praznik, imaju versko-trgovinski-zabavni karakter i najviše nalikuju na vašare za vreme crkvenih, seoskih slava. Tako gledalac može da vidi nošnju koja se nosila za svečane, praznične prilike, da posmatra igre uz koje su se ljudi nekada veselili, čuje zvuke zurli, gajdi i timpana. Neki kadrovi prikazuju trgovinu stokom u pozadini iza veselih, razigranih pijanaca. Po pravilu se panđuri održavaju u blizini crkvi ili manastira, u kojima se služi jutrenje. Takođe na tim saborima su se birale i devojke za udaju. Braća Manaki su snimili „panđure" u Avdeli, Beru i Bitolju i tako ostavili trajno svedočanstvo o jednom običaju koji je postepeno potiskivan iz svakodnevice.