Umetnik

Branislav Dimitrijević

Prati umetnika

Pretraga

Nostalgija

Fotografije otrgnute iz porodičnog albuma, izabrane, uveličane, retuširane, upućuju na pojmove kao što su sećanje, rekolekcija, nostalgija. Fotografije o kojima je ovde reč pripadaju nekom vremenu koje je bilo nekada, nekom vremenu pre ovog našeg. Na njima su devojčice i devojke odevene u kostime koje naše vreme više ne poznaje: zvončice, vile, leptiri, cvetovi... Motivi za ovakvo predstavljanje su različiti oblici društvenosti koje je negovala predratna građanska klasa, maskenbali, školske priredbe... Pretpostavimo da nam ove fotografije omogućavaju pristup i sećanje na jedno vreme kojeg više nema, i da nam govore iz pozicije nostalgičnog subjekta koji se seća.

Međutim, hoćemo li pristati na ovakvo pojednostavljivanje? Hoćemo li novu izložbu Marije Dragojlović staviti u kontekst jednog nostalgičnog putovanja, vremeplova u potrazi za nekom iščezlom građanskom klasom s kojom bismo mogli da uspostavimo relacije ili pak identifikaciju? Ili da postavimo ovo pitanje drugačije: da li nas izložba Marije Dragojlović upućuje na potrebu da se sećamo i prepoznamo ili se možda radi upravo o procesima koji se smatraju antinomima prepoznavanju i sećanju, dakle o neprepoznavanju i zaboravu?

Zaborav je gubitak sećanja. A sećanje je određena impresija, indeks, trag nečega što smo doživeli. Međutim, ne sećamo se samo događaja za koje neko drugi tvrdi da smo doživeli: slika i priča iz ranog detinjstva koje su nam roditelji opisali i ispričali, viđenih njihovim očima, sećanja konstruisanih pripovestima i potkrepljenih fotografijama iz albuma. Neko drugi često uzima za pravo, svojim autoritetom, da nam govori šta su naša sećanja, da konfigurira neko prošlo vreme. Nije li onda zaborav upravo akt emancipacije subjekta od stege normativnog sećanja? Prustov narator, a Prust nam se ovde pojavljuje kao neki očekivani, ustanovljeni, autorizovani učitelj sećanja, kako tvrdi MarcAuge, nije u potrazi za sećanjem već za zaboravom, iako u toj potrazi otkriva ništa drugo nego sećanje. “Iskustvo nehotičnog sećanja (ukus, miris, dva nejednaka kamena na ulici) dokaz su nečijeg podržanog identiteta, ali na ovaj dokaz se može ukazati samo nakon zaborava”(1) Nije li upravo zaborav uslov sećanja, a sećanje produkt zaborava kao “linija obale koju stvara more”?

Mi ne znamo ko su devojke na fotografijama koje uveličava, retušira i izlaže Marija Dragojlović. Mi ih ne prepoznajemo, možda identifikujemo njihove uloge, njihov društveni status, ali nismo pozvani da se kroz njih sećamo. Ukoliko samoj umetnici možda one i jesu impresije koje stimulišu sećanja na njene pretke, na one na čijim licima prepoznajemo i naše crte, za distanciranog posmatrača one to svakako ne moraju da budu. Ali ono što je zajedničko i nama i njoj je proces zaborava, i neka dijalektika sećanja i zaborava, kao u Augeovoj geografskoj metafori, koji se pred prizorima nekog prošlog vremena pojavljuje kao neumitni tok vremena: ako se trudimo da se sećamo pohodi nas zaborav, a ako se prepuštamo zaboravu posedaju nas sećanja.


U centru ove izložbe, između fotografija i slika, je figura Pjeroa. Malecna, od porcelana, poput one koja se pojavljuje u jednoj priči Agathe Christie, figure besmrtne Harsanove, ruske plesačice u ulozi Kolumbine, figurice za koju se u toj priči kaže da je preživela prevrat oktobarske revolucije iako je bila tako fragilna da je ostavljala “utisak kao da je možete slomiti pokretom nokta na palcu”(2) Poput dotične Harsanove ili onih devojaka na fotografijama iz albuma Marije Dragojlović, junakinje ove priče organizuju balet u kojem su, u skladu sa modom tog vremena (dvadesete-tridesete) podeljene uloge čuvenih klovnovskih karaktera koji su od vremena Commedie del Arte postale romantizovane ličnosti: Harlekin, Pantalon, Kolumbina i Pjero, večni ljubavnik koji luta kroz pitoreskne krajolike i peva ode mesecu. Istorija klovnova nam govori da je krajem devetnaestog veka tip komičnog ali lucidnog klovna iz Commedie del Arte uglavnom zamenjen pučkim, cirkuskim tipom “glupog Avgusta”, seljaka-klipana, dok su Pjero, Harlekin i drugi postali deo romantizovane građanske dokolice i postali važna referenca u svetu umetnosti. Referenca nečeg prošlog, zaboravljenog. Vreme kojeg se sećamo ili zaboravljamo na izloženim fotografijama već je uveliko vreme građanske nostalgije, nostalgije za romantikom nedoživljenog. Ustvari, svaka građanska nostalgija je uvek nostalgija za nostalgijom. A ono što uvek stoji u međuvremenu jeste zaborav. Ili revolucija.

Ipak, sve ovo je samo jedna moguća predpriča za ono o čemu ovde ustvari govorimo, a to su dve nove slike Marije Dragojlović, Mustra 1: Pjero s devojkom i Mustra 2: Pjero na mesečini. Rađene su po nekim predratnim “mustrama” za jastuke ili neke druge vezene tkanine, i na njima dominira figura Pjeroa. Već na prvi pogled osnovna pouka je jasna: umetnost veza naših baka sada je uveličana i dignifikovana kodom slikarstva, kodom visoke umetnosti. Obe slike ne odustaju od klasičnog poimanja dekorativnog i izvedene su linijama zlatne, na jednoj, i srebrne na drugoj slici, uz upotrebu pravog zlata i srebra. Za razliku od vizantijskih mozaika, a, kako je to već primećeno, za rad Marije Dragojlović odlučujuća je veza sa vizantijskim poimanjem slike i konstrukcije slikanog prostora, nije pozadina ta koja je od zlata kako bi se sugerisao nematerijalni, duhovni prostor između tela, već su od zlata konture nalik vezu zlatnim nitima. Tako umesto čvrste ideologije hrišćanskog propovedanja u fonu zaslepljenosti božanskim svetlom, imamo sugestiju nematerijalnosti samih tela, stalnog izmicanja pripovesti. Pod različitim svetlom ove slike se drastično menjaju jer skupoceni metali reflektuju svetlost takvim intenzitetom da nas stalno pomiču od vidljivog ka nevidljivom i nazad. Zlato je, kako je tvrdio Pseudo-Dionizije, “presvetljena tama”. Ali to je dakle sjaj sunca ili bilo koje druge zvezde u kosmosu. Srebrom su okivane mnoge ikone, sve ono što spada u domen “doličnog” u ikonopisu moglo je biti pokriveno srebrom čime je isticano lice i ruke. Ali srebrn je i mesec na kome sedi Pjero i svira na mandolini. Zlatne i srebrne konture na ovim slikama ne upućuju na religioznost već na građansku sekularnost, ali ponovo se postavlja pitanje da li su ovi materijali tu da učine nostalgično sećanje skupocenim ili su, zbog svoje vidljivosti-nevidljivosti i materijalnosti-nematerijalnosti, upravo tu da budu konture obličja zaborava, linije obale.

Branislav Dimitrijević


1) Marc Auge: Oblivion, University of Minnesota Press, Minneapolis 2004, str. 68.
2) Agathe Christie: The Mysterious Mr Quin, Harper Collins, London 1993 (1930), str.233. Zahvaljujem Branislavi Anđelković na ovoj referenci.