Umetnik

Bratislav Ljubišić (1942)

Prati umetnika

Pretraga

"Evropo i Ameriko ma gde bile ... se!", Galerija '73, Beograd, 2001.

Kažu da je jednom, neki mudrac rekao da slikar mora da „ume sagledati, videti i gledati“. Uobičajeno se smatra da je u pitanju ono spolja, izvan „gledača“. No, šta sa gledanjem u sebe? Ne u zagledanost već u istraživanje onostranog u prirodi koja je vlastita. Da, tako bi bilo kada bi se samo gledalo i videli. Ali, tu je mišljenje, osećanje, spolja iritira, zbunjuje, razgnevljuje, izaziva osećaj nesrećnosti, skore smrti. I najednom se postavlja pitanje, u suštini logično, da li je slikar samo običan „gledač“ sposoban da emocije izazvane spoljašnjim usaglasi sa vidjenim i takvu sliku zaustavi i pretvori u estetsku činjenicu. Ili je možda onaj koji zlosutno to najpre unese u sebe i zajedno sa sobom sačini dokument o strahu, strepnji, nadanju, besu-sintezi, radosti i oslobodjenja.
Šta znači naslikati sliku, da li se to zaustavlja život da bi nastalo nešto novo što će trajati i posle svoga tvorca. Nešto neobično, uznemiravajuće, opominjujuće. A čovek hoće – u biću mu je epikurejstvo – spokoj i osećaj sigurnosti, slobode i moći.

Osećaj – tu počinje sva dilema. Da li je neosećajnost znak niže vrste, predavanje unapred, mirenje sa „neumitom ili je osećajnost znak uplašenosti i reagovanje da se spreči dogadjanje: Svet je uvek tačan. To što ga prihvatamo fragmentarno, na sitnije ili krupnije deliće već je nešto drugo. To njega neće izmeniti. Možemo noktima grebati beton, ali mu nećemo nauditi. Povredu mu nanosi nešto što je suprotno od njegove gradnje, sastava, Da bi se razumeo svet, ta velika Priroda, valja znati da je sve deo njega. I kada pojedinac krene u avanturu da razaznaje, to se svet ispituje, hoće da se „poboljša“...

Svetislav Feđa Pešić četrdesetak godina je deo tog pulsiranja sveta, traganja za istinskom slikom jedinstva života i smrti, svakodnevnog i večitog, bizarnog i uzvišenog, istorijskog i sadašnjeg. Za njega tehnika koju će izabrati je samo ono usput – važna je misao koju hoće da ovaploti.

Akvarel, crtež, slika ili slika reljef samo su deo jedne istraživačke prirode koja uznemiravajuće smešta u spokoj dvodimenzionalne površtine. Unutar takve površine je organizovana zagonetka, po svim principima jasna likovnost. No, neprepričljiva je.

Usput, teško je prebrojati sve elemente koji je čine jer je likovni jezik kojim se Pešić služi krajnje raznovrstan. To je svakako posledica večitog traganja za najpogodnijom tehnikom koja će mu omogućiti da bude jasan, mislim slikarski jasan.

Osnovno je, od samog početka stvaralaštva ovog umetnika, da se stvori likovnost koja će najpre svojom ukupnošću zaokupljati pažnju. Naknadna „pretraga“ po detaljima otkrivaće radoznalcu sijaset začkoljica, iliti elemente koji su sagradili ukupnu sliku.

Tek tu počinje tajni život slike i slikovnog, vidljivog i skrivenog, neprekidne igre linija, boja i definisanog prostora. Kakve su to emocije, asocijacije, kakav mogući logički splet najrazličitijih misli – to je posebna priča. Umetnik ni jednom nije pokazao nameru da poštedi radoznalog zavirivača, i on se sam namučio i nastavlja tu istu muku.

Za razliku od tzv. jezikoslovnih umetnosti i mudrosti, likovne su hendikepirane. Naime, postoje prajezici koji nose pramitove. No, ima li praboje, pralinije, praprostor. Svakako da ne. I u tome je problem koji se postavlja pred svakim slikarem. Mora svojim delom da dosegne sopstvenu mitologiju, unutar nje da izmisli sopstveni likovni jezik, mora da bude graditelj celine koja će zbunjivati neobičnošću i ranijom nepostojanošću. To znači i najobičniji svakodnevni detalj pretvoriti u biser. Da, alhemija. Uz metaprirodu, metajezik uvodi se i alhemija. Tako sve izabrane tehnike potpadaju u zajedništvo, potraga za istinom.
Svetislav – Feđa Pešić bez obzira što je u večitoj sumnji da li je izabrana prava tehnika, nastavlja sa potragom, unutar osvojenog, pronalazi mogućnosti za širenje polja delovanja onog što će pronaći.

To se najbolje može osetiti u kolažima, najpre utisak celine. Onda, kao u dnevniku, posmatrač otkriva kako je nastao „metež“ prijatan za oko. Siguran sam da se tek tada uspostavlja puna i prava komunikacija. I to je ono što ovo stvaralaštvo karakteriše: mnogo posebnosti, a sve u čast celine. Potreba za sintezom je očigledna. A ipak, nastajanje se ne krije, estetičnost detalja je dovoljno moćna da posvedoči u kojoj meri je sve promišljeno, proveravano da bi „ugledalo svet“. U gradnji kolaža postoje uglavnom dva postupka, spontani, u kojem se elementi dogadjaju ad hoc i onaj u kojem se promišlja i istražuje do perfekcije. Najpre kako definisati unutrašnji prostor, potom osmisliti celinu koja će delovati svojom ukupnošću. Naravno da u kolažima postoji i ona druga žaoka, odredjena društvena angažovanost je neizbežna. No, kako nije transparentna i ona se uklapa u estetske zahteve.

Slike su deo ukupnog traganja za istinom. Kao da Pešić citira Sezana kada je pisao Emilu Bernaru i rekao mu da će otkriti šta je istina u slikarstvu. Tako Feđi nije dovoljan kolaž, još manje akvarel-slika se pojavljuje kao vesnik jedne složene misaonosti u kojoj je stvarnost i umetnikov odnos prema njoj. Slika je svakako izuzetno teška likovna disciplina. Može da bude „ogledalo“, može da bude znak, simbol, može da bude realnost u kojoj je kategorija moguće i te kako prisutna i zastupljena. I kako se od tako strogih zahteva objektiva stvarnost otima, izmišljene su slike-reljefi. To je ukratko geneza „tehničkih“ pronalazaka Svetislava Feđe Pešić, pronalazaka koji u suštini tvore njegov i estetski i životni kredo. Četrdesetak godina strpljivog rada u umetnosti čini veliki vremenski period. Bez obzira što se toliko toga menjalo i dogadjalo u stilskim opredeljenjima u dvadesetom veku umetnik je imao svoju generalnu liniju.

Uspela je da ne bude pomodna „za dan“. Logički sled umnožavanja elemenata koji stvaralaštvo Pešića čini prepoznatljivim, samosvojnim. U osnovi ekspresionista, sačuvao je odredjene lirske „akcente“ i to ne osiromašuje polje delovanja. Ne čini ga „lakšim“. Uostalom, kada neko hoće da deluje u umetnosti ukupnošću, a ne pojedinim delom, onda je to obaveza. Sve je jedno i skup pojedinih ostvarenja. Igra u kojoj se Svetislav Feđa Pešić odlično snalazi.

Beograd, 14.02.2001.
Bratislav Ljubišić