Umetnik

Aleksandar Kadijević (1963)

Prati umetnika

Pretraga

Problemi istraživanja i tumačenja socrealizma u srpskoj arhitekturi

U odnosu na fenomen agitprop kulture, socrealizam u književnosti, slikarstvu, skulpturi i fotografiji, dominantne političke i ekonomske tokove u srpskom društvu od sredine četrdesetih do sredine pedesetih godina dvadesetog veka, razvitak socrealizma u arhitekturi je znatno manje istoriografski istražen. Šture interpretacije iznete u malobrojnim preglednim člancima, kratkim poglavljima monografija, esejima i enciklopedijskim jedinicama, parcijalno su osvetlile genezu tog specifičnog smera našeg novijeg graditeljstva. Zbog nedostatka iscrpnih istoriografskih studija i upadljive pristrasnosti u arhitektonskoj literaturi, o njemu još uvek preovlađuju neujednačena i nedovoljno utemeljena shvatanja. Specijalizovani tumači su, istini za volju, izdvojili nekoliko glavnih primera tog pravca, kao što su Dom sindikata, Centralni zatvor i Savezni SUP u Beogradu, pomenuli mnogobrojna radnička naselja i zadružne domove izgrađene širom FNRJ, ne proučivši njihova izvorna programska polazišta, estetske uzore, pa ni osnovnu hronologiju nastanka i topologiju. Ni izvori koji svedoče o graditeljstvu socrealističke epohe nisu precizno evidentirani, sistematično sakupljani i kritički obrađivani. Otud ne čudi što su u dosadašnjim prosuđivanjima izostale čvrste, na izvornoj građi i preciznoj hronologiji utemeljene interpretacije.

Zbog nedostatka stabilnih istoriografskih merila, ni služba zaštite kulturnih spomenika nije uspela da spreči revanšističko devastiranje socrealističke memorijalne skulpture i arhitekture, učestalo od uvođenja višestranačkog političkog sistema u Srbiji 1990.godine. Odgovornost za to stanje ne snose isključivo istoriografi i konzervatori, tradicionalno zainteresovaniji za stvaralački uspešnije periode srpskog graditeljstva. Osim inercije i stroge cenzure kritičkog prosuđivanja arhitektonsko-urbanističkih poduhvata epohe socrealizma, na upadljivi relativizam u tumačenju njegovih ispoljavanja presudno je uticao nekritički stav vodećih posleratnih autoriteta srpske arhitektonske struke da socrealizma u našoj sredini nije ni bilo. Stekavši priznanja u razdoblju postsocrealističke autorske arhitekture, većina protagonista socijalističkog realizma je svoju ulogu u ranoj posleratnoj kulturi nastojala da minimizira. Sa druge strane, njihovi mlađi konkurenti, koji nisu gradili u vreme socrealizma, niti su se kompromitovali dogmatskim stavovima, odustali su od kritike tog visoko ideologizovanog perioda srpske arhitekture.

I kada izađemo iz okrilja strasti i parcijalnih interesa, i zagledamo se u kriteriološki aparat istoriografskih interpretacija, nailazimo na dodatna neslaganja u tumačenju prirode srpskog arhitektonskog socrealizma. Štaviše, dosadašnji tumači još uvek nisu uspostavili konsenzus o tome da li je socrealizam iz srpske arhitektonske teorije prenet i u praksu. Deo stručnjaka (uglavnom arhitekata različitih generacija) rezolutno odbacuje takvu mogućnost, potkrepljujući svoje stavove apodiktičkim sudovima, umesto dokazima izvedenim istraživanjem.

Parcijalno razmatrajući izvore koji svedoče o razvoju rane posleratne arhitekture, zanemarujući politički i ideološki profil izgrađenog fonda, period kontrolisanog agitpropovskog stvaralaštva, umesto socrealizmom, oni nazivaju razdobljem socijalne gradnje, posleratne obnove, nastavkom predratne moderne, akademizma i sl. S druge strane, arhitekti publicističke istoriografske orijentacije, koji epohi socrealizma priznaju određenu originalnost, skloni su eufemističkom zaključku da je ona predstavljala kratkotrajno skretanje sa ,,pravovernog'' modernističkog kursa, koje je samo ,,okrznulo'' našu arhitektonsku sredinu. Međutim, mnoštvo specifičnih ostvarenja i objavljenih programskih stavova, potvrđuju stavove poslednje trećine specijalizovanih tumača (prevashodno istoričara umetnosti i kulture i manjeg broja arhitekata i urbanista) da je socrealizam bio dominantan i rasprostranjen tok naše rane posleratne arhitekture.

Istoričarima savremene arhitekture odavno je poznato da su njeni uticajni protagonisti periode svog rada koji prethode ,,herojskom'' modernizmu često zanemarivali u kontaktu sa biografima. Nerado su se sećali perioda ,,lutanja'' u matici umetničkog života, iako su tada izveli pojedina dela koja po vrednosti prevazilaze priznatiju kasniju produkciju (na primer Mis van der Roe, Valter Gropijus i Milan Zloković kod nas). Otud su i monografije o tim istaknutim ličnostima decenijama bile nepotpune, lišene podrobnog prikaza svih faza njihovog stvaranja. To se upravo desilo i sa socrealističkom epizodom u stvaralaštvu naših renomiranih graditelja, među njima i utemeljivača autorske škole beogradske moderne arhitekture (posle 1952), koja je svojim osobenim izrazom zauzela visoko mesto u graditeljstvu jugoistočne Evrope.

Malobrojni inicijalni prilozi o arhitekturi domaćeg socrealizma bespogovorno joj priznaju legitimnost, pokušavajući da je osvetle i klasifikuju. Ipak, još uvek nije uspostavljena čvrsta periodizacija i slojevita valorizacija srpskog arhitektonskog socrealizma, dok se u monografijama i dalje šturo analizira učešće arhitekata u ranom posleratnom razdoblju.

Dosadašnja skromna istraživačka iskustva pokazuju da je potrebno organizovati specijalistička timska proučavanja kako bi se taj dogmatizovani period srpske umetnosti svestrano razmotrio. Neophodno je sistematično sakupiti i kritički obraditi sve relevantne, do sada neidentifikovane ili nedovoljno primećene izvore. Korpus domaćeg socrealizma trebalo bi komparativno sagledati u odnosu na njegove internacionalne uzore, ali i na periode srpske arhitekture koji mu istorijski prethode, u kojima je takođe bilo totalitarnih naznaka i ideja o socijalnom stanovanju. Uspostavljanje precizne sinoptičke i topografske karte objekata izgrađenih u duhu socrealizma, predstavljaće značajan segment budućih studija. Potrebno je i podrobnije ispitati ulogu Dubrovačkog savetovanja arhitekata Jugoslavije (1950), koje se smatra ključnim za napuštanje socrealističke doktrine. U rekonstrukciji programske podloge domaćeg socrealizma, na raspolaganju su i teorijsko-polemički tekstovi uticajnih ideologa, objavljeni u jugoslovenskoj stručnoj periodici, pre svega zagrebačkom časopisu ,,Arhitektura'' (od 1947.g.).

Do sada identifikovani izvori (tehnička dokumentacija, objekti, dokumenti iz zaostavština, fototečka i hemerotečka građa, katalozi izložbi, objavljeni programski tekstovi i polemike, sećanja arhitekata, istoriografski prilozi), potvrđuju da je arhitektonski socrealizam predstavljao instrumentalizovani izraz kontrolisane državne umetnosti. Razvijao se kao graditeljski pandan istovetnih stremljenja u različitim umetničkim disciplinama, društvenoj teoriji i nauci. Zahvatio je i umetničku kritiku i univerzitetsku nastavu.

Ako se o stilskoj originalnosti ispoljavanja socrealističke umetničke doktrine u domaćem graditeljstvu zbog pomenutih nepotpunosti u istoriografiji može diskutovati, o tome da je arhitektura srpskog i jugoslovenskog socrealizma predstavljala karakterističan izraz agitrop kulture ranog posleratnog društva, ne bi trebalo da bude spora. Istorijski izvori pokazuju da je taj pravac kao malo koji u istoriji našeg novijeg graditeljstva imao državnu organiziciono-tehničku potporu, revnosne ,,dežurne'' promotore (Zogovića, Boškovića, Stojanovića, Šegvića i dr.), podršku većine nastavnika na beogradskom Arhitektonskom fakultetu i rukovodilaca glavnih stručnih ustanova. Protivio mu se tek neznatan broj izolovanih arhitekata koji je iz straha ćutao, ili je emigrirao na evropski Zapad. Nekoliko decenija kasnije, kada su ideološke stege oslabile, razvilo se uverenje da je socrealizam imao mnogo više protivnika nego što se to može zaključiti iz izvora koji svedoče o razdoblju njegove dominacije. Važno je naglasiti da socrealizam nije bio jedini pravac u tadašnjoj arhitekturi, iako je to nastojao da bude, već se suprotstavljao istraživačkom modernizmu koji se postepeno probijao kroz konkursne projekte za kapitalne javne objekte.

U morfološko-strukturalnom pogledu srpski socrealizam se paralelno razvijao u dva simultana smera - internacionalnom (zamišljenom po uzoru na arhitekturu zemalja bliske političke orijentacije) i nacionalnom (više jugoslovenski nego srpski opredeljenom). Prvim tokom, koji je preovlađivao u arhitekturi javnih zdanja, nastavljena je predratna tradicija stapanja elemenata akademizma i modernizma, prilagođena novim socijalno-ideološkim zahtevima. Drugi, koji je došao do izražaja u arhitekturi kolektivnih stambenih zgrada, imao je istu društvenu dimenziju, ali naglašeno nacionalno stilsko obeležje, nadovezujući se delimično na ideje međuratnog folklorizma. Ako je srpski socrealizam u morfološkom smislu predstavljao nastavak predratnih tendencija (što primećuje većina istraživača), on je po svojoj suštini – strukturalnosti, nameni i ideološkim obeležjima bio potpuno prilagođen zahtevima novog vremena, odnosno ukusu i shvatanjima jednopartijskog totalitarnog establišmenta.

Po karakteru i intenzitetu ispoljavanja, domaći socrealizam se može podeliti na umereni i ekstremni. Prvi je obeležila kolika-tolika kreativnost u okviru ponuđenih programa i skromnih tehničkih rešenja, dok se drugim težilo stvaralački minimalističkoj, epigonskoj i propagandističkoj arhitekturi.

Gotovo da nema urbanizovane sredine u Srbiji koja u vreme sveopšte posleratne oskudice, nedostatka trajnijih građevinskih materijala i kvalitetne izvođačke operative nije dobila po neko javno ili stambeno zdanje u duhu socrealizma. Na oba tipa javljaju se karakteristični elementi – monotono izjednačavanje zidnih masa i otvora, statična, scenografska monumentalnost masivnih sandučastih blokova (izražena i u manjim strukturama), raspoređivanje volumena u slobodnim prostorima (pokušaji uvođenja širokih prospekata kao u SSSR-u), simetričnost kompozicije, redukovanje zanatske obrade fasada, naglašavanje ulaznih korpusa (shvaćenih kao glavnih kompozicionih motiva), primena isturenih streha nad ulazima i najvišim spratovima, prevlast četvorovodnih krovova, smanjenje prostornog kapaciteta pojedinačnih odeljenja, nizak kvalitet nusprostorija, naglašavanje retoričkih efekata fasadne dekoracije – reljefa, heraldičkih polja, natpisa, crteža, parola, pune skulpture i dr. Modernistička ogoljenost zidnih masa, kao i akademistička hijerarhizovanost monohromatske kompozicije, ponekad i folkloristička slikovitost i polihromija, dali su osnovni pečat toj hibridnoj arhitekturi. Ona je često kompoziciono nezgrapna i neskladna, vizuelno-psihološki otuđena, odbojno siva i bezlična, gotovo tipizirana, sem u slučajevima kada su je oblikovali nadahnuti arhitekti, poput Dragiše Brašovana.

Zagovornicima teze da socrealizma u domaćoj arhitekturi nije bilo, ili ga nije bilo u izrazitijoj meri, jer je za razliku od sovjetskog bio zastupljen na malom broju monumentalnih zdanja i manifestacionih trgova, ne ide u prilog upadljiva činjenica da on preovlađuje u manjim tipskim strukturama, kojima su ispunjavana mnogobrojna radnička i rudarska naselja, društveni centri i saobraćajni punktovi jugoslovenskih gradova.

Pri negiranjima postojanja socrealizma u domaćoj arhitekturi zanemaruje se još jedna važna činjenica – da nosioci političke vlasti u Srbiji nisu imali potrebe da podižu masovnija partijska i državna zdanja, jer su se uselili u zatečena iz prethodnih perioda, uključujući i ona najreprezentativnija koja su nakon rata obnovljena. Novi vlasnici su na njima samo zamenili heraldička i ideološka obeležja, često zadržavajući zatečeni nameštaj. Osim toga, većini pripadnika vladajuće elite nije konvenirao socijalistički tip funkcionerske jednoporodične kuće, za razliku od reprezentativnih rezidencija i vila nasilno oduzetih od predratnog građanstva, proglašenog za glavnog ideološkog neprijatelja.

Zbog ograničenih sredstava, u Srbiji nisu podizana zdanja u obliku petokrake zvezde i drugih znamenja radničkog pokreta, već se estetički simbolizam radikalnije ispoljavao u strukturi memorijalnih spomenika. Kada su se sredinom šeste decenije ekonomske prilike u društvu znatno popravile, vlast je promenila i koncepciju kulturne politike, okrenuvši se demokratičnijim oblicima arhitekture i urbanizma. Nastupio je period stimulativnijeg socijalističkog estetizma, u kome je do većeg izražaja došao kreativni potencijal srpskih arhitekata.



LITERATURA:

B.Stojanović, Arhitektura Beograda od 1944 do 1954 godine, GMGB I, Beograd 1954, 189-200; Isti, Spomenik Marksu i Engelsu u Beogradu, GMGB II, Beograd 1956, 553-588; M.Mitrović, Savremena srpska arhitektura, Beograd 1968, 1; Z.Manević, Delo arhitekte Dragiše Brašovana, ZLUMS 6, Novi Sad 1970, 200-208; K.Bogdanović, Skulptura u beogradskoj arhitekturi, Umetnost 22, Beograd 1970, 113-115; Z.Manević, Od socrealizma do autorske arhitekture, Tehnika 3, Beograd 1970, 62-65; Isti, Novija srpska arhitektura, u: Srpska arhitektura 1900-1970, Beograd 1972, 26-28; B.Stojanović-U.Martinović, Beograd 1945-1975, Beograd 1978; S.Vujović, Grad i društvo. Marksistička misao o gradu, Beograd 1982; Z.Manević, Srpska arhitektura XX veka, u: Arhitektura XX vijeka, Beograd-Zagreb-Mostar 1986, 27-28; U.Martinović, Arhitektura Srbije juče i danas, u: 40 godina građevinarstva SR Srbije, Beograd 1987, 35-36; Z.Manević, Arhitektura između biznisa i kulture, Izgradnja 3, Beograd 1987, 35-36; I.Štraus, Arhitektura Jugoslavije 1945-1990, Sarajevo 1991, 11-19; V.A.Milić, Arhitekstura, Novi Sad 1992, 56-77; B.Vujović, Beograd u prošlosti i sadašnjosti, Beograd 1994, 227; Istorija Beograda (ur.Z.Antonić), Beograd 1995, 571-574; A.Milenković, Architectura - politica ultra, Beograd 1996, 21-30; P.J.Marković, Beograd između Istoka i Zapada 1948-1965, Beograd 1996, 430-436; A.Kadijević, Jedan vek traženja nacionalnog stila u srpskoj arhitekturi (sredina XIX –sredina XX veka), Beograd 1997, 211-214; M.Popović, Heraldički simboli na beogradskim javnim zdanjima, Beograd 1997, 131-148; J.Krunić, Beograd imajući biti, Beograd 1998, 29, 38-41; A.Kadijević, Mihajlo Mitrović. Projekti, graditeljski život, ideje, Beograd 1999, 20-30; Isti, Leskovac u urbanističkom izveštaju arhitekte Ratomira Bogojevića iz 1953.godine, Leskovački zbornik XXXIX, Leskovac 1999, 209-212; Arhitektura Beograda stradala u ,,vazdušnoj kampanji'' NATO snaga, Nasleđe II, Beograd 1999, 218; Lj.Miletić-Abramović, Arhitektura rezidencija i vila Beograda 1830-2000, Beograd 2002, 251-257; V.Kulić, Izgradnja Beograda u periodu socijalizma (1945-2000), u: 50 beogradskih arhitekata (rođenih posle 1945, ur.A.Kovenc-Vujić), Beograd 2002, 15-21; Z.Manević, Istorija srpske arhitekture novijeg doba, u: Leksikon srpskih neimara (ur.Z.Manević), Beograd 2002, VI; D.Manojlović, Nagoveštaj metropole, u: Beograd šezdesetih godina HH veka (ur.B.Kovačević), Beograd 2003, 78, 82, 86; M.R.Perović, Srpska arhitektura XX veka. Od istoricizma do Drugog modernizma, Beograd 2003, 148-209; A.Kadijević-S.Marković, Milan Minić – arhitekt i slikar, Prijepolje 2003; O.Manojlović-Pintar, Ideološko i političko u spomeničkoj arhitekturi Prvog i Drugog svetskog rata na tlu Srbije (rukopis doktorske disertacije odbranjene na Filozofskom fakultetu u Beogradu 2004.god.), 163-198; S.Maldini, Socijalistički realizam, u: Enciklopedija arhitekture, t.II, Beograd 2004, 424; M.Prosen, Posleratni opus arhitekte Grigorija Samojlova, DaNS 49, Novi Sad 2005, 46-48; S.G.Bogunović, Milje, u: Arhitektonska enciklopedija Beograda XIX i XX veka, t.III, Beograd 2005, 1320-1326; A.Kadijević, Estetika arhitekture akademizma (XIX-XX vek), Beograd 2005, 371-372; M.Prosen, Arhitekta Grigorije Samojlov, Beograd 2006, 18-19; D.Mecanov, Valorizacija modernističke baštine na primeru stambene arhitekture Beograda od 1947. do 1967 (rukopis magistarskog rada odbranjenog na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu 2006.god.).