Umetnik

Dragan Jovanović Danilov

Prati umetnika

Pretraga

Slike osvetljene iznutra

Između ranog slikarstva Marine Nakićenović bliskog shvatanjima „Mediale”, gde se potencirala metafizičnost prizora i slika koje danas radi, postoji prirodni, evolutivni tok. Ova umetnica oživljava svetost običnih, ali pobožno voljenih predmeta (stare škrinje, kredenci, vrčevi, sto, hleb u kotarici, sasušeni plodovi, voće, luk, smokve, gipsani odlivak kakve antičke skulpture) ostvarujući harmoniju ikonografskih elemenata, boje, slikarske materije i svetlosti.

Predmetni rekvizitarijum je kroz estetsko uobličavanje i racionalnu nadgradnju uveden u red estetskih vrednosti. Voće u korpi postavljeno na južnjačke vezove i slovenske tkanice, slikano je elementarno veristički, a zatim dolazi kontemplativna nadgradnja kroz umekšana, difuzna zračenja, blagost toplih, romantičarskih tonaliteta i mediteranskih toplina. Slika se ovde gradi kroz uporno, tiho meditiranje i zidanje. Jasno i oštro ograničene forme ozarene su fluidom nešeg prazničnog, tihom dobrotom dematerijalizovane svetlosti.

Sada je Marina Nakićenović pristupila velikim formatima i još kompleksnijim prizorima, a da pri tom njeno slikarstvo ne samo što nije izgubilo svežinu, sigurnost i lepotu od ranije, već je dobilo jedan novi kvalitet intimne monumentalnosti. Skoro monohromatska tonska skala sa akordima narandžaste, zelene i vinski crvene, ovde deluje raskošno, zato što je kod Nakićenovićeve boja koja zrači iz preosetljivog, vibrantnog tkiva pikturalne materije čulne fakture, sazrela do fermentacije. Sve je u ovom slikarstvu podvrgnuto čistim likovnim strukturama, strogoj prostornoj disciplini i istančanoj kultivisanosti koja priziva nešto od Zurbaranove i Šardenove otmenosti i dostojanstva klasičnog reda. Promišljena kompoziciona struktura, pročišćen hromatski registar i tanana, nostalgična osećajnost, trajno su obeležili slikarstvo Marine Nakićenović. Sučeljavanje toplih i hladnih boja, tmastih i blagih štimunga, reljefnih i lazurnih namaza paste, prepoznatljivo je obeležje Marinine umetnosti. Čulni impuls sliven je sa strogom arhitektonikom kompozicije. A zatim, valja istaći istančane kolorističke odnose pečenih okera, umbre, kadmijuma, srebrnastih belina, čitav raskošni dijapazon nijansi sivog i zlata koga Marina Nakićenović upotrebljava sa puno ukusa i duha finese, prizivajući upotrebom zlatnih listića majestetični sjaj ikone. Marina je zgusnula svoju pastu do sjajne emalj fakture. Mrtva priroda tako odaje jednu ozarenu, pričesnu unutrašnju realnost. U čin slikanja ova umetnica unosi temperament hedonističke izdvojenosti. Tradicionalizam ovakvog slikarstva je vitalistički i emancipatorski. U okviru klasične slikarske figuracije i teme mrtve prirode, Marina Nakićenović otvara i jedno ontološko iskušenje, preispitujući jedan prustovski svet sveuspomena, spokoja i tišine.

Ima u slikarstvu Marine Nakićenović nečeg od auričnosti zakasnelog srpskog romantizma. Ova umetnica se vraća u jedno prošlo vreme kako bi ga magijski oživela. Na njenim delikatno slikanim, velikim kompozicijama porodica, prizivaju se praotačke časti, milje i vilinje detinjstva, „senke zaboravyenih predaka” (kako je to lucidno primetio Đorđe Kadijević) lica koja nas posmatraju iz jednog zaboravljenog vremena. Te ljudske figure stilizovane su na blago groteskan način. One poziraju pred nama, podsećaju nas na ono minulo, zaleđene u nekakvom kataleptičnom stanju između sna i stvarnosti. Ipak, one odaju utisak životne radosti. Namešteni kao za starinsko fotografisanje, smešteni najčešće ispred velikih vrata od drveta i kovanog gvožđa, muškarci, žene, neveste i deca na Marininim slikama uslikani su „za uspomenu i dugi nezaborav” - kako glasi naziv jedne Marinine slike.

Iza slika Marine Nakićenović stoji jedno duboko smisleno ustrojstvo. U jednom dekoncentrisanom vremenu u kome, rečeno jezikom poezije Viljema Batlera Jejtsa „stvari se ruše, centar ne drži više, anarhija je provalila Svetom”, Nakićenovićeva se zalaže za ideale strogog reda i promišljenosti.
Okupljeni na jednom mestu, ovi veliki formati stilski dovršeni i estetski celoviti, zaobljavaju se u jednu antologijsku izložbu koja nam pruža retko uživanje uosećavanja sa Marininim opsesivnim svetom koji zrači u pravcu našeg srca.

Dragan Jovanović Danilov