Umetnik

Bratislav Ljubišić (1942)

Prati umetnika

Pretraga

O stvaralaštvu Vjekoslava Ćetkovića

Postmoderna je mnogu analizu umetničkog dela učinila složenom. Ona je odmah postavila određena zakonska ograničenja: ništa nije toliko samosvojno i sui generis da bi moglo da se oslobodi od raznolikog poređenja. Najpre, tu su koreni onoga što je postalo slika. Istovremeno su važni i šta i kako. Naravno, slika može da bude likovna predstava ali i skup reči koje će postati komunikaciono sredstvo između stvaraoca i konzumenta. To nalaže analitičaru priličan oprez: on će tragajući za svojom objektivnošću neminovno povezivati mnoge elemente umetnikovog izražavanja. Događaće se i da sve to čini uprkos želje stvaraoca, da mu otkrića budu i porazna po zamisao tvorca. No,to je opasnost koja se ne može izbeći. Umetničko stvaralaštvo je po sebi spoj mnogih protivurečnosti i po pravilu je otklanjanje magle i prašine. Ne tako davno, pojavila se tzv. nova kritika koju su zagovarali estetičari, pisci i kritičari u širem smislu reki sakupljeni oko „Nouvelle revue frencaise“. Za njih je umetničko delo samo povod da nastane nova tvorevina koja će se baviti najrazličitijim fenomenima. Ukoliko se delo tu i tamo pojavi u spominjanju - što češće to bolje za delo - znak je uspešnosti njega samoga. Postupak koji je vrlo blizak tumačenju Biblije i uopšte apologetici. Savremeno slikarstvo je izloženo nekolikim osporavanjima. Najpre onih što su za permanentni radikalizam i promenljivost. Tu su, odmah do njih, i oni koji u umetnosti vide politiku i socijalni protest. Ne smeju se zaboraviti ni tvorci najrazličitijih inovacija samo ranjih. Za one koji bi tradicionalnom poimanju udahnjivali novi duh i nastojali da sačuvaju veštinu komuniciranja staru milenijumima, kao da ima sve manje mesta. No, to je privid o kojem možemo da imamo različita mišljenja: jedno je sasvim sigurno - uvek će cvetati hiljadu cvetova.


Savremeni umetnik, tvrdim poučen iskustvima i zahtevima glavnog čelonoše moderne, Gastona Bašelara, je u suštini traumirana ličnost koja se ne usuđuje da izađe iz okvira onog što mu je osnovni habitus. Njega sačinjavaju kako religijsko nasleđe, tako i genetika, socijalna pripadnost. Naravno i etnička i istorijska. U tom složenom kolopletu umetnik, bez obzira na osnovne sklonosti i obrazovanje, gradi svoju istoriju i geografiju. Ništa od toga nije realno do mere zbog koje bi se menjale postojeće granice i pojmovi. Nastalo delo će biti samo prilog više za opstanak individualnog mišljenja. Naravno, nije to „Pusta zemlja“, kako bi rekao Eliot, već dobro nastanjena džungla u kojoj je vrlo teško pronaći izvorište, razlikovati potočić od glavne matice, pojedine grane od prepletenosti uopšte. U toj džungli ima mnogo sličnosti i zajedništva, dodira i „umnožavanja“. Biti u njoj sopstven, imati svoje mesto - makar i najmanje - podvig je za divljenje. Ali, istovremeno, traži se od posmatrača iliti korisnika ponuđenih „usluga“ obrazovanje i vaspitana imaginacija. Ali to sa stvaralaštvom nema direktne veze - to je problem s druge strane. Rođenje je svakom umetniku problem svoje vrste. Ono ga udaljava od najčešće željenog okruženja i prisiljava ga na dodatne napore kako bi se približio osnovnoj vokaciji i s njom opstao bez obzira na pritiske kojima će biti izložen.


Vjekoslav Ćetković je Zlatiborac. To je ni prterano visoka planina, ni preterano tajnovita. Ali,što zbog veličine, što zbog klimatskih uslova, ona je nedovoljno civilizovana. Ipak, daleko je od divljine i nepatvorenosti. Ima u njoj dovoljno mogućnosti da se sreću paganstvo u hrišćanstvo, običaji nomada i stočara sa voćarima i zemljoradnicima. Grobovi kojih ima na pretek, sa svoje stra ne govore o istoriji preživljavanja i ceni za to. Zlatibor i Zlatiborci imaju svoju mitologiju, prošlost kao i budućnost. Kako je to u savremenom svetu izmešano i često neizvesno, i tu je slobodni prostor za nastajanje novih odnosa. Dečak Vjekoslav je morao mnogo toga da sazna i vidi pre procesa razumevanja. Mogao je da se nagleda kako se prepliću život i smrt, kako je rađanje ustvari muka koja će pratiti novodošavšeg na svet do samog kraja njegove neizvesne igre zvane život. Po logici svesti i podsvesti mnogo toga je urezano i postalo najpre mit, instiktivna predstava i objašnjenje, kasnije, sazrevanjem, bajka koja se otelotvorila u umetnost. Mora da je mladi Ćetković, tumarajući planinom pronalazio razloge za svoju trajnu vezanost sa tlom i zavičajem, sa ljudima koji imaju „izbrazdana lica i žuljevite ruke“, sa stokom koja je „cenjena i uvažavana“ jer je deo neprekidnog lanca postojanja, sa suncem i kišom, sa zimom, hladnoćom i toplinom. I ne zaboravimo: to je planina i vetrovi su vam „prve komšije“. Morao je mladi, budući umetnik još nešto da shvati: i pored sveg okruženja, svih postojeći bića, on će stalno biti sam. To jedinično postojanje će verovatno i najviše uticati da se sklonost ka umetničkoj komunikaciji razvije. Jer umetnost je vrsta nostalgičnog i arhetipskog udruživanja, bez svake sumnje. No i tu je istaknuta jediničnost - svako je tumači na svoj način! Govoreći o svesti i podsvesti, Kenet Berk razlikuje pet tipova pasa. Kaže on: prvi pas je pas koji je viđen prviput. Drugi je onaj koji je onaj koji se saznaje kada se izgovori reč „pas“. Treći je rečnički: on je opisan po rodu i obličju. Četvrti je entelehijski, onaj koji je idealan. Peti je tautološki: kada se kaže pas misli se na kosku, ogrlicu, pseću konzervu sa hranom.Ovo sve navodim jer je sličan psotupak morao da se dogodi i Vjekoslavu Ćetkoviću. Naravno, uprošćenost koju zastupa Kenet Berk je samo uvod u ono složeno što je zaokupilo mladog čoveka i što je postalo baza njegovog bića. Zlatibor i sve ono što je u i iz Nikojevića, su, prosto rečeno, pet vrsta pasa.To je ta baza za kasniju dramsku i simboličku akciju zvanu „njegovo stvaralaštvo“. Za dramsku nemamo mnogo razloga da se brinemo - ona je svakako prisutna kao i kod svakog čoveka. Njegovo delanje, izbor profesije i načina života su ga u tome definisali. Simbolička akcija je u ovom slučaju mnogo složenija. Vratiću se početku ovog teksta, onom u kojem sam govorio o složenom poslu analitičara. On jednostavno mora da pronađe „aparat“ kojim će svoj predmet interesovanje „tranžirati“. Poslužiću se Viljem Blejkom: “Ovaj svet Imaginacije je svet Večnosti; to je božan ski zagrljaj kome ćemo se vratiti posle smrti našeg Vegetirajućeg tela. Ovaj Svet Imaginacije je Beskonačan i Večan,dok je svet Rađanja, ili Vegetacije, Konačan i Vremenom ograničen.U tom Večnom Svetu Postoje Neprolazne Suštine Svih Stvari čije odraze mi vidimo u ovom Biljnom Staklu Prirode. Sve Stvari spoznate su u svojim Večitim Oblicima u božanskom telu Spasitelja, Istinskom Vinu Večnosti Ljudskoj Imaginaciji.“ Tako je Blejk doveo nas do pitanja o kojem ćemo se možda „svaditi“. Da napravim malu digresiju: atmosfera uzvišenosti u paganskim, nomadsko-stočarskim ritualima je na svoj određeni način prisutna u mnogim slikama Vjekoslava Ćetkovića. Posmatrajući mnogobrojne slike bikova, posmatrajući krave i „Kravu“ kao sveto biće posmatrajući čin muže - nehotično otkrivamo nekoliko razloga zašto je Ćetković izabrao način slikanja da bude čudna simbioza boje i bojenosti, crtanja i pojačanog izraza, naglašavanja onog što je „uopšte“ a ne „ posebno“. Vjekoslav ne slika bika već bikove. Ne slika kravu već kravu, onu entelehijsku, idealnu, onu što se približila i postala božanstvo. To je ta njegova simbolička akcija za koju Frojd kaže da je sistem u kojem se otkriva podsvesno kod određene individue, njegov fenome ja. Tu je mogućnost da se shvati otkuda potreba da se gustim namazima boje pojača ekspresija. I otkuda mnoštvo umesto pojedinog. Kad smo već kod Engleza - Blejk! - da citiram i Bekona: “Budući da imaginacija ne zavisi od zakona materije, ona može po svojoj volji spajati ono što je priroda razdvojila, a razdvajati ono što je priroda spojila: tako nezakonito venčava i razvodi predmete.“Jasno je da Bekon imagina ciju razmatra kao prijatnu aktivnost koja ne može da naškodi. Ali tu je i još nešto: sve dok imaginacija deluje na ovaj način, nemamo pravo da je optužujemo da je beg iz života ili samo ugodno opuštanje. A baš je to važno da se posebno istakne: kod Ćetkovića je u pitanju akcija - pomenuo sam i dramsku i simboličku: kod njega se druže pagansko i religijsko.Najzad, on stočare definiše i kao bogobojažljive Hrišćane koji slave Krsno ime i imaju svoj „Pastirski oltar“. Nage čobanice, pored erotskog sloja koji akt na slici neminovno nosi, imaju funkciju isticanja simbola čistote, stanje pre inicijacije. A usložnjavanje simbola - aluzija na „Otmicu Evrope“ je napor da se poveže ono „odvajkada“ sa „ovde i sada“. Tu slikarstvo poprima dodatnu mogućnost: biva tumač kolektivnog sećanja, numinoznim, kako bi to Jung rekao. Imamo još jedan slučaj u kojem je prikaz „onog što je materija“ i dovedeno do stanja simbola: to su slike grupnih portreta seljaka bilo u eksterijeru ili u enterijeru. Pomenuo sam da je mladi umetnik najpre imao priliku da se „pobratimi „ sa mitom o postojanju na planini a kasnije da sve to uzdigne do nečeg što je realnije, bajka. U tom svetu bajki, upotrebljeni način slikanja dobija potpuno opravdanje. To je istovremenost obmane i informacije. Dobijamo paradopks da je istina imaginacija.


Vjekoslav Ćetković je svoje delo podredio slikanju sveta bez kojeg on ne može. Na jednom mestu piše: “Stvaralac uzima onoliko koliko može i kolike su njegove unutrašnje snage i napetosti pred slikom sveta i stvarnosti. Stoga ekspresija čini dominaciju moga doživljaja čime objedinjavam strukturu slike i gradim harmoniju. Stvarni prizori poprimaju impulse mašte i vlastite unutrašnje nužnosti. Odsečno, talasasto, dijagonalno, izvijeno, konkavno, konveksno, furiozno i kontrasno su engrani i armatura koja korespondira sa bojom što preuzima život slike i gde težim da zabeležim vlastitu poeziju zavičajnih simbola.“ Ali čovek je zanimljivo biće. Dok je mitologija Planine i Planinaca jedna tema u stvaralaštvu ovog umetnika, ravnica, Srem je druga tema i to ne mala. I tu je pokazao da mu metod pretvaranja mitskog u bajkovito nije stran i da se može primeniti i u ovakvim „slučajevima“. Sa kojim divljenjem on slika Sremske Karlovce, žitna polja! Najzad, ciklusi koje valja posebno istraživati su svakako crkve i manastiri i enterijeri tačnije, mrtva priroda. U prvom slučaju sva prednost guste paste materijalizovaće nešto iz sveta duhovnog, a u drugom svedoci smo mira koji je više od materije. Ima dinamike i dramatike: to je posledica upotrebljenih poteza, Tretmana tema i motiva. Zanimljivo je to što otsustvo čoveka samo pojačava njegovo prisustvo: u pitanju je on kao duhovnom biće koje stoji iza svega i u svemu. Dve slike iz najnovije umetnikove prakse su posebno zanimljive: “Stara ževica gori“ i  „NATO u Srbiji“. U prvoj je primenjen čisti ekspresionistički postupak kakav smo sretali recimo u slici  „Vitlejemska noć“: koloristički dramatični koloplet, naravno prigušen, sa dominantnom žutom - kao u slici „Zlatiborska noć“! Druga je neka vrsta poliptiha u kojoj je sve ispričano jezgrovitim slikarskim jezikom - paralela je slika „Legenda o Sirogojnu“. Sve je to primer da se u slikaru i njegovom delu mora oprezno govoriti. Jeste da je mnogo toga upamtio, da je erudita, ali uprkos svemu tome nije izgubio ništa od temperamenta koji je itekako važan. Delo ovog umetnika traje četrdesetak godina. Mene ga nisu učinile „pomodarom“:naprotiv! Stiče se utisak da se jednostavno iz slike u sliku taložilo iskustvo i kao u izreci „ s kolena na koleno“ prenosilo se stečeno znanje. Simbolika motiva i simbolika boje,prilagođeni likovni izraz i sklonost ka dramatičnom bio bi ukratko zaključak o ovom stvaralašrvu „Brđanina“!


 


Bratislav Ljubišić